Rajko Grlić – Nisam pristao na crno-beli svet

| October 22, 2018 | 0 Comments

Razgovarao: Radoslav Ćebić

“DANAS U HRVATSKOJ, A VJEROJATNO JE I OVDJE ISTO JER TO SU PRESLIČNE ZEMLJE DA NE BI BILO ISTO, AKO NISTE U NEIZMJERNOM, JAVNOM LUPANJU U PRSA DA STE ZALJUBLJENI U VLASTITU DOMOVINU, ODMAH STE SUMNJIVI DA STE SRBIN, JUGOSLAVEN, ŽIDOV ILI NEŠTO JOŠ STRAŠNIJE. PREMA TOME, NESHVATLJIVO JE BILO KOJEM ČOVJEKU KOJI ŽIVI U KOORDINACIJAMA NACIONALNIM DA POSTOJE LJUDI KOJI MOGU BITI MOŽDA IZ ISTE NACIJE, A NE MISLITI ISTO. NACIONALIZAM JE OVDJE UKINUO APSOLUTNO PRAVO NA DRUGAČIJE MIŠLJENJE”

Samo jednom se ljubi, film Rajka Grlića o ljubavi između mladog udbaša i balerine iz buržujske porodice, trebalo je da bude zabranjen. Spasilo ga je Grlićevo naučeno iskustvo sa studija u Pragu. Ovaj reditelj, scenarista, producent i profesor na Univerzitetu Ohajo, do raspada Jugoslavije snimio je sedam dugometražnih igranih filmova među kojima su kultni U raljama života i Čaruga. Od ‘91. skoro deset godina nije snimao, bio je u nemilosti novih hrvatskih vlasti, živeo i predavao u SAD. Zatim je snimio još četiri filma, od kojih su najpoznatiji Karaula i Ustav Republike Hrvatske, u kome je glavnu ulogu imao Nebojša Glogovac.

Grlić je nedavno objavio knjigu Neispričane priče (izdavač u Srbiji “Laguna”), čija je beogradska promocija održana u prepunoj sali Jugoslovenske kinoteke. Neispričane priče je knjiga koncipirana kao leksikon filmskih pojmova i izraza na engleskom, a svaki od njih prate prevod, objašnjenje i prigodna, sada već ispričana priča. Iako se čini da se Neispričane priče mogu čitati i s kraja i iz sredine ili odakle god vam padne na pamet, nije tako. Ova knjiga ima čvrstu dramaturgiju i logičan hronološki redosled. Grlić piše o filmovima, svojim i tuđim, o nenapisanim scenarijima, nesnimljenim filmovima, o roditeljima, o ćerki i supruzi, o prijateljima i neprijateljima i – o sebi.

“VREME”: Rekli ste da ste se uvek krili iza svojih junaka. Da li je ova knjiga, na neki način, i vaše traganje za samim sobom?

RAJKO GRLIĆ: Mislim da je svaki čin koji dopušta nekom trećem da vidi šta ti radiš neko tvoje traganje za samim sobom. Svaki film, svaki čin ima neko traganje, slažući priču čovjek vidi kako on sebe čita. Prema tome, da. To jeste traganje. Toga niste svjesni dok zapisujete, ali kad jednog dana, kao što sam ja 30 godina punio taj fajl sa milion raznih bilježaka, crteža, jadaca-palaca, odjednom čovjek pogleda, i da – to si možda ti. Čovjek ne piše zabilješke s namjerom da otkrije sebe, ali kad gleda unazad počinje otkrivati stvari o sebi, stvari koje nije znao.

Davno je bilo kad vas je Žarko, otac Branka Cvejića, pitao: “A šta ste vi u stvari?”

Da. (smeh) Sa dubokim basom. To nije obično pitanje, to je bilo oooo…

Još uvek pokušavate da dođete do toga šta ste u stvari, ili ste još onda znali odgovor?

Ne, znao sam da ne bih u taj svijet tako lako ulazio. Nisam bio nijedna od te dvije kategorije, tako da je bilo lako. On me je pitao: “Šta si, sinko? Da li si ti Srbin?” Ja sam rekao: “Nisam.” “Da li si komunista?” “Nisam.” U njegovom svijetu su postojale te dvije kategorije. Postojali su Srbi, postojali su komunisti. Kako nisam spadao ni u jednu od te dvije kategorije, ja sam mu odgovorio.

