Aeschna cyanea
Snažni letači, u vazduhu mogu da se zadrže i po nekoliko časova. Mogu da preduzimaju seobe na velika rastojanja. Vilini konjici su najproždrljiviji grabljivci među predstavnicima odonata. Mužjaci i ženke katkad mogu da se vide kako spojeni lete, mužjak naprijed, a ženka iza njega. Kod nekih vilinskih konjica ovo se javlja samo u doba parenja. Ženka polaže jaja sama, leteći u niskom letu nad površinom vode i zaustavljajući se s vremena na vrijeme da bi odložila jaja, uronivši kraj trbuha u vodu. Vilinskog konjica opjevali su pjesnici, a orijentalni umjetnici često su ga predstavljali na svili, porcelanu, srebru i bronzi.
1.
U mraku sam vidio žar cigarete. Čas jači, čas slabiji. Ne smiješ na takvom mjestu da pušiš, pomislio sam. Iako sada držis pušku, odavde bih te mogao skinuti kao glinenog goluba. Ili pravog goluba. Glineni, bolje. Kada vidim da je žar jači pucam, tik iznad. I ti, probijene lobanje, pao bi, sa tog debla. Tada bi nastao haos. Svi čuju pucanj, dižu se na noge, jure me, bježim kroz sve te lijane i džunglu. Volim da izmišljam. Koliko bi svijet bio dosadnije mjesto da nema toga. Gledam te. Pušiš misleći da nema opasnosti. I nema. Ne brini. Nikoga ja ne bih. Ni zbog čega. Došao sam zbog drugih stvari. Došao sam da te spriječim. Da ne učiniš zlo. I ta polja iza tebe, noću su, kao i sve što je, drugačija. Svanuće uskoro i stvari će dobiti svoje dnevno obličje.
Nijesam ja na tim poljima bio neko ko će da poremeti poredak stvari, bez obzira što se u jednu ruku ne slaže sa svim tim, ali bože moj, ne slažem se sa mnogo čim, pa se i ne bunim previše, nije li tako. Nijesam ja bio ni neko ko želi da sazna kako se pravi, kako od tih listova nastaje bogatstvo nekome, a nekome smrt. Hm, dobro, jeste, uživanje, pa tek onda smrt. Kao uzrok-posljedica. Hm. Pa zbog čega sam bio tu? Zbog tog insekta? Mislite? Možda. Zbog insekta, zbog sebe…Zbog vas…Ko to može znati.
Selo kao selo, gledali ste svi filmove, straža kao straža, cigareta, deblo, previše je taj stražar opušten, mrav koji se pojavljuje i ja koji poprilično dugo čekam. Posmatram. Ugledao je mrava i vjerujete, nije ništa on tu kriv, mislim, potpuno je mahinalno to uradio, kao: gdje ću da izgasim cigaretu, hej, evo ga mrav, taman, kao ono – dvije muve jednim udarcem, ili sedam muva jednim udarcem! i ruka sa cigaretom kreće, žar cigarete za par sekundi bi spržio mravlje tijelo, tog mrava koji… uostalom, šta je radio tu, što nije bio na nekom drugom mjestu nego baš tu na tom deblu na kojem stražar sjedi, zašto…
Pucanj nas je uplašio. Ptice su poletjele, mene je, nijesam nikada do tada pucao puškom, a kasnije su mi rekli da sam pušku trebao čvršće da stisnem, kundak udario u rame, tako da sam pao, stražar je sigurno odmah skočio jer su meci odjednom letjeli na sve strane. Pucao je i vikao. Dizao uzbunu. I kao što sam na početku pretpostavio – cijelo selo se uzbunilo, čuli su se pucnji, vika…Potrčao sam kroz lijane I šumu….Znao sam, mrav je bio na sigurnom.
2.
Vozač kamiona je znao da vozi nešto specijalno ali ga nije pretjerano interesovalo o čemu se radi. Dobijao je više novca za takve, opasnije ture, a ako ga uhvate na granici, uvijek može reći – pojma nemam ko je to stavio tu prilikom pakovanja…nema njegovih otisaka, nema dokaza..tako mu je rekao i gazda..da, gazda, iako nema trideset godina…balavac..misli vozač dok trubi i pretiče autobus. Svi ga zovu gazda. Ne brini ništa, ako te uhvate, reci pojma nemam, pakovali su drugi ljudi, ja samo vozim…tebe kao vozača i ne treba da bude briga..
