Šetač

| October 18, 2017 | 0 Comments

Pogledam vodu – riba jede drugu ribu
Iznad šetališta u travi horda mrava
okružila bubu
i grizu
Vidio sam galeba sa krvavim kljunom
Kako me je samo pogledao
Nebo
Možda, nebo
Samo nebo.

Malo mjesto je veće od Velikog. Malo ima 6.800 stanovnika. Veliko 900.

I eto, znači, ne možemo vjerovati riječima.
Čemu možemo?

Svakog jutra šetam preko ostrva, od Velikog do Malog mjesta, pa nazad, kroz šumu, čujem more sa jedne strane, pa sa druge. Osluškujem. Živim. Posmatram.

Praskozorje na obali. Ili kada pada noć. Morao sam izabrati. I izabrao – ovo prvo, mada mi je drugo bilo draže. Kada sve, u noći, nestaje.

Nijesam sa ovog ostrva. Došao sam kada mi je srušena kuća i kada nijesam imao gdje. Tada sam dobro smislio – otići na neko ostrvo, živjeti tamo dva mjeseca, pa na drugo ostrvo, treće, sedmo, dvanaesto. Zašto da ne.

Tako je lako otići.

Svakog od nas isto čeka.

Rekao sam kući: To što su vam za sve krivi drugi ljudi mora odmah prestati. Dosta mi je toga. Niko vam ne valja. Sve prezirete. Ništa ne vidite.

Žena mi je rekla: Pih.
Sestra: Uh.
Ćerka: Stvarno?

Praskozorje ili sumrak, mora se izabrati, i ja sam izabrao, iako više volim kada sve, nestaje, u tami. Kada se sijenke gube, mjesec na pučini tako veliki. Pročitao sam i da je to iluzija. Čemu vjerovati? Zašto.

Ponekad pomislim samo je potrebno da poželim da dobijem neku premiju na lutriji i – dobiću je. Ali o tome ne mislim i ne želim da mislim. Gledam ljude i obale, kažem ženi: možda u tim ljudima sa kojima radiš ima i nešto dobro, nemoguće je da su svi loši? Sestri kažem: Nemoj odmah da psuješ i da kritikuješ, samo će tebi biti gore, zašto te ljude sa kojima sjediš i piješ vino nekada stvarno ne pogledaš, kako je njima. Ćerki: ponekad samo slušaj, ne komentariši, sjedi, kao da si sama, i slušaj druge.

Mržnje, sujete, vlasti.

Izabrao sam rađanje, a svuda oko mene smrt. U kući nezadovoljstvo. Ne mogu ništa da promijenim.

Lako je tebi, kaže žena – ti si dobar.
Lako je tebi – kaže sestra, ništa te ne nervira.
Ćerka se sprema da izađe u šetnju sa društvom.

Postoji u nama ta nada da ćemo preživjeti. A nećemo. Niko od nas. I šta onda izabrati?

Šetam svakog jutra od Velikog do Malog mjesta, tri kilometra, osluškujem more, uspavanke, nebo, i travu.

Pokušajte, ljepše će vam biti.

Žena kaže: Ne znaš ti ništa.
Sestra: Pojma nemaš.
Ćerka ćuti.

 

Iz zbirke Berač pamuka

Tags: , ,

Category: Uncategorized

Slobodan Šabeljić

About the Author ()

Slobodan Šabeljić rođen je u Nikšiću. U vrijeme istorije, žestokih tuča i demonstracija u Beogradu završio Filološki fakultet, te godine nijesu pojeli skakavci. Nikada nije pisao za djecu i odrasle. Piše za one koji čitaju. Knjigu pripovijedne proze „Heroji“ objavio je 2009. godine. Knjiga „Priče o Silviji“ objavljena 2010. godine bila je predložena za regionalnu nagradu Meša Selimović. Knjigu priča "52 kratke priče o evropskom fudbalu" objavio je 2012. godine. Roman pod nazivom "Ovo nije roman" objavljen je 2013. godine. Izdavačka kuća Rende iz Beograda 2014. godine je objavila novo izdanje knjige "Priče o Silviji". Knjigu "Barselona jedna priča" objavio je 2015. godine a zbirku priča "Berač pamuka" 2016. godine. U međuvremenu, piše i diše. Punim plućima.

Leave a Reply

Šetač

by Slobodan Šabeljić time to read: 2 min
0