U ona vremena to nije bilo tako neuobičajeno pitanje. Bilo je uvreženo mišljenje da ako neko iz Hrvatske ima projugoslovenske ideje, onda je ili Srbin ili komunista.

Da. I danas je tako. Danas u Hrvatskoj, a vjerojatno je i ovdje isto jer to su preslične zemlje da ne bi bilo isto, ako niste u neizmjernom, javnom lupanju u prsa da ste zaljubljeni u vlastitu domovinu, odmah ste sumnjivi da ste Srbin, Jugoslaven, Židov ili nešto još strašnije. Prema tome, neshvatljivo je bilo kojem čovjeku koji živi u koordinacijama nacionalnim, crno-belim, da postoje ljudi koji mogu biti možda iz iste nacije, a ne misliti isto. Nacionalizam je ovdje ukinuo apsolutno pravo na drugačije mišljenje. Znači, ako smo pripadnici istog stada, onda isto mislimo, imamo istog vođu, idemo istim putem. Pa i za logore se zaboravlja da nisu samo Židovi i Srbi stradali, u Jasenovcu su završili mnogi Hrvati jer su drugačije mislili u okviru jednog sistema. Nacionalizam je tako sagrađen, jednodimenzijalno. Da nikad ne sumnja u to da bi neko mogao sumnjati u nacionalizam. Taj koji to čini je neprijatelj, pripadnik drugog plemena.

Da li ste zbog toga imali problema u Jugoslaviji sedamdesetih i osamdesetih?

Ne. Mene nikad niko nije pitao da li sam član Partije. Ja nisam bio član Partije. Prema tome, to je floskula da se nije moglo snimati filmove. Ja sam bio iz familije u kojoj otac baš nije bio označen kao prijatelj sistema, a nikada nisam osjetio nikakav trag da bih zbog toga dobio ili ne dobio film. Ili ja nisam nikad čitao tako. Možda je to bilo, ali ja nisam znao to čitati. Nakon sedamdesete se, tako, po kavanama propitkivalo ko si. Ali, to je bilo benigno, još uvijek. To je imalo kavanski nivo. I, onda je ta kavana postala rijaliti ‘91. Onda se ozbiljno propitkivalo. Onda je bilo crno-bijeli svijet. Ja nisam na taj svijet nikad želio pristati. Što bi Ljuba Tadić rekao: “Nacionalnost mi nije zanimanje. Imam drugi posao u životu.”

To je bio razlog da odete iz Zagreba?

Razlog je bio malo kompliciraniji. Bilo je vrlo jasno da je tamo snimati filmove sa mojim pogledom na svijet dosta teško – hajmo reći nemoguće. Stavljen sam, tako su barem doušnici javljali, na sve moguće crne liste. Znači da je meni valjalo da se potpuno, kao i stotine drugih oko mene, preokrenem: obučem drugačiju košulju, naučim drugi jezik, naučim drugi način razmišljanja i da uđem u sve to sa nadom da će mi dati da radim. Ja mislim, i da sam to napravio, ne bi mi dali. Zaključio sam da mi je glupo da pljunem na pokušaj da budem nezavisan minulih 25 godina i pravim filmove. S tim da bih se dokopao još jednog filma, pa bih ja njima sve to morao vratiti. Nije mi se uvlačilo ni u čije dupe. Imao sam taj neki svoj bezobrazluk, bez pokrića, zapravo. Idem van, pa ću se snaći, pa ću praviti neki drugi život. Ne vidim neko elementarno dostojanstvo. Ne vidim kako bih ja u tome opstao prekosutra. I da mi daju film, šta ću s njim?

Na beogradskoj promociji vaše knjige rekli ste da je Čaruga poslednji jugoslovenski, a da je 2000. proglašen za prvi hrvatski film. Da li je to zvaničan podatak?

Da. Istovremeno su se radili Čaruga i Virdžina, ja sam u obadva bio umiješan: Čarugu sam režirao ja, a Virdžinu Srđan Karanović, dok sam ja bio producent njegovog filma. Virdžina je završena posle Čaruge, prema tome, taj film je službeno trebao biti posljednji. Ali, moj su film tako tretirali, ali je tretiran i kao četnički film. Zbog toga nije postojao jedno desetak godina u hrvatskoj kinematografiji, nije bio spominjan. Ali, onda je izašla neka knjiga koja se bavila kronologijom, koja je pokušala vidjeti me. I stavila je da je Čaruga terminski prvi hrvatski film. Od tada se tako tretira.

