Sistem propagande [Tema: Čomski]

| January 28, 2019 | 0 Comments

 

David Barsamian s Alternativnog Radija intervjuirao je Noama Chosmkog u “Chronicles of Dissent” (24. studeni 1986.)

P: Mnogo ste pričali o politici jezika i semantike, i govorili ste da, želimo li dokučiti istinu, “moramo oljuštiti sloj po sloj iskrivljenosti”. Moje pitanje je, uzimajući u obzir američki obrazovni sustav u ovom orwellovskom dobu, koje intelektualne alate za dekodiranje, dešifriranje i prevođenje orwellskih termina taj sustav omogućava studentima?

O: Dopustite mi prvo da kažem ovo. Iako svi mi stalno, pa i ja, ovo doba nazivamo orwellovskim, činjenica je da je Orwell zakasnio na pozornicu. Američka industrija za odnose s javnošću, jedna vrlo sofisticirana industrija, već je u 1920-ima razvijala alate i pisala o njima. Zapravo još ranije, tijekom Prvog svjetskog rata američki su povjesničari ponudili predsjedniku Woodrowu Wilsonu zadatak koji su nazvali “povijesno upravljanje”, što je značilo dizajniranje povijesnih činjenica tako da one služe državnoj politici. To je Orwell davno prije nego što je Orwell pisao. Slavni američki novinar Walter Lippman je 1921. rekao da umijeće demokracije zahtijeva proizvodnju pristanka, još jedan orwellovski izraz koji u biti znači “kontrola mišljenja”. Ideja je bila da država koja ne može kontrolirati ljude silom kontrolira ljudske misli. Znači, i prije Orwella ovo je bilo jasno, tehnike su bile razrađene i često upotrebljavane.

Što se tiče vašeg pitanja, što škole čine kako bi obranile ljude od toga, odgovor je ništa. Zapravo, škole su na suprotnoj strani, one su dio aparata za dezinformacije. I to se jako dobro razumije, čak i od strane liberalnih intelektualaca i teoretičara demokracije. Na primjer, u važnom istraživanju “Kriza demokracije”, još jednom orwellovskom terminu koji zapravo znači “počeci demokracije”, koje je izdala Trilateralna komisija, grupa međunarodnih, osobito liberalnih elita kojima je Jimmy Carter bio neka vrsta predstavnika, oni škole vide kao “institucije odgovorne za poučavanje mladih”. Naravno, to ostaje između njih, takve stvari se ne govore javnosti. Ali tako oni shvaćaju ulogu škole. Institucije za poučavanje, za nametanje poslušnosti, za sprečavanje mogućnosti bilo kakvog samostalnog razmišljanja. Škole imaju institucijsku ulogu u sustavu kontroliranja i prinude. Prave škole bi trebale opskrbiti ljude s tehnikama samoobrane, što bi značilo učenje istine o svijetu i društvu. Da to rade, škole ne bi mogle dugo opstati.

P: C.P. Otero, urednik kolekcije vaših eseja “Radical Priorities”, napisao je u predgovoru da je “totalitarni sustav kontrole mišljenja znatno manje učinkovit nego demokratski sustav kontrole mišljenja, s obzirom da se službena doktrina koju stalno ponavljaju državni intelektualci može lako identificirati kao čista propaganda, a to pomaže oslobođenju uma. Nasuprot tome, demokratski sustav teži određivanju i ograničavanju cijeloga spektra razmišljanja, ostavljajući osnovne pretpostavke neizraženima. One se mogu pretpostaviti, ali ne i dokazati.”

O: To je točno. Dosta sam pisao o tim stvarima. Razmislite malo o tome. Uzmimo na primjer zemlju koja je na suprotnoj strani spektra od nas, Sovjetski Savez. Tom zemljom, zapravo, upravlja batina. To je država zapovijedi: država kontrolira, a svi ostali slijede naredbe. Kompliciranije je od toga, ali u biti to tako djeluje. Tamo se bez poteškoća može odrediti što je propaganda: sve ono što država čini. Takvo nešto opisuje Orwell u “1984” – ne baš dobroj knjizi, zapravo, lošoj knjizi. Jedan od razloga njezine popularnosti je njezina trivijalnost i to što priča o našim neprijateljima. Da se Orwell bavio ozbiljnim stvarima knjiga ne bi bila popularna, vjerojatno ne bi bila ni izdana. U zemlji koju Orwell spominje u toj knjizi, u kojoj postoji Ministarstvo Istine, lagano možemo identificirati propagandu… Svi znaju što ona jest, može biti ponovljena ako želimo, ne pokušava znatno kontrolirati naš um, daje nam misao vodilju. Govori nam: “Evo službene doktrine, dok joj se pokoravate niste u neprilici. Vaše misli nisu nikome osobito bitne. Ako prekršite naše naredbe, bit će te kažnjeni jer mi imamo moć.”

