Samo uz pomoć patnje prestajemo biti marioneta [Tema: Sioran]

| September 22, 2017 | 0 Comments

Po Zoharu, Bog stvori čovjeka i preporuči mu vjernost drvetu života – upravo stoga da bi čovjek uvijek ostao isti. Međutim, njemu bi draže drvo smješteno u “području promjena”. Njegov pad? Ludilo mijenjanja, plod radoznalosti, tog izvora svakog zla. – I tako, ono što bi hir prvog od nas postade zakon za sve nas.

*

Nešto malo sažaljenja ulazi u sve oblike privrženosti, u ljubav, pa čak i u prijateljstvo, ali ne i u divljenje.

*

Napustiti život neoštećen – to bi se moglo desiti, ali se nikad ne dešava.

*

Nezgodno je što nas neka skorašnja nesreća sprečava da razaberemo njene dobre strane.

*

U prošlom vijeku o ljubavi i muzici najbolje su govorili Niče i Šopenhauer. Ipak, i jedan i drugi su posjećivali samo bordele, a što se tiče muzičara, prvi je ludovao za Rosinijem a drugi za Bizeom.

*

Susrevši slučajno L. rekao sam mu da je rivalstvo svetaca bilo najogorčenije i najpritajenije od svih. On zatraži da mu navedem primjere: u tom trenutku nisam našao nijedan, a ne nalazim ga ni sada. Uprkos tome činjenica mi izgleda dokazana.

*

Svijest: zbir naših nelagodnosti od rođenja pa do dana današnjeg. Nelagode su iščezle, svijest ostaje – ali ona je izgubila svoje izvore…, ona čak za njih i ne zna.

*

Melanholija se hrani sama sobom. I upravo zbog toga ona se ne može obnavljati.

*

U Talmudu nalazimo zapanjujuću tvrdnju: “Što je više ljudi to je više slika božanstva u prirodi”. To je možda bilo tačno u vrijeme kad je nastala ova primjedba, dok je danas opovrgava sve ono što vidimo, a još će je više opovrgavati sve ono što ćemo tek vidjeti.

*

Računao sam da će moje biće prisustvovati nestanku naše vrste. Međutim Bogovi su mi se usprotivili.

*

Srećan sam samo kad predvidim odricanje i za njega se pripremim. Ostalo je gorčina i nemir. Odricati se nije lako. Međutim, samo težnja za odricanjem donosi smirenje. Težiti odricanju? Samo sanjarenje o njemu dovoljno je da vam da iluziju da ste neko drugi, a ta iluzija je najzanosnija, ali i najvarljivija.

*

Niko kao on nije imao smisla za univerzalnu igru. Kad god sam na nju aludirao, citirao mi je sanskrtsku riječ lila po Vedanti, apsolutnu izlišnost, stvaranje svijeta kao Božju razonodu. Kako smo se svemu smijali! A sada on, najžovijalniji od svih koji su progledali – eto ga, bačenog u tu raku, njegovom greškom, pošto se jednom udostojio da ništavilo shvati ozbiljno.

Ne uz pomoć duha, nego uz pomoć patnje, i samo uz pomoć patnje prestajemo biti marioneta.

*

Kad potpadnemo pod čari smrti, sve se zbiva kao da smo je već upoznali u nekoj prethodnoj egzistenciji i kao da sada gorimo od nestrpljenja da je ponovo susretnemo.

*

Kad posumnjate u nekoga da ima i najmanju slabost prema Budućnosti, znajte da osumnjičeni zna adresu psihijatra – i to ne samo jednog.

*

“Vaše istine su nepodnošljive” – “Vama su nepodnošljive”, odmah sam odgovorio tom nevinašcetu. Ipak, umjesto da se hvališem imao sam želju da dodam: “I meni su”.