U međuvremenu je prošlo deset godina u kojima ste vi bili izbrisani iz hrvatske umetnosti. Ne samo Čaruga već svi vaši filmovi.

Ni Lordana Zafranovića ni mene nije bilo deset godina ni na televiziji ni u kinu. Nijedan kadar iz naših filmova nije prikazan. Deset godina! Ili devet, hajmo točnije to da navedemo. Izvadili su nas iz enciklopedija, meni su ukinuli socijalno, ukinuli su mi status umjetnika… Potpuno poništen.

Išlo je prilično daleko. Kao nekad u zemljama Istočnog bloka.

Da. Samo, ja sam mogao otići i vratiti se, a Rusi to nisu mogli.

Bilo je još takvih kao vi?

Puno. Pisci Dubravka Ugrešić, Slavenka Drakulić, Predrag Matvejević. Muzičari, o fizičarima, doktorima i ostalima da i ne govorimo. I to vrlo različitih nacionalnosti. Ali sve ih je krasilo to da nisu vjernici jednodimenzionalni. Ja sam ih sretao po svijetu. Ovo su samo neki prijatelji o kojima vam mogu reći. Rade Šerbedžija, na primjer, glumci. I, svi smo se vratili i nismo se vratili, to je vrlo zanimljivo. Svi smo zadržali manjinske adrese.

Vi ste se, uprkos svemu, svake godine vraćali u Zagreb, majka vam je tamo živela. Da li se tokom godina menjao odnos prema vama?

Da. U početku su glumci s kojima sam radio prelazili na drugu stranu ulice. Isti oni koji su se dvije godine ranije kleli u mene. Sjećam se da su mi ljudi prilazili, okretali glavu od mene da ih nitko ne vidi da razgovaramo i rekli bi tiho: “Mi volimo vaše filmove.” Ali, to je brzo prošlo, prestalo je već devedeset četvrte, pete.

Stičem utisak da je vama lično nametnuto pitanje identiteta. Možda ste i celu knjigu tome posvetili: šaljivo ste izračunali tačno u procenat koje su nacije vaša krvna zrnca. U emotivnom pismu vašoj petnaestogodišnjoj ćerki vi niste u stanju da joj objasnite, kako vi to formulišete, “gdje sam to ja, gdje ja to pripadam i zašto sam tu, a ne tamo?”, a kasnije opisujete vaš proces dobijanja američkog državljanstva. Da li sve vreme sebe pitate: “Ko sam ja?”

Ne, mislim da ste krivo pitanje postavili. Nije “ko sam ja”, nego “gdje sam ja”. Ja sam ja. To ne mijenja sjedenje u Mažestiku ili u hotelu Bonavia u Rijeci. Lokacija je druga stvar. Zato sam i otišao da se ne moram mijenjati. Mijenjam lokacije i pitam se šta ja tu radim. Zašto sam tu, a ne tamo? Naravno da je sve potraga za identitetom, ali ovo je više potraga za nalaženjem života u nekim potpuno novim i drugačijim situacijama. Kako se mi tu možemo prilagoditi životu? I da li je onaj život bolji ili gori? Moja ćerka, kad je završila fakultet, počela raditi i imala briljantnu karijeru, rekla je: “Ja idem nazad u Zagreb da probam godinu, dvije vidjeti da li sam se zeznula. Došla sam kao mala u Ameriku, hoću ići vidjeti, možda ću tamo biti sretna, možda je tamo moj život.” Otišla je i nakon dvije godine mi rekla: “Tata, ja idem kući u Njujork.” Ona je probala vidjeti da li je lokacija mijenja. Nas mijenjaju lokacije, mi smo kameleoni prema lokacijama, ali pokušamo iznutra ostati isti.

Imate li malo griže savesti što ste otišli?

Ne (smeh). Što bi Lordan rekao, njima je odahnulo kad smo otišli. Prema tome, ni oni nemaju grižnju savjesti. Ta kinematografija nije imala grižnju savjesti.

U trenutku kad ste vi i Lordan Zafranović izopšteni iz hrvatske kinematografije, vas dvojica ste u ličnoj svađi.

