Anatomija Fenomena

Rani jadi – Ulica divljih kestenova [Tema: Kiš]

street

Gospodine, da li biste znali da mi kažete gde se nalazi Ulica divljih kestenova? Ne sećate se? A mora da je negde ovde, imena se više i ne sećam. Ali znam pouzdano da je negde ovde. Šta kažete, nema ovde nigde ulice s drvoredom kestenova? A ja znam, gospodine, da ona tu mora da postoji, nemoguće je da uspomene toliko varaju.

Da, još pre rata… Na uglu se nalazila škola, a pred školom arteški bunar. Ne mislite, valjda, da sam sve to izmislio. U toj školi sam išao u prvi razred, a pre toga u zabavište. Učiteljica se zvala gospođica Fani. Mogu vam, gospodine, pokazati jednu fotografiju gde smo svi na okupu: gospođica Fani, naša učiteljica, da, taj što sedi pored nje, to sam ja, Andreas Sam, moja sestra Ana, Fredi Fuks, vođa naše bande… Da, gospodine, odlično, sada sam se setio. Ulica mora da se zvala Bemova ulica, jer ja sam bio borac u bandi čuvenih bemovaca, čiji je vođa bio Fredi Fuks (zvani Aca Dugonja), Folksdojčer. Sjajno gospodine, da nije bilo ovog našeg razgovora, ja se uopšte ne bih setio da se ta ulica zvala Bemova ulica, po čuvenom poljskom generalu, četrdesetosmašu. Da li vam, možda, gospodine, to ime govori nešto: Bem, Bemova ulica. O, da, izvinite, naravno vi se ne možete setiti, ukoliko niste tu živeli pre rata, no bar biste mogli znati da li ima tu negde neka ulica s drvoredom divljih kestenova? Ti su kestenovi cvetali s proleća, tako da je cela ulica mirisala pomalo otužno i teško, osim posle kiše. Tada je, izmešan sa ozonom, miris divljeg kestenovog cveta lebdeo svuda naokolo.

Oh, ja sam se zapričao, oprostite, moraću da pitam još nekog, mora da ima nekog ko će se setiti te ulice, pre rata se zvala Bemova, a bila je zasađena drvoredom divljih kestenova.

Zar se ne sećate, gospodine? Ni vi? Eto, sve što još mogu da vam kažem, to je da je na uglu bio jedan bunar, arteški, ispred škole. U blizini je bila kasarna, levo, iza ugla, na drugom kraju ulice. Mi, deca, dotle smo smeli da odlazimo. Tu saobraćaj nije bio živ. A na uglu, kod kasarne, počinjale su šine (mali žuti i plavi tramvaji). Da, gospodine, zaboravio sam vam reći da je pored drvoreda kestenova, s desne strane, bilo uoči rata iskopano sklonište, u cikcak. Tu je boravila naša banda. Da vam, možda, taj podatak neće pomoći da se setite: bilo je iskopano veliko sklonište.

Naravno, svuda je bilo skloništa, ali dobro se sećam da divljih kestenova nije bilo osim u našoj ulici. Naravno, sve su to detalji, no hoću samo da vam kažem da se sasvim pouzdano sećam da je ta ulica bila zasađena divljim kestenom, a ovo, gospodine, ovo je bagrem, a bunar nigde ne vidim, pa ipak mi se čini da je to nemoguće, možda ste vi pogrešili, mora da se neka druga ulica zvala Bemova, ova mi se čini premala. Uostalom, hvala vam, proveriću. Zakucaću na neka vrata i pitaću: Da li se ova ulica pre rata zvala Bemova ulica, jer sve mi je to vrlo sumnjivo, gospodine, ne verujem da bi tolika kestenova stabla nestala, makar bi jedno ostalo, drveće, valjda, ima duži vek, kestenovi, gospodine, ne umiru tek tako.

Eto, ne verujem, gospodo, svojim očima. Niko nije u stanju da mi objasni gde su nestali ti kestenovi, i da nije vas, ja bih posumnjao da sam sve to izmislio ili sanjao. Jer, znate, tako je to sa uspomenama, čovek nikad nije siguran. Veliko vam hvala, gospođo, idem da potražim kuću u kojoj sam živeo. Ne, hvala vam, više bih voleo da budem sam.

Onda on priđe jednim vratima, mada to nisu bila ona vrata, i pritisnu zvonce. Izvinite, reče sasvim običnim glasom, da li tu stanuje Andreas Sam?

Ne, ne, reče žena, zar ne umete da čitate? Ovde stanuje profesor Smerdel. Da li ste sigurni, ponovi on, da ovde ne stanuje Andreas Sam? Pre rata je stanovao ovde, znam pouzdano. Možda se sećate njegovog oca? Eduard Sam, s naočarima. Ili se, možda, sećate njegove majke. Marija Sam, visoka, lepa, vrlo tiha. Ili njegove sestre, Ana Sam, uvek s mašnicom u kosi. Eto, vidite, onde gde je ona leja s lukom, tamo je bio njihov krevet. Vidite, gospođo, ja se sasvim dobro sećam. Tu je stajala šivaća mašina njegove majke, Marije Sam. Bila je to singer mašina, s nožnom pedalom.

O, ništa ne brinite, gospođo, samo evociram uspomene, znate, posle toliko godina sve nestaje. Eto, vidite, na mom je uzglavlju izrasla jabuka, a singerica se pretvorila u bokor ruža. Od kestenova pak, gospođo, vidite, nema ni traga. To je zato, gospođo, što kestenovi nemaju svoje uspomene.

Čuli ste, kuće nema. Na mom je uzglavlju izrasla jabuka. Jedno kvrgavo, povijeno stablo bez ploda. Soba mog detinjstva pretvorila se u leju s lukom, a na mestu gde je stajala singerica moje majke – bokor ruža. Pored bašte se uzdiže nova trospratnica, u njoj stanuje profesor Smerdel. Kestenove su posekali, rat, ljudi ili prosto – vreme.

A evo šta se tu zbilo, u Bemovoj dvadeset sedam. Pre dvadesetak godina, koje sam hteo da preskočim jednim lirskim skokom unapred. Ulazi moj otac, dva-tri meseca po našem odlasku, u kuću broj 27 u Bemovoj i iznosi naše stvari: dva ormara, dva kreveta, singericu moje majke. Kad su izneli i poslednji deo nameštaja, a to je bio onaj otoman u kojem pevaju federi, evo – gospođo Smerdel, ja još uvek s vama govorim – šta se zbilo: “Kada smo izneli i poslednji deo nameštaja, draga moja Olga, a to je bio onaj otoman u kojem pevaju federi, kuća se srušila kao kula od karata. Ne znam ni sam kakvim sam čudom uspeo…” (Iz pisma Eduarda Sama, moga oca, svojoj sestri Olgi Sam-Urfi).

Sada je tu posađen luk, lepi zeleni praziluk, gospođo…

Danilo Kiš

 

Ostavite komentar:

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.