Samo kurva bez mušterija radi manje od mene [Tema: Sioran]

| August 1, 2012 | 0 Comments

U dvadesetoj je godini mladi Cioran posjećivao bordele i knjižnice. Njegovi su omiljeni autori Shakespeare, Dostojevski, Čehov. Fasciniran je ekstremima. U filozofiji želi biti Schopenhauer ili ništa. Svoju prvu knjigu Na rubovima očaja piše u stanju nalik deliriju. Zaklinje se sam sebi da neće napisati više ni retka; već se gnuša književne komedije.

Njegove hronične nesanice nalik su pozivu da napusti svijet, čiju je prazninu odveć dobro saznao. Kad govori majci o očaju koji ga obuzima i ludilu koje mu prijeti, ona odgovara: ”Da sam znala, abortirala bih”.

Ta je rečenica poput otkrića: ”To me je uvjerilo”, kaže on mnogo godina poslije, ”da sam plod slučajnosti i da sam ništa. To je uostalom razlog da nisam bio sposoban stvoriti istinsko književno djelo”. Nemaju svi tu sreću da mladi umru.

Sin rumunskog svećenika, Cioran je rođen 1911. u Rasinariju, na granici Austro-Ugarskog carstva. Prisiljen je upisati se u vrijeme, imati biografiju, pa čak osjetiti i slavu, vrhunac poruge, za nekoga ko se poigrava aforizmima, nekoga ko je fasciniran mrakom, lijenčinu koji sebe smatra najnezaposlenijim čovjekom Pariza: ”Samo kurva bez mušterija radi manje od mene”.

”Imam čudan osjećaj”, piše u dvadeset i drugoj godini, ”da sam u ovim godinama postao specijalist za problem smrti”. Nikad niste prerano zreli za to područje. Zamjera filozofiji da su je stvorili ”ljudi bez  temperamenta i bez sadržaja”, uz iznimku Schopenhauera i Nietzschea, ljudi koji nisu svjesni bijede vlastitog Ja.

Otada će učitelj morbiditeta govoriti svojim učenicima da bolest nagriza sve pa i sam princip identiteta, hvalit će zasluge sifilisa: već namjerava ucijepiti bližnjima virus raspadanja. Bratu Aurelu, koji mu otkriva svoju monašku vokaciju, ukazuje, demonskom žestinom, apsurdnost svake religije i dodaje: ”Ako i nakon što si čuo moje razloge ustraješ u odluci da se zamonašiš, nikad ti neću više uputiti nijedne riječi”.

Umjesto manastira Aurel će upoznati sedmogodišnju komunističku robiju.
Nakon što je završio studije filozofije raspravom o bergsonovskom intuicionizmu, mladi Cioran dobija krajem 1933. godine stipendiju za Berlin. Jedinstvena šansa da prati preobrazbu cijelog jednog naroda u ”fanatično mnoštvo”.

”Počeo sam”, piše on poslije, ”studirati budizam kako se ne bih zarazio, kontaminirao hitlerizmom”. No njega privlači sve što je pretjerano: tako će uprkos svemu podleći ”čudesnoj pomami potčinjavanja” koja je suština rumunjskog nacionalizma.

O toj kratkoj ideološkoj devijaciji, koju sebi nikad neće oprostiti, treba pročitati izvrstan esej Gabriela Liiceanua. Da li valja u njegovom kasnijem apsolutnom skepticizmu vidjeti bezgraničnu grižnju savjesti? Možda. Nakon toga pada u vrijeme, Cioran će biti imun na sva vjerovanja, prošla, sadašnja i buduća.

 

Svom bratu Aurelu piše 1936. godine: ”Katkad se pitam kako sam mogao napisati Preobražaj Rumunije. Svako učestvovanje u hirovima vremena prazno je uznemiravanje. Ako čovjek želi sačuvati ma i trunku ljudskog dostojanstva, mora zanemariti svoj status savremenika. Bio bih sada mnogo dalje da sam to shvatio u dvadesetoj”.

Nastavak već pripada legendi: dolazak u Pariz 1937. sa stipendijom, mali namješteni hoteli Latinskog kvarta, dani provedeni u Café de Flore uz Jean-Paula Sartrea – nikad se nisu obratili jedno drugome – užitak da biciklom krstari Francuskom i odluka 1947. u Diepu, dok je prevodio Mallarméa na rumunjski, da će ubuduće pisati na francuskom jeziku.

”Koliko kafa, cigareta i rječnika da napišem jednu rečenicu na tom, za moj ukus nepristupačnom, suviše plemenitom i otmjenom jeziku”, priznaje on.

Neki kljakavi Baskijac, erotoman i manijak, upućuje ga u finese francuskog jezika, otvorivši mu pakao svoje knjižnice i vukući ga prostitutkama Montparnassea: osjeća skoro perverzni užitak ispravljajući njihov pogrešni francuski. (…)

Četiri puta prerađuje Kratak pregled raspadanja koji će objaviti Gallimard 1949. godine, a pozdraviti Maurice Nadeau u Combatu ovim riječima: ”Evo stigao je onaj kojega smo očekivali, prorok logorskog vremena i kolektivnog samoubistva, onaj kojemu su svi filozofi ništine i apsurda pripremili dolazak, iznimni glasnik zle vijesti”.

Za zlu vijest bit će nagrađen nagradom Rivarol, jedinom nagradom koju je Cioran ikad prihvatio. A kad mu je Albert Camus rekao: ”Sada se morate uključiti u tok ideja”, pomislio je: ”Odjebi!”

”Shvaćate, on će meni dijeliti lekcije, svojom kulturom učitelja”, povjerava se on Liiceanuu; ”pročitao je ponekog pisca, ali nema ni mrve filozofske kulture i on mi kaže: sada… kao da se obraća đaku. Otišao sam. Bilo je to za mene veliko poniženje”.

Na pragu starosti Cioran će pristati na nešto što je vazda odbijao: davati intervjue. Neće izbjeći općem pravilu da svi veliki ljudi umiru u stanju prostituiranja, to im je usud. ”U starosti”, bilježi on, ”padamo iz sramote u sramotu i, što je skandalozno, čak i uživamo u tome”.

 

Piše: Roland Jaccard, sa francuskog preveo Mario Kopić, Peščanik.net

Tags: , , , , , ,

Category: Anatomija Fenomena

About the Author ()

Voli da briše članke...

Leave a Reply

Samo kurva bez mušterija radi manje od mene [Tema: Sioran]

by admin time to read: 3 min
0