Demokratska društva ne mogu tako djelovati jer država ne može kontrolirati ponašanje koristeći silu. Može do neke granice, ali su mogućnosti kontroliranja silom ograničene. Zato mora kontrolirati vaše misli. Da ponovim, teoretičari demokracije shvaćaju ovo već pedeset ili šezdeset godina i vrlo su jasni. Ako se čuje glas naroda, bolje kontroliraj što glas govori, to jest kontroliraj što ljudi misle. Metoda koju spominje Otero je jedna od najvažnijih metoda. Jedan način kontrole ljudskih misli je stvaranje iluzije o vođenju diskusije, ali treba osigurati da ta diskusija ostane unutar određenih granica. To jest, moramo osigurati da obje strane u debati usvoje određene pretpostavke koje su, u biti, propagandni sustav. Sve dok obje strane prihvaćaju propagandni sustav, možemo voditi debatu.

Klasičan primjer toga je Vijetnamski rat. U mainstream medijima – NY Times, CBS, u biti svugdje osim u dalekoj periferiji koja ne dospijeva do nikoga – u mainstream medijima koji dosežu većinu populacije došlo je do živahne debate između “golubova” i “jastrebova”. Jastrebovi su govorili: “Ako se držimo toga, pobijedit ćemo.” Golubovi su rekli: “Čak i ako se držimo toga vjerojatno nećemo pobijediti, a osim toga previše bi koštalo i možda ubijamo previše ljudi.” Obje strane, i golubovi i jastrebovi, složili su se oko jednoga: imaju pravo izvršiti agresiju na Južni Vijetnam, iako nisu priznali da se ona odvijala. Agresiju su nazivali obranom Južnoga Vijetnama, i u tipičnom orwellovskom stilu zamijenili “agresiju” s “obranom”. Amerika je u biti napadala Južni Vijetnam isto kako je i Rusija napadala Afganistan. Kao i oni, mi smo prvo osnovali vladu koja nas je pozvala k sebi, a sve dok nismo našli vladu koja bi nas pozvala k sebi morali smo rušiti vladu za vladom. Napokon smo osnovali vladu koja nas je pozvala k sebi, nakon što smo bili tu godinama napadajući okolinu i ljude. To je agresija. Nitko to nije smatrao lošim, ili još bolje, svatko tko je to smatrao lošim nije sudjelovao u razgovoru. Ako si golub, podupireš agresiju, ako si jastreb, podupireš agresiju. To pokazuje da je debata između golubova i jastrebova čisto taktičke prirode: da li se možemo izvući? Da li je prekrvavo i preskupo? Zapravo, same nebitne stvari.

Agresija je loša. Kada su Rusi napali Čehoslovačku, izvukli su se. Nisu ubili puno ljudi, ali to što su napravili bilo je krivo jer je agresija loša. Očito, takvo razumijevanje stvari ne smije biti dopušteno kada se radi o nasilnim djelima naše države. Da je ovo totalitarna država, Ministarstvo Istine bi jednostavno dalo do znanja da je za nas sve dobro da idemo u Vijetnam; i točka, nema daljnje rasprave. Ljudi bi znali da je to propaganda i mogli bi misliti što god žele. Mogli bi znati da napadamo Južni Vijetnam, baš kao što Rusi napadaju Afganistan. Takvo shvaćanje stvarnosti ne može biti dopušteno u američkoj državi, preopasno je. Ljudi su puno slobodniji, smiju se izražavati, mogu svašta raditi. Logično je da treba pokušati kontrolirati misli, učiniti problem samo taktičke prirode: da li se možemo izvući? Nema pitanja o dobrome ili lošemu.

Takvo shvaćanje nije djelovalo u potpunosti. Među obrazovanim dijelom populacije djelovalo je gotovo savršeno. Postoji dosta dobrih istraživanja koja pokazuju, uz nebitne statističke pogreške, da je među obrazovanijim krugovima populacije vladina propaganda bezuvjetno prihvaćena.

