Put u Tulum – Felini sreće Kastanedu

| July 27, 2015 | 0 Comments

put cover

Felini sreće Kastanedu ili loš put kojim se češće ide bez povratka

Manara-Felini: “Put u Tulum / Putovanje Đ. Mastorne”, strip-album
“Beli Put”, Beograd, 2006.

Piše: Borislav Stanojević

I Felini i strip su nam neophodni, kao uputstva za preživljavanje neiskusnih u smrtonosnoj divljini. To smo shvatili. I neodoljivo podsećaju jedan na drugog, ali samo na prvi pogled. I nespojivi su – ili još gore – loše su spojivi.

Felini je od detinjstva voleo stripove i mnogo je crtao, ali uvek je crtao filmove. I dokle god ih je, sa uspehom, i uz mnogo slave snimao, za strip nije posebno mario. “U stripovima – rekao je Felini – postoji sablasna fascinacija figurama koje se mogu iseći sa stranica: zamrznute situacije, nepomične marionete bez niti. Stripove nije moguće preneti na film koji svoju čar dobija iz pokreta, ritma, dinamike. (…) Svet stripa može (…) da bioskopu ponudi svoje slike, figure i priče, ali ipak ne i onu tajnu koja počiva na zamrznutosti trenutka, a koju je moguće uporediti sa nepokretnošću leptira probodenog iglom.”

Pokretne laži

Ali treba se podsetiti i da je Felini (uz svoje ostale sjajne, neobuzdane mane – prijapizam, egoizam, antiintelektualizam, itd.) briljantan lažov. Makar koliko i Orson Vels i Žorž Melijes. I da je film, sa svim svojim pokretnim, zvučnim i vremenskim distrakcijama, sjajno scensko oruđe svih mitomana opsenarske, mađioničarske prakse, dok bi ih ukočeni grafizam stripa “otkucao” kao neumoljiva linija detektora laži.

Godine 1984. Felinijeva karijera je na zalasku. On putuje u Los Anđeles da bi se sreo sa drugim svojim kolegom lažovom, pseudoantropologom Karlosom Kastanedom, koji se (ionako ozloglašenim) društvenim naukama služi kao Felini filmom. Felini hoće da, tada hiperpopularan, briljantan literarni konstrukt o jukatanskom šamanu Don Huanu, magiji, misticizmu i psihodeličnim drogama, adaptira u svoju poslednju filmsku laž. Putem ga (za)vode metalni telefonski, onostrani glasovi i zgodna novinarka, koja ga prati sustopice. Kao svaki dobar junak sopstvenih filmova, Felini im se rado prepušta. Na povratku u Italiju, glasovi natprirodnog, oslobođeni mehaničkih ograničenja, počinju da ga progone svuda, nalažući mu, “kao lutkari”, šta da čini sa projektom. Da bi ih se oslobodio, budući da više ne shvata šta traže od njega, Felini, u očajanju, objavljuje svoju pošast u “Korijere dela sera”.

Publika je oduševljena i traži nastavak. Poznati italijanski, do opscenosti liberalan, ilustrator i stripadžija (bez sumnje simpatičan Feliniju po jasnoj erotskoj liniji), po Felinijevim tekstovima i crtarijama, proizvodi strip-album Put u Tulum. Na žalost, Manarina prohladna manekenska polupornografija, ma koliko bila briljantno crtački izvedena, plastična je i izbečena, poput lutaka-seksualnih pomagala.

image2 (3)

Leptiri i lutke

Od eventualnog Felinijevog filma, ostao je, po njegovom sopstvenom receptu, samo lep leptir proboden percem za tuš. Majstori filmske fotografije kao što su Rotuno (“Amarkord”, 1973, “Felinijev Kazanova”, 1976, “Grad žena”, 1980) ili Di Palma (“Klovnovi”, 1971), bili su u stanju da zaista vide Felinijeve filmove u njegovim karikaturicama, i daju im pravi oblik i boju, pokret i zapreminu, dok je nepogrešivi maestro bio u stanju da za svoje filmove izabere nezaboravne ljudske njuške i lica, i ponajpre žene, razvratne, pritvorne, zanosne, gubave, verne i umorne supruge, istrošene majke… Galeriju kojom se jungijanska analiza može baviti vekovima, ako dovoljno poživi. Felinijevi filmovi će, svakako, poživeti duže.

Manara, iako takođe opsednut ženskim međunožjem, crta manekenke (mislim na lutke), koje on sam, bičem od tuša, tera na hamer-razvrat. Felini je, kao i Niče, znao da tu nema poziranja: radi se ili pravim bičem ili se ne radi uopšte.

Kratka Manarina etida “Reklama” (uvršćena u strip-album koji je objavio “Beli Put”), o Kazanovinim “avanturama” u svetu TV reklama, koje prekidaju (Felinijev i Kazanovin istoimeni) film, konceptualno i formalno mnogo je prihvatljivija – to je pravi, uspeli, dirljiv hommage filmu, reditelju i liku.

