Samo da izmišljaš, samo da sanjaš. Do kraja (Četrdeset šesta priča)

| May 24, 2015 | 0 Comments

bishop-s-park

6. Avgust 2009. godine
21:00
Craven Cottage, London
Referee: IstvanVad (
Hungary)

Fulam(Engleska) – Vetra(Litvanija)
               3                                       0
Etuhu  57′
A.Johnson 80′,84′

Moll Murphy je toliko bilo dosadno da je duvala balon dok ne pukne i onda ga skidala sa lica. Toliko je željela da se nešto događa, a ništa se nije događalo, danima, mjesecima. Na ulici je bilo mirno, samo se iz paba, kada bi se otvorila vrata, čuo žamor. Ljudi su pili pred utakmicu. Automobil se parkirao i čovjek je izašao.
–          Izgleda da ti je mnogo dosadno.
–          Zašto ne bi pošla sa mnom na utakmicu?. Imam kartu viška.
–          Ko igra? – pitala je,naduvala balon i skinula žvaku sačela.
Moll Murphy je pristala da ide na stadion iako je znala da joj se majka ne bi složila.
–          Nemam više žvaka – rekla je Moll i pogledala muškarca.
–          Kupićemo žvake – rekao je muškarac i pružio joj kartu. Evo – rekao je – kladim se da nikada do sada nijesi gledala pravu fudbalsku utakmicu.
–          Nijesam – rekla je Moll i uzela kartu.

Andrew Hughes je sjedio u pabu blizu stadiona kada je vidio kako niz ulicu hodaju ćerka njegovog komšije i prijatelja, tek napunila 13 godina i stariji muškarac koga prvi put vidi u životu. Andrew Hughes je upravo završio razgovor i isključio mobilni telefon, bijesan jer njegova djevojka nije odustajala od namjere da i on sa njom krene na joga treninge u Lettice street. Bićeš srećniji, manje ćeš željeti pivo, a i seks će nam biti mnogo bolji – govorila mu je djevojka. Sada joj je upravo rekao da ako nastavi da ga nagovara, može slobodno početi da traži novog momka. Andrew Hughes je izašao iz paba i viknuo ime djevojčice.
–          Ko ti je ovo – pitao je kada im je prišao.
–          Prijatelj – rekla je djevojčica.
–          Kakav prijatelj?
–          Ko ste vi?
Čovjek se nasmiješio i rekao:
–          Porodični prijatelj. Vodim malu na utakmicu.
–          Porodični prijatelj? Divno. Kako vas ja ne znam?
–          Idi kući odmah – rekao je djevojčici gledajući tipa kako ide unazad.
–          Kako da vas ja ne znam?
Čovjek se okrenuo i potrčao.
–          Stani – viknuo je Andrew Hughes i potrčao za njim.

Mickey Wilkins je sa društvom sjedio u Bishop parku kada je neko uzviknuo:
–          Hej, vidite tipa!
Mickey Wilkins je ustao i vidio momka koji juri starijeg čovjeka, stiže ga i obara na zemlju.
–          Hej, šta radi ovaj?!
–          Ma šta nas briga – rekao je neko iz društva.
–          Ma neka – može sjutra neko tvog oca tako…
–          Možda je stari nešto zgriješio.
Mickey Wilkins je krenuo ka momku koji je nogom šutnuo par puta čovjeka na zemlji i psovao ga.
Momak se okrenuo i kadaje vidio Mickeya i društvo koraknuo je unatrag.
–          Nije to što mislite, mogu da objasnim – rekao je, ali ga je flaša promašila za desetak centimetara tako da se okrenuo i potrčao.
–          Ajmo stari, ustaj –rekao je Mickey.
–          Što te je tukao?
–          Ne znam, samo sam rekao da ćemo pobijediti 3:0, on se naljutio…
–          Znam tipa – rekao je jedan od Mikijevih pajtosa. Znam gdje živi. Treba ga dobro otresti. To ti je jedan od onih kojima su miliji stranci nego naši.
–          Ajde stari bićeš dio naše grupe – uhvatio ga je za ruku, stari se nasmiješio.
Zapjevali su:

Stamford Bridge is falling down
Falling down, falling down
Stamford Bridge is falling down
Poor Old Chelsea

Build it up in Black and White
Black and White, Black and White
Build it up in Black and White
Poor Old Chelsea

Stari se smiješio.

Rijeke više nijesu rijeke. U gradovima, bar. Crne, sive, mutne. Ne vjerujem, osim tih prljavih algi, da ičeg živog u njima više ima. I ko je za sve to kriv, kao da sad nešto znači. A opet, kad stigneš do predgrađa, začudiš se kada vidiš pravu boju rijeke, obraduješ se. Hodam pored Temze, stadion diše. U jednom filmu dječaka odvode dva muškarca, kasnije ga pronađu u nekom podrumu, ali nikada taj dječak neće biti više isti. A mi otkud možemo znati šta će se desiti, prije ili poslije utakmice? Ti momci koji bi dali po bubreg da Fulham osvoji Premijer ligu. Ta djevojčica koja će sjutra nastradati u saobraćajnoj nesreći koju će njena majka preživjeti, pijana. Taj starac koji se gubi po Londonu i samo želi društvo mladih ljudi. Čini mu se da ima deset godina, i čudi se kako se London izgradio. Svijet je tajanstveno mjesto moj prijatelju. Ništa ne možeš uraditi. Sem da taj Svijet sanjaš. Da ga izmišljaš. Jer, možda djevojčica i neće ući u to auto jer je pokvarila stomak od toliko progutanih žvaka, možda će momci otići negdje daleko i zaboraviti na Fulham, možda je stari pedofil kojem savjest ne da mira i raspituje se gdje je Temza najdublja da se uništi prije nego opet naudi. Samo da izmišljaš, samo da sanjaš. Do kraja.

Iz knjige 52 kratke priče o evropskom fudbalu

 

Tags: , , , ,

Category: Art

Slobodan Šabeljić

About the Author ()

Slobodan Šabeljić rođen je u Nikšiću. U vrijeme istorije, žestokih tuča i demonstracija u Beogradu završio Filološki fakultet, te godine nijesu pojeli skakavci. Nikada nije pisao za djecu i odrasle. Piše za one koji čitaju. Knjigu pripovijedne proze „Heroji“ objavio je 2009. godine. Knjiga „Priče o Silviji“ objavljena 2010. godine bila je predložena za regionalnu nagradu Meša Selimović. Knjigu priča "52 kratke priče o evropskom fudbalu" objavio je 2012. godine. Roman pod nazivom "Ovo nije roman" objavljen je 2013. godine. Izdavačka kuća Rende iz Beograda 2014. godine je objavila novo izdanje knjige "Priče o Silviji". Knjigu "Barselona jedna priča" objavio je 2015. godine a zbirku priča "Berač pamuka" 2016. godine. U međuvremenu, piše i diše. Punim plućima.

Leave a Reply

Art

Samo da izmišljaš, samo da sanjaš. Do kraja (Četrdeset šesta priča)

by Slobodan Šabeljić time to read: 4 min
0