S druge strane, nakon duljeg perioda protivljenja naroda, razilaženja u mišljenju i organiziranja, masovna populacija je izmakla kontroli. Prema najnovijim prebrojavanjima koje sam vidio, iz 1982., preko 70% populacije je još uvijek smatralo rat, citiram riječi popisa Gallup, “temeljno krivim i nemoralnim, a ne greškom”. Drugim riječima, velika većina populacije nisu niti jastrebovi niti golubovi, već ljudi suprostavljeni agresiji. Obrazovani se dio populacije slaže s propagandom. Za njih je to pitanje taktike ‘jastreb protiv goluba’.

Ovo nije ništa netipično. Propaganda često bolje djeluje među obrazovanima nego neobrazovanima. Slično je s još nekim stvarima. Mnogo je razloga za to, na primjer, do obrazovanih će doprijeti više propagande jer više čitaju. Osim toga, oni su agenti propagande. Ipak je njihov posao da budu komesari: oni su agenti propagandnog sustava tako što mu vjeruju. Teško je reći nešto u što ne vjeruješ. Isto tako, većina obrazovanih ljudi je dio povlaštene elite, oni dijele svoje interese i percepcije, dok je masovna populacija više marginalizirana. Masovna populacija ne sudjeluje u demokratskom sustavu koji pretežno igra za elitu. Ljudi uče biti skeptični na temelju svojih života, i većina ih je takva. Puno je skepticizma i neslaganja.

Evo jednog zanimljivog slučaja. Dok su tehnike kontroliranja misli bile iznimno djelotvorne, čak i apsolutno djelotvorne među obrazovanim dijelom populacije, nakon godina okrutnosti, masakra i tisuće ubijenih ljudi, te su se tehnike počele raspadati među masovnom populacijom. Ime te pojave je “vijetnamski sindrom”, smrtonosna bolest – ljudi previše toga razumiju. Vrlo je zapanjujuće i prosvjetljujuće vidjeti kako propaganda dobro djeluje među obrazovanima. Uzmite knjigu o američkoj povijesti i pogledajte poglavlje o Vijetnamskome ratu. Nećete naići na događaj kada je Amerika napala Južni Vijetnam. To je kao da u Sovjetskome Savezu kažu da nije došlo do ruske invazije u Afganistan, nego da je Rusija branila Afganistan. To se neće dogoditi. Ljudi pričaju o ruskoj invaziji Afganistana, možda je brane, a možda i ne, ali priznaju da se dogodila. Ali u SAD-u, gdje je naučni sustav puno djelotvorniji, obrazovaniji dio populacije ne zna ni da se taj napad dogodio. Mi ne možemo vidjeti da se američka invazija Južnog Vijetnama desila. Te činjenice nema u povijesti, nestala je u Orwellovoj rupi za pamćenje.

P: Tko time upravlja, tko uspijeva u tome, tko su vođe, ili da upotrijebim Gramscijev termin, tko su stručnjaci za zakonitost?

O: Stručnjaci za zakonitost su oni koji rade na tome da sve što moćni ljudi rade izgleda zakonito, oni su u najvećoj mjeri privilegirana, obrazovana elita. Novinari, akademici, učitelji, stručnjaci za odnose s javnošću, ta cijela kategorija ljudi ima institucijski zadatak stvaranja vjerovanja koje osigurava djelotvorno upravljanje pristankom. Malo je onih koji kritiziraju takvo stajalište. Jedan od njih je poznati sociološki znanstvenik Robert Dahl koji je istaknuo da se politički sustav u kojemu namećemo opcije s privilegirane pozicije i to još zovemo demokracijom ne razlikuje od totalitarizma. Rijetki ljudi takvo što ističu.

U industriji za odnose s javnošću, koja je već oko šezdeset godina najvažnija industrija u Americi, takvo što se podrazumijeva. U biti, to je svrha te industrije. Jedan od razloga jake podijeljenosti američkog društva jest činjenica da korporacije mogu držati svoj prst na pulsu naroda i ustanoviti kada treba poraditi na promjeni stavova. Pod tim se podrazumijeva industrija za odnose s javnošću. Kada dođete do takozvanih institucija odgovornih za “poučavanje mladih”, škola i sveučilišta, to postaje jedva zamjetljivo. U školama i na sveučilištima ljudi su uvjereni da govore istinu. Ne možete završiti te institucije, s rijetkim iznimkama, ako niste prihvatili njihovu doktrinu. Moglo bi se reći da ste usput iskorjenjeni. Samostalno možete razmišljati u znanosti, ali u ovome polju ste odvraćeni od toga. Ako ljudi to čine, iskorjenjeni su jer ih se smatra radikalnima ili problematičnima. To ne mora djelovati u potpunosti, zapravo za sustav je i bolje da tu i tamo postoji koja iznimka. To stvara iluziju debate ili slobode. Ali u većini slučajeva, takva taktika jest djelotvorna.