*

Čovjek nije zadovoljan time što je čovjek. Međutim, on ne zna čemu da se vrati ni kako da ponovo uspostavi stanje na koje je izgubio svako razgovijetno sjećanje. Nostalgija koju za njim osjeća temelje njegovog bića i upravo putem nje on komunicira s onim što u njemu postoji od najstarijih vremena.

*

U praznoj crkvi orguljaš vježba. Nigdje nikog drugog, osim jedne mačke koja poče da mi se mota oko nogu. Njegova revnost me potrese: spopadoše me pitanja koja me oduvijek muče. Odgovor orgulja nije mi se učinio zadovoljavajućim, ali s obzirom na stanje u kom sam se nalazio, ipak je to bio nekakav odgovor.

*

Idealno istinoljubivo biće – uvijek nam je na volju da ga zamislimo – bilo bi biće koje ni u jednom trenutku ne bi tražilo utočište u eufemizmima.

*

Bez premca u kultu Neosjetljivosti, pomamno sam za njom žudio, tako da što sam je više želio doseći to sam joj bio dalji. Pravedna propast za onoga ko teži cilju koji je suprotan njegovoj prirodi.

*

Srljamo iz pometnje u pometnju. Ovo razmišljanje nema ozbiljnih posljedica i nikog ne spriječava da dovrši svoj životni put i da, kad se sve sabere, dosegne potpunu pometnju.

*

Strepnja, ne samo da ne potiče od nervne neuravnoteženosti, nego ima uporište u samoj konstituciji ovog svijeta i ne vidimo razlog zašto ne bismo strepili u svakom trenutku, budući da samo vrijeme nije ništa drugo nego strepnja u punoj ekspanziji; strepnja u kojoj se ne razlikuju ni početak ni kraj, strepnja koja vječno pobjeđuje.

*

Pod nebeskim svodom, neutješnim po želji, dvije ptice ravnodušne prema ovoj turobnoj pozadini, salijeću jedna drugu… Njihova tako očigledna živahnost prije će vratiti čast jednom starom instinktu nego sva erotska literatura.

*

Jedino izvinjenje ovog svemira – budući da mu je neko izvinjenje potrebno – jesu suze divljenja.

*

Iz solidarnosti s jednim prijateljem koji je umirao, zatvorio sam oči i pustio da me preplavi onaj poluhaos koji prethodi snu. Nakon nekoliko minuta povjerovao sam da sam dohvatio onu infinitezimalnu realnost koja nas još spaja sa sviješću. Jesam li bio na pragu kraja? Trenutak kasnije, nalazio sam se na dnu ponora, bez trunke straha. Dakle, tako je jednostavno ne postojati više? Nesumnjivo, kad bi smrt bila samo jedno iskustvo, međutim, ona je iskustvo kao takvo. Kakva ideja – poigravati se fenomenom koji se događa samo jednom! Ne eksperimentiše se s onim što je neponovljivo.

*

Što smo više propatili manje zahtijevamo. Protivljenje je znak da nismo prošli ni kroz kakav pakao.

*

Kao da nisam sit dosade, evo, gnjave me oni koje smo morali upoznati u pećinsko doba.

*

Gajimo mržnju prema sebi jer ne možemo da zaboravimo na sebe, jer ne možemo da mislimo ni na šta drugo. Neizbježno je da ovim pretjeranim davanjem prvenstva budemo ogorčeni i da nastojimo da ga nadvladamo. Međutim, da bismo u tome uspjeli, mržnja prema sebi najmanje je djelotvorno ratno lukavstvo kojim se možemo poslužiti.

*

Muzika je iluzija koja iskupljuje sve ostale. (Kad bi iluzija bila samo prazna riječ osuđena da iščezne, pitam sešta bi od mene postalo.)

*

Nikom nije dato da u nekom neutralnom raspoloženju opazi pulsiranje vremena. Za to je nužna jedna nelagodnost sui generis, dobročinstvo za koje se ne zna otkud dolazi.