Najuspešniji deo saradnje Manara-Felini, (u ovom albumu) čine strip-priče o klovnu Mastorni, liku koji je 30 godina opsedao Felinija, ali nije našao mesto u njegovim scenarijima i filmovima. Tajanstveni Mastorna je, izgleda (kao neki dobri duh, izbeglica iz “Klovnova”, pravog manifesta Felinijeve estetike) bio sve vreme remorker Majstorove inspiracije, i Felini je uradio kompletan story-board za ovaj strip, dok je Manara uspeo da ga se drži verno. A to mu, treba priznati, samo može ići na čast.

Primedba: samo izdanje “Belog Puta”, opet, što se tiče uređivačkog poteza (izbor tekstova, intervjua, itd. i stripova) treba pohvaliti (sa izuzetkom preuzimanja pogrešne inostrane navike da se po svaku cenu objave “obojadisani”, inače originalno crno-beli, stripovi), ali samo kolorisanje i prevod nisu odgovarajući predlošcima.

objavljeno: 02.06.2007.

http://www.politika.rs/rubrike/Kulturni-dodatak/t30133.lt.html

tabla

Put u Tulum

Milo Manara i Federico Fellini udružili su snage. Zajednički rad jednog od najvažnijih filmaša dvadesetog stoljeća i jednog od najboljih crtača stripovskoga svijeta, rezultirao je sjajnom knjigom. Među njenim stranicama nećete naći ništa od onoga na što ste navikli.

Piše: Matko Vladanović

Ne bih u ovom tekstu htio govoriti o Felliniju i njegovoj važnosti za filmsku umjetnost. Tko je barem jednom gledao “Slatki život” iz 1960. ili Amarcord iz 1973. za koliki je talent za imaginaciju prisutan kod ovog autora. Također, gledajući Fellinijeve filmove moglo se naučiti ponešto o njegovim preokupacijama, vječnim temama od kojih za čitavog svog života nije uspio pobjeći – od prikazivanja vlastitog mjesta odrastanja, preko ruševina antičkih hramova do slike žena – ogromnih pramajki koje su proždirale muškarce te ih ostavljali bespomoćnima u raljama ludila, ispunjenih nezajažljivom žudnjom. Ipak, njegova intimna historiografija, prikazana u filmovima, ne dodiruje tmurnu stvarnost Italije đezdesetih godina – Fellinijeva metoda nešto je drugačija. Odustajući od sivila realizma, Fellini je svoje priče približio poetskim uzusima magijskog realizma, začudnog spoja stvarnog i nevjerojatnog, istine i fantazije, konkretng sjećanja i onoga obojanog melankolijom. Ova umjetnička praksa, potekla iz ratom opterećene Južne Amerike koja se sa realpolitičkim problemima diktaturâ i cenzure mogla suočiti jedino pribjegavajući metafori, pretočila se u Fellinija i u njemu našla dostojnog nastavljača u filmskom svijetu. Mnogi je omladinac uzdisao gledajući tetu iz trafike iz Amarcorda, a čak se i ranog Dylana dojmila Anita Ekberg, kupajući se zajedno s Marcellom Mastrojanijem u Fontani di Trevi. Neprestano na granici između stvarne, postfašističke Italije, i izmaštnog svijeta vlastitog djetinjstva, Fellinijevi su filmovi odisali lakoćom stvaranja, bujnom i neiscrpnom maštom koja je spajala najnevjerojatnije slike i motive u labavo povezani niz, kojemu je smisao mogao dati samo on – Veliki Meštar iza kamere koji se o svojim filmovima, kao i svi veliki autori, odbijao konkretno izraziti.

put_u_tulum_p2

Suočivši se sa autorskom rukom Mila Manare, Fellini je morao odustati od gigantskih proporcija svojih žena i pristati na suptilniju (neki bi rekli i perverzniju) verziju podatnih nimfi kakve je preferirao Manara. Prepustiti vlastitu viziju drugome autoru, makar je sam piso scenarij, za Fellinija je bila gotovo nemoguća misija i sam Manara svjedoči o tome kako su njegovi razgovori sa Velikim Meštrom mogli trajati unedogled, do najsitnijeg detalja, posljednje točke kadra, sve da bi se priča poklopila sa slikom, sve da bi cjelina bila baš onakvom kakvom je trebala biti.

Prebacivanje iz jednoga u drugi medij umjetničkog izričaja nikada nije bila neka jednostavna stvar i nema ničeg naivnijeg od misli da se knjiga može doslovno predočiti u film (ili obratno). U ovom transferu uvijek će se naći gomila nezadovoljnika koji će misliti kako su potencijali jednog medij zapostavljeni nauštrb drugoga ili kako je umjetnik iskaspio drugoga zbog vlastite taštine. Dolazeći iz svijeta pokretnih slika, koje je vlastitom rukom mogao snimati i montirati, Fellini je morao, htio to ili ne, prepustiti dio kontrole svome crtaču, čija je fantazija i razumijevanje Fellinijevog univerzuma odigrala ključnu ulogu u nastajanju ovoga stripa.