Da (smeh). Život piše romane, ponekad i televizijske serije.

Šta je prelomilo da se pomirite? Samo vreme?

Vrijeme. Ono liječi razne stvari. Sukobi od prije petnaest godina postanu smiješni. Život ide dalje.

Nije bilo tako smešno kad se desilo. Povod je Bijela knjiga Stipe Šuvara iz 1984. u kojoj su mnogi jugoslovenski intelektualci označeni kao ideološki neprijatelji. Vi ste bili jedan od njih, a Lordan Zafranović je bio među onima koji su knjigu uređivali.

Ne, nije bilo uopće smiješno. Ni bezbolno. Lordan je bio s jedne, a ja s druge strane. I to me je povrijedilo. Njegova teza je bila da je bolje što je to objavljeno, jer je on imao osjećaj da je to popis za hapšenje. I da je objavljivanjem onemogućeno hapšenje.

Malo je teško iz ove perspektive sve to shvatiti, ali koliko je to bilo ozbiljno?

Pa, bilo je dosta ozbiljno. Biti u Bijeloj knjizi je značilo da ste javni neprijatelj države. Oni su vas proglasili neprijateljem države. Ne znam šta bi očitije od toga moglo biti.

A, jeste li vi imali neku…

Ćitabu da ste neprijatelj (smeh)?

Ne, nego je li to bio leksikon, samo popis imena? Šta je pisalo za vas?

Meni su bile posvećene četiri stranice. Ja se sjećam da su bili moji navodi iz raznih intervjua u periodu od preko deset godina. Znači, neko je sustavno pratio i iz raznih intervjua izvlačio po rečenicu, dvije, a ponekad samo pola rečenice, i onda to komentirao. Tako da je bilo jedno tridesetak citata, uz komentare koji su dokazivali vašu neljubav prema državi i državnom uređenju. To je bilo ozbiljno, to nije bilo zezanje (smeh). Mislim da je za književnike bilo i citata iz njihovih knjiga, ali kod nas nije bilo citata. Bilo je pet filmskih režisera: Žika Pavlović, Makavejev, Saša Petrović, Žilnik i ja. I bio je jedan stranac – Ernest Ljubič. Ljubič je bio optužen da je Ninočkamračan, antikomunistički film (smeh).

Pa, Ninočka to jeste. To nisu pogrešili.

Pošto je i Milan Kundera, moj profesor, bio na toj listi, ja sam njemu odnio Bijelu knjigu. Sjećam se, sjedili smo kod njega u Parizu, onda je Kundera zvao svog asistenta, rekao mu da izvadi sve podatke o bijelim knjigama. Prva bijela knjiga je Pariška komuna. Zadnja bijela knjiga, prije ove zagrebačke, bila je praška. Rusi su, kad su došli u Prag, izdali bijelu knjigu čeških zlodjela prema socijalizmu. Onda su, to mi je žao što nisam napisao, ispraznili cijeli izlog jedne velike knjižare na Vaclavaku, izložili tu bijelu knjigu, a iznad je pisalo: “Čtení v pokračování” – čitanje u nastavcima. Svaki dan su okrenuli jednu stranicu.

U knjizi ste naveli da je vaš film Samo jednom se ljubi spasilo to što ste tajno jednu kopiju poslali u Pariz, gde je film primljen na Kanski festival. Kako ste to izveli?

To je urađeno u dogovoru s Kapićem, direktorom Jadran filma. Znali smo da to neće tako lako proći. Onda su napravljene dvije kopije, a u knjige laboratorije je ušla samo jedna, druga nije bilježena. Tu drugu, nepostojeću, ja sam odnio na aerodrom i preko jedne stjuardese JAT-a poslao sestri u Pariz. A to sam naučio od Agnješke Holand. Ona mi je pričala da je tako Andžej Vajda spasio svoj film Čovjek od mramora. Moja sestra je odnijela kopiju u ured Kanskog festivala. Oni su nakon petnaest dana poslali pismo Jadran filmu da je film u službenom programu Kana. Tu se ne ulazi svaki dan. Meni je to bilo u tri godine drugi put. To je bila velika vijest. U svim novinama je objavljeno da je film u Kanu. Niko nije znao da je film zabranjen.