A ja sam jedva stigao, bilo je to odmah poslije granice, na benzinskoj pumpi. Jedva sam stigao. Tek što sam parkirao, vidio sam da nemam vremena za gubljenje – vozač je stajao na parkingu i gledao u beton ispred sebe. Iza njega sumračno nebo, auto put. Skakavac koji se sprema na skok, vozač koji se sprema na skok. Kada je krenuo, osjetim uvijek taj pokret kojim svaki ubica kreće, ima u njemu nečeg konačnog, povikao sam:
Hej!!!
Reci – okrenuo se vozač. Nasmiješio sam se.
Ima li mjesta do prestonice?
Odakle znaš da tamo idem.
Pa, kamion je okrenut u tom pravcu.
Ćutao je samo malo, sekund, dva.
Upadaj – rekao je. A onda dodao:
Uplašio si me malo sa tom vikom.
Dok smo se vozili, mrak je pao, svjetla farova kreću se ispred nas, ćutali smo. Znao sam da neću stići. Ne može se, svuda, stići.
3.
Bojala se insekata. Tog dana je u WC-u u jednom od lokala gdje su se skupljali, imala osjećaj da je napadaju. Kada je odložila iglu podigla je glavu i vidjela svoj lik u ogledalu. Skinula je gaćice. Tik uz njen nos proletio je vilin konjic. Sigurno je osjetila da napad stiže, jer je krenula da navlači gaćice. Kada su ušli još se trzala, krv joj je tekla iz izranavljenih usana.
Zavuče se pod čaršaf, spava samo u gaćicama, ljeto je i toplo. Leži, čuju se automobili u daljini. Ne može da spava. Osjeti da je nešto dotakne po čelu i skoči. Uključuje lampu. Traži po sobi insekta.
Hitnu pomoć su odmah pozvali, ali je bilo potrebno vremena da stignu.
Gdje ste dosad, djevojka umire – rekao je neko iz gomile.
Gužva, brate – rekao je bolničar. Muzika je, neko se sjetio da pusti baladu, ispratila tijelo djevojke, na nosilima. I ja sam stajao među njima. Nijesam stigao. Nijesam. Taj insekt nije trebao biti tu. Nije. Nijesam stigao da budem ispred WC-a u trenutku kada je djevojka prilazila. Vidjela bi u mojim očima. I okrenula se, otišla. I suze su same krenule. Vidio sam kako je unose u ambulantna kola, kako pokušavaju reanimaciju.
Još jednom, govorio je doktor bolničaru. Još jednom, još jednom.
Njen tata, te djevojke koja je umirala te noći u kolima hitne pomoći, otac, ćale, državni funkcioner, političar. I ona jedina ćerka, i žena koja je nervno oboljela i otišla, poslije…oh, zašto uopšte išta pričati, zašto? kakve crne teorije, zašto? ko to ljubi bližnjeg svoga? oh, oh, naši crni dani, nasmijane noći, naša ljepota!
Dva muškarca. Sjede i pričaju. Jedan je bio………drugi..Ali, nema to veze. Baš nema. Nikakve.
O čemu se radi?
Ćerka, problem…
Šta je u pitanju? Može li se pomoći?
Jebi ga. Droga…
….
Postoje tretmani, koji sigurno djeluju, ali su skupi. Išao je, znaš ga. Sad je kao nov.
Moram ga zvati.
Znam gdje će biti, mmm, za pola sata. Naše mjesto. Odavno nijesi dolazio.
Da.
Biće dobro večeras. Nabavili su neke nove ženske.
Ambulantna kola su prolazila gradom koji je već duboko bio u noći, muzika se čula sa raznih strana, naravno, za one koji su umjeli da je čuju.
Dvojku ću igrati – rekao je jedan od bolničara.
Nemoj – rekao je drugi – neće im igrati tri standardna igrača.
Nema veze, opet su mnogo jači.
Možda je namještena.
Jebi ga onda, možda. Možda nije.
Ko će ga znati…
Na jednom od trgova, spomenik, pognuta prilika nekog pisca, kao da teret cijelog svijeta nosi na svojim plećima, na klupi par, djevojka i momak, njena glava na njegovom ramenu. Ambulantna kola prolaze, djevojka kaže: neko je umro. Sjeo sam do njih. Da odmorim noge. Da obrišem suze.
Iz knjige priča Heroji