Fellini piše pseudo-biografsku priču, koja se tek ovlaš može čitati kao smisleni narativ dok daleko više nalikuje na složeni mozaik ideograma koji tek pravilnim sastavaljanjem stoje u skaldnom odnosu. Donekle podsjećajući na Yi Jing, kinesku knjigu promjena i Fellinijev univerzum neprestano mutira pred čitateljevim očima, transformirajući likove, sadržaje i simbole po volji iz jednog sustava u drugi. Čitava priča mjestimice nalikuje na privatnu zabavu, hommage samome sebi, a kadrovi stripa se ispunjavaju referencama na minule filmove, replike, nezaboravne glumce i objekte koji su omogućili genezu Fellinijeve imagologije. Manarin čisti, fantazmagorični stil doprinosi izmještanju ovoga svijeta, te se čak ni oni, ogrezli u stripovski kreacijama neće s lakoćom moći kretati kroz njegove stranice. Ipak, Manara ne odustaje od svog zaštitnog znaka, polugolih žena i kadrova koji im zaviruju pod suknje (doduše u manjoj mjeri od Horacija Altune), no jednom kada prevlada fascinaciju subjektom, prelazi na široke, ispunjene kadrove snovitih krajolika, androginih osoba nejasne uloge i ružičastih zora koje najavljuju promjenu. Rečenica – “ovako bi stripovi trebali izgledati” smješna je sama po sebi, no čitajući ovaj strip, teško se suzdržati od izricanja iste. Odustati od naracije, slagati sliku na sliku, ogoliti crtež i u isto ga vrijeme ispuniti pozadinom i najsitnijim detaljem, posegnuti u neiscrpno vrelo Fellinijevih snova i stvoriti umjetničko djelo – zadatak koji se postavio pred Manaru nije bio nimalo lak, no ovaj ga je odradio preko očekivanja.

image2

Pod koricama ovoga izdanja, osim “Puta u tulum”, popratni tekstova koji pričaju o nastnku smog stripa i suradnje na relaciji Manara-Fellini, nalazi se još jedan projekt. Ukleta priča “Putovanje G. Mastorne”, koja se desetcima godina opirala svojem pojavljivanju na velikom platnu. Kako Mastornu nikako nije mogao izbiti iz glave, Fellini je odlučio i njega prebaciti na statične stranice, a Manara je, nestvarno sjenačajući likove, dodatno naglasio ukleto postojanje samog scenarija – njegovo egzistiranje na granici između Fellinijeve glave i realnog objekta izvanjskog svijeta. Priča je to o putniku koji, ne znajući putuje u vlastitu smrt, i ona je, kao i “Put u tulum” donekle biografska, sa mračnijim i jezivijim tonovima. No, dok za “Put u tulum” možemo reći kako je koliko-toliko dovršen, za “Putovanje G. Mastorne” to ne možemo ni natuknuti. Kako da je Fellini svjesno odbijao napisati završetak ove priče, natucajući putem slikovnih simbola, konačnu poruku, vlastitu umjetničku ostavštinu.

Čitajući čitavu knjigu teško se oteti dojmu kako zapravo gledamo film kojem je netko ugasio zvuk i izbacio ona dvadeset i tri kadra viška koja čine pokret. Svi ostali elementi, sve, kako bi se Žižek izrazio, Fellinijevske sinthome ostale su na mjestu i oni koji su bili ljubitelji njegove umjetnosti ovom će knjigom doći na svoje. Ostali, koji svijet stripa tek otkrivaju moći će svjedočiti rađanju jedne umjetnosti, donekle apstraktne i hermetične, no u njenom odgonetavanju i upijanju i leži čitava čar ovoga stripa. Šteta je samo, što netko od velikih hrvtskih izdavača, koji štancaju knjige svakojakih vrsta bez očitog reda i razloga, do sad nije prepoznao kulturološku vrijednost ove knjige, te se hrvatski čitač mora zadovoljiti sa srpskim prijevodom. S obzirom da je većini strip publike na ovim prostorima, prvotni strip-jezik i bio srpski, sa tim ne bi trebalo biti problema. U poplavi novih strip izdanja na prostorima bivše Jugoslavije, potrebno se vratiti na nešto starije izdanje i obnoviti lekciju – ili je naučiti po prvi put.

http://www.studentnet.hr/strip/show/3026/

image2 (2)

Tags: , , , ,

Category: Notes

About the Author ()

Voli da briše članke...

Leave a Reply

Put u Tulum – Felini sreće Kastanedu

by admin time to read: 8 min
0