Onda je Jadran film probao naći političara koji će imati hrabrosti i reći da to može ići, i nijedan političar nije se htio igrati s tim. I onda je Semka Sokolović, koja je bila glumica i članica Centralnog komiteta, vidjela film, oduševila se i napravila neko igranje bridža, pa je Ivicu Račana u deset naveče odvela na projekciju. Ja sam čekao i imao sam pregovore sa Račanom. Dva sata smo hodali oko bloka. Ide u Kan, ali da se prikazuje u jednom kinu – Triglav. To je kao da prikazujete u nekom malom kinu u Zemunu. Ja sam tražio kino u centru Zagreba, mjesec dana prikazivanja. Mi tu trgujemo. On je predsjednik ideološke komisije CK. Moćan čovjek.

Da li se to završava na nivou Hrvatske, ne ide na savezni nivo?

Ne, to je hrvatski problem. Filmovi su uvijek bili republički problem. Zato je Žika Pavlović mogao slikati u Ljubljani, jer tamo niko nije odgovarao za njega (smeh). Ja sam slikao svoj najzagrebačkiji film U raljama života sa beogradskom produkcijom. I nisam morao ići na zagrebačku cenzuru. Branko Bauer je svoje filmove slikao u Skoplju, jer tamo nikog nije bilo briga za ovog koji je došao. Za to niko ne odgovara, ti odgovaraš za ono što su tvoji napravili. To je bilo idealno. Zato ja kažem, ova djeca danas nemaju taj luksuz da bježe. U Hrvatskoj može iz Zagreba u Rijeku, ovdje može iz Beograda pobjeći u Čačak. I šta s tim da radi? (smeh)

Kako se završilo s Račanom? Šta ste na kraju istrgovali?

Mjesec dana kina i da film ide u Pulu, ali nema nagrade. Znači, oni su apsolutno kontrolirali nagrade. Još mi je rekao da će poslati jednog čovjeka u Kan da vidi kako je to tamo prošlo. Poslali su dvojicu. A u Kanu je bilo… Filmovi ili imaju ili nemaju sreće. Taj dan kad je išao Samo jednom se ljubi prikazan je i Vrata raja Majkla Ćimina. Američka kritika je sahranila Vrata raja, a to je inače sjajan film. Zamjerali su da je najskuplji film, Ćimino im je išao na živce… Onda ga je dočekala evropska kritika, i ona ga je sahranila, to je bilo strašno. Oni su taj dan trebali nešto drugo, i na moju pres konferenciju došlo je abnormalno puno ljudi. Talijani su počeli pucati: “Ovo je najveličanstveniji film festivala!” Ja sam znao da su to rečenice koje ovoj dvojici idu u uho. Talijani su govorili: “To je hrabra zemlja koja o sebi ovakve filmove radi. Bla, bla, bla…” I znao sam da smo mi na sigurnom.

Na dva mesta u knjizi opisali ste kako ste hteli da odustanete na vrhuncu uspeha: posle deset godina festivala u Motovunu, čiji ste bili osnivač i direktor, bili ste spremni da ga ukinete, a zatim ste posle premijere Ustava Republike Hrvatske rekli koscenaristi Anti Tomiću da bi možda trebalo da prekinete saradnju.

Da, Anti sam rekao: “Bolje od ovoga ne može.” Ovo s Motovunom, ja sam bio za Bitls verziju. Da ostane zapakirano nešto što je bilo divno i da se ne da prilika da se to razvodni. Kao Bitlsi, da staneš. Igor Mirković, koji me je molio da nastavimo, vjerovao je u Rolingstouns koncept: sviraš dok hodaš. I on već deset godina svira i hoda. I dobar je. Festival i dalje postoji.

Ali, ipak sa Antom i dalje svirate Stonse?

Vidjećemo (smeh). Lijepo nam je da povremeno pišemo zajedno. Tako je on u proljeće bio kod mene u Americi, pa smo složili prvu verziju, pa smo ovo ljeto drugu, pa prije par dana treću. Ne žuri nam se nigdje, nije panika. Moramo tekst zašarafit do kraja. Za to će još puno ruku trebati.

https://www.vreme.com/cms/view.php?id=1631413

Tags: ,

Category: Notes

About the Author ()

Voli da briše članke...

Leave a Reply

Rajko Grlić – Nisam pristao na crno-beli svet

by admin time to read: 13 min
0