*

Kad nazremo prazninu i posvetimo se sunyata kultu, koji je naizmjenično javan i tajan, ne možemo se sasvim predati jednom sićušnom, utjelovljenom, ličnom bogu. S druge strane, čistota oslobođena svake ljudske prisutnosti, svakog ljudskog onečišćavanja, čistota iz koje je protjerana čak i ideja jastva, kompromituje mogućnost bilo kakavog kulta, pošto kult nužno prati sjenka individualne premoći. Jer, slijedeći jednu himnu Mahayane, “ako su sve stvari prazne, ko je taj koji se slavi i ko ga slavi?”

*

San je još bolji lijek za tugu nego vrijeme. Zauzvrat, nesanica, koju i najmanju nelagodnost uvećava i pretvara u veliku nesreću, bdije nad našim ranama i ne da im da zacijele.

*

Umjesto da obraćam pažnju na lik prolaznika, zagledao sam njihova stopala, i sva ta užurbanost svodila se na korake koji hitaju – prema čemu? Ukaza mi se jasno da je naša misija bila da dotaknemo prašinu u potrazi za tajnom lišenom ozbiljnosti.

Prvo što mi ispriča prijatelj kog sam već godinama bio izgubio iz vida bilo je ovo: odavno je napravio zalihu otrova, ali nije se uspio ubiti jer nije znao koji otrov da izabere.

*

Ne potkopavamo razloge življenja, a da u isti mah ne potkopavamo razloge pisanja.

*

Nestvarnost je očiglednost koju svakodnevno zaboravljam i iznova otkrivam. Ova komedija se u toj mjeri ne razlikuje od moje egzistencije da mi ne polazi za rukom da ih razlučim.

*

Čemu taj smiješni novi pokušaj, čemu ova farsa? Ipak, nije riječ o farsi, jer upravo zahvaljujući njoj pripadam živim bićima ili bar samo ličim na njih.

*

Svaki pojedinac kao takav, prije nego što odlučno propadne, već je propao i nasuprot je svom originalnom modelu.

*

Kako objasniti da činjenica da nismo postojali, da kolosalna odsutnost koja prethodi našem rođenju izgleda da nikog ne uznemirava i da čak onaj koji ju je poremetio njoj nije suvišan.

*

Prema jednom Kinezu, sve što može priznati stogodišnjak, kad dobro razmisli o svemu što ga je snašlo u životu, jeste samo čas sreće.

Pošto svi pretjeruju, zašto bi mudraci bili izuzetak?

*

Volio bih sve zaboraviti i probuditi se okrenut prema svjetlu koje prethodi vremenu.

*

Melanholija iskupljuje svemir i upravo stoga nas od njega razdvaja.

*

Proveo sam mladost na temperaturi stvoritelja.

*

Koliko razočarenja dovodi do ogorčenosti? Jedno ili hiljadu, zavisno od povoda i čovjeka.

*

Zamisliti čin mišljenja kao otrovnu kupku, kao razbibrigu sjetne otrovnice.

*

Bog je uslovljeno biće par excellence, sužanj  nad sužnjima zatočenik svojih atributa, zatočenik onoga što on jeste. Naprotiv, čovjeku je na raspolaganju izvjesna igra, i to u onoj mjeri u kojoj on nije, u kojoj se on, budući da ima samo prividnu egzistenciju, batrga u svojoj lažnoj stvarnosti.

*

U namjeri da se potvrdi, život dokazuje rijetku dosjetljivost; u namjeri da se porekne ne pokazuje ništa manju. Šta je samo izmislio kao sredstvo da se oslobodi samog sebe! Smrt je njegovo davnašnje otkriće, njegov nečuven uspjeh.

Emil Sioran

Tags: ,

Category: Anatomija Fenomena

About the Author ()

Voli da briše članke...

Leave a Reply

Samo uz pomoć patnje prestajemo biti marioneta [Tema: Sioran]

by admin time to read: 7 min
0