Anatomija Fenomena

Sile božanske dospele su u naše ruke, u naše slabašne ljudske ruke [Tema: Jung]

bomb

Leksikon osnovnih jungovskih pojmova – Zlo

Helmut Hark

Iako pojam zla ne spada u jungovske termine, uvrstili smo ga zato što je Jung tom pojmu dodao nešto novo i usmeravajuće. Cepanje jezgra, atomske bombe i rakete danas nas, na posebno zastrašujući način, suočavaju sa razornim snagama zla (1). Jung se žestoko branio od prilično raširenog shvatanja prema kojem je zlo samo nepostojanje dobrog i čime se negira realnost zla. Jung je dalje kritikovao hrišćansko shvatanje i teološku formulu, prema kojoj zlo znači nedostatak dobrog (privatio boni ) i piše: “Klasična formula lišava zlo apsolutnog postojanja i pretvara ga u Senku …” (2). Koliko realno priznajemo realnost zla, tako moramo i da postupamo s njim. Crkveno učenje o Satani Jung smatra adekvatnim i u njegovim mitološkim izražajnim oblicima, da bi se opisala zla sila u nesvesnom. Ono predstavlja onu snagu bez koje je dobro nepojmljivo. Nesvesno je po Jungu i izvor dobra i ishodište zla (3).

 

(1) Satana našeg vremena je nešto strašno! Kad pogledamo na našu sadašnju situaciju, ne može se predvideti šta se još sve može dogoditi. Razvoj će neumitno i dalje teći. Sve božanske sile koje se stiču u stvaranju postepena se stavljaju u ruke čoveka. Cepanje jezgra je veliki događaj i ta džinovska snaga prepuštena je čoveku. Kada je Openhajnier po prvi put pratio probu atomske bombe, pale su mu na um reči iz speva Bagavadgila “…svetlija od hiljadu sunaca”. Sile koje drže svet na okupu dospele su u ruke čoveka, tako da on dolazi čak na ideju o veslačkom suncu. Sile božanske dospele su u naše ruke, u naše slabašne ljudske ruke. To nije stvar za izmišljanje. Reč je o silama koje nisu same po sebi zlo, ali u rukama čoveka predstavljaju veliku opasnost, posebno u rukama zlog čoveka. Treba li zlo da postane realnost u našem stvarnom svetu koji se može doživeti i koji je za nas primaran? Zlo je strašna stvarnost! I ono je to u životu svakog pojedinca. Želimo li da princip zla posmatramo kao nešto stvarno, onda se to može, isto tako dobro, nazvali Satanom. Meni lično teško pada da još smatram važećom ideju oprivalio boni. (GW 10, § 879)

(2) Na ovo pitanje odgovara hrišćansko shvatanje da je zlo privalio boni. Ova klasična formula lišava zlo njegove apsolutne egzistencije i pretvara ga u Senku, čije relativno postojanje zavisi od svetlosti. Dobru se, naprotiv, pridaju pozitivnost i sadržaj. Psihološko iskustvo pokazuje da ” dobro ” i ” zlo ” čine par suprotnosti takozvanog moralnog suda koji, kao takav, ima svoje poreklo u čoveku. Sud se može, kao što je poznato, doneti samo onda kada je njegov sadržinski pandan isto tako realno moguć. Prividnom zlu se može protiv staviti samo prividno dobro, a nematerijalno zlo može samo da odudara od takođe nematerijalnog dobra. Bivstvujuće stoji nasuprot nebivstvujućem, ali nikako bivstvujuće dobro nasuprot nebivstvujućem zlu, jer to predstavlja contrudiciio in adjeeto i obrazuje nesamerljivost nasuprot bivstvujućem dobru: nebivstvujuće (negativno) zlo može stajati samo nasuprot nebivstvujućem (negativnom) dobru. Ako se za zlo tvrdi da je ono samo privalio boni, onda se time negira suprotnost dobra i zla uopšte. Ali kako se uopšte može govoriti o ” dobru ” , ako ne postoji ” zlo ” ? Kako se može govoriti o “svetlom” bez “mračnog”, o onome što je ” gore ” bez onog ” dole ” ? Neizbežno je da dobro dobije svoju sadržaj da bi se to isto učinilo sa zlom. Ako zlo ne dobije svoj sadržaj, onda se dobro pretvara u Senku, jer se ništa ne mora braniti od materijalizovanog protivnika, već samo protiv Senke, protiv obične privalio boni.

Takvo gledanje loše se uklapa u stvarnost koja se može posmatrali. (G\V11, § 247)

(3) Crkva ima učenje o Satani, jednom zlom principu, koji se rado zamišlja kao spodoba sa nogama jarca, rogovima i repom. To je slika polučoveka, poluživotinje i boga pakla, koji je, izgleda, izbegao dionizijevske misterije, slika još uvek postojećeg pristalice grešnog i radosnog paganstva. Ta slika je izvrsna i precizno karakteriše groteskno-jezivi aspekt nesvesnog, kojem čovek nije doskočio i koji stoga još istrajava u prvobitnom stanju nesputane divljine. Danas se verovatno niko više ne usuđuje da tvrdi da je evropski čovek jagnje u kome ne čuči đavo. Pred očima svih nas su dokumenti ovog vremena, koje po dimenzijama odvratnosti prevazilazi sve što su ranija vremena postigla sa svojim oskudnim sredstvima.

Kada bi nesvesno, kao što bi to mnogi želeli, bilo samo zlo, onda bi situacija bila jednostavna i put bi bio jasan – čovek bi činio dobro, a izbegavao zlo. Ali šta je dobru a šta zlo? Nesvesno nije samo prirodno i zlo, nego i izvorište najvećeg dobra. (GW 16, § 388 f.)

Ostavite komentar:

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.