Anatomija Fenomena

San Jozefa K. [Tema: Kafka]

Jozef K. je sanjao:

Bio je lep dan i K. je hteo da prošeta. Ali, tek što je dvaput zakoračio, već se našao na groblju. Staze su tamo bile veoma neprirodne, nepraktično iskrivudane, ali on je jednom od takvih staza, nepokolebljivo se držeći kao da lebdi, naprosto klizio kao po vodenoj bujici.

Izdaleka je već uočio jednu nedavno nabacanu humku, kod koje je hteo da se zadrži. Ta grobna humka delovala je na njega maltene zavodljivo i pomišljao je da neće moći da do nje stigne čak dovoljno hitro. Ali, pokatkad jedva da je video humku, zaklanjali su mu je barjaci, čija platna su vihorila i velikom silinom udarala jedno o drugo; barjaktari se nisu mogli videti, ali tamo kao da se nešto uveliko proslavljalo.

Dok mu je pogled još bio uperen u daljinu, odjednom je tu istu humku video pored sebe, ukraj staze, skoro već iza sebe. Žurno je skočio u travu. Pošto je pod njegovom odskokom staza i dalje jurila, on se preturi i pade pravo kod humke na kolena. Iza groba su stajala dva čoveka i između sebe u vazduhu držala nadgrobni kamen; samo što se K. pojavio, oni utisnuše kamen u zemlju i ovaj je stajao kao uzidan. U taj mah iza grma iziđe treći čovek, za koga je K. smesta prepoznao da je reč o nekom umetniku. Bio je samo u pantalonama i u nespretno zakopčanoj košulji; na glavi je nosio somotsku kapu; u ruci je držao običnu olovku kojom je već, dok se približavao, u vazduhu crtao figure.

Olovku je sad prineo gornjem delu kamena; kamen je bio veoma visok i nije morao čak ni da se saginje, ali je morao da se nagne napred, jer ga je humka, na koju nije želeo da stane, razdvajala od kamena. Stajao je, dakle, na vrhovima prstiju i levom rukom se oslanjao o površinu kamena. Nekom naročito veštom izvedbom uspevao je da običnom olovkom ispiše zlatna slova; napisao je: „Ovde počiva” – Svako slovo izgledalo je čisto i lepo, duboko urezano i potpuno pozlaćeno. Kad je napisao te dve reči, pogledao je, osvrnuvši se, prema K., a K., žudno iščekujući nastavak natpisa, jedva da je i mario za čoveka, nego se usredsredio samo na kamen. Čovek se, stvarno, ponovo baci na pisanje, ali nije mogao, postojala je nekakva prepreka, pa spusti olovku i ponovo se okrete prema K. Sad je i K. pogledao umetnika i opazio da je ovaj prilično zbunjen, ali nije umeo da kaže šta je tome uzrok. Sva njegova ranija živahnost bila je iščezla. Otuda se i K. nađe zbunjen; izmenjivali su bespomoćne poglede; iskrsnuo je neki mrski nesporazum koji nijedan od njih nije bio kadar da reši. U nedoba poče sad da se oglašava i malo zvono s grobljanske kapele, ali umetnik zamlatara uzdignutom rukom i ono prestade. Časak kasnije ono ponovo poče, ovaj put veoma tiho, ali odmah prekide bez posebne opomene; bilo je kao da hoće samo da oproba svoj zvon.

I beše neutešan zbog položaja u kojem se umetnik zatekao, pa se zaplaka i jecao je dugo u prinete šake. Umetnik je sačekao dok se K. nije primirio, a zatim je, ne videvši nikakav drugi izlaz, ipak odlučio da nastavi s pisanjem. Prva mala crta koju je povukao, bila je za K. izbavljenje, ali umetnik ju je očigledno izveo samo uz krajnje unutrašnje protivljenje; ni ispis nije bio više onako lep, pre svega kao da je nedostajalo zlata, crta se pružala bledo i nesigurno, jedino što je slovo ispalo poveliko. Bilo je to J, bilo je bezmalo već završeno, i tu umetnik besno lupi stopalom po humci tako da zemlja unaokolo prhnu uvis. Najzad ga je K. razumeo; nije bilo više vremena da ga sakloni molbom; sve prste zaroni u zemlju koja nije pružala gotovo nikakav otpor; kao da je sve bilo pripremljeno; samo je privida radi bio nasut tanak sloj zemlje; pod njim se odmah otvorila velika jama okomitih zidova, u koju je K., blagim strujanjem okrenut na leđa, potonuo. Ali, dok je on dole dizao glavu, a neprobojna dubina ga već prihvatala, gore na kamenu munjevito je dopisivano njegovo ime, velelepno ukrašeno.

Očaran tim prizorom, on se probudi.

[1914]

Franc Kafka

Preveo: Jovica Aćin

Napomena prevodioca:

Ovaj tekst je Kafka više puta objavljivao i, između ostalog, uvrstio ga u zbirku pripovedaka Seoski lekar (1919). On spada u okružje romana Proces, mada se ne nalazi u njemu. Skica je svakako imala ulogu da pisanje učini protočnijim; gledano metaforički, ovde je prikazan proces umetničkog stvaranja. Junak, Jozef K., mora najpre da umre da bi umetnik mogao da dovrši svoj ispis. Kafka je završno poglavlje romana, čiji se protagonist takođe zove Jozef K, napisao kad i početno poglavlje. U tom završnom poglavlju, Jozef K. je osuđen, to jest autor je pustio da njegov junak umre pre nego što je započeo istinski rad na svom romanu.

Ostavite komentar:

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.