U medijima su takve stvari još očitije. Ipak su mediji korporacije integrirane u najveće korporacije u zemlji. Ljudi koji ih posjeduju i upravljaju njima pripadaju uskoj eliti vlasnika i upravitelja koji kontroliraju privatnu ekonomiju i državu, jedan vrlo uzak lanac vlasnika i upravitelja korporacijskih medija i države. Dijele jednaka viđenja i razumijevanje stvari. To je bitno jer na taj način oni percipiraju probleme, sprečavaju ih, kontroliraju i oblikuju u interesu grupe koju predstavljaju – u interesu privatnoga vlasništva. Na tome se, zapravo, sve zasniva. Nadalje, mediji imaju tržište jer ljudi moraju kupovati novine, a novine su dizajnirane na taj način da dobiju publiku pomoću koje mogu podići cijene oglašavanja. Novine se u stvari prodaju oglašivačima preko čitalačke publike. S obzirom da ih prodaje korporacija, a njezino tržište su druge korporacije, to je još jedan vid preko kojega je korporacijski sustav u mogućnosti kontrolirati sadržaj medija. Drugim riječima, ako bi nekom pukom slučajnošću mediji skrenuli s pravoga puta, oglašivači bi propali, i ta činjenica predstavlja ograničenje.

Državna moć ima jednaki efekt. Mediji nastoje održati intimni odnos s državnom moći. Žele saznati tajne informacije, žele biti pozvani na tiskovne konferencije. Žele poznanstvo s državnim tajnikom. Kako bi to postigli, moraju igrati igru koja podrazumijeva laganje i služenje državi u formi aparata za dezinformacije. Zanemarimo sad činjenicu da bi mediji i bez takvih pritisaka to ionako radili zbog svojih interesa i položaja u društvu. To je jedan vrlo uski sustav kontrole.

Tu se postavlja pitanje samostalnog novinara, znate, klinac koji odluči postati iskreni novinar. Pa, neka pokuša. Ubrzo će mu urednik javiti da se malo udaljio od onog što treba raditi, malo je preemocionalan, previše je upleten u priču, trebao bi biti malo objektivniji. Postoji hrpa šifri za takve stvari, a sve znače: “vrati se na pravi put ili izlaziš.” Vraćanje na pravi put podrazumijeva praćenje partijske misli. Često se dogodi da ljudi tada odustanu. Ostatak koji se odluči prilagoditi najčešće počne vjerovati u laži. Ako želiš napredovati moraš reći određene stvari – ono što želi tehnički urednik, ono što vam daje natrag glavni urednik. Možeš pokušati ne vjerovati, ali to tako neće dugo ići. Ljudi jednostavno nisu toliko neiskreni, ne mogu živjeti s takvim stvarima, rijetke su osobe s tom sposobnošću. Tako počneš govoriti laži, uskoro i vjerovati u njih s obzirom da ih govoriš, i onda si unutar sustava. Za ljude koji igraju igru po pravilima, u bogatom društvu kao što je američko postoje obilne nagrade. Situirani ste, privilegirani, bogati, imate prestiž, imate udio u moći ako želite, ako vam se sviđaju takve stvari možete postati glasnogovornik State Departmenta, nalazite se nadomak centru, u najgorem slučaju privilegije, ponekad moći, u najbogatijoj i najmoćnijoj državi na svijetu. Sve dok ste pokorni, ponizni i disciplinirani možete daleko dospjeti. Ljudi koji su ipak malo nezavisniji jednostavno će odustati ili biti izbačeni, ali još je mnogo faktora u igri. Malo je iznimaka u ovakvim slučajevima. Dat ću vam jedan primjer: u ožujku 1986. izglasana je pomoć terorističkoj vojsci u Nikaragvi. Tri mjeseca prije glasanja administracija je podgrijavala atmosferu pokušavajući promijeniti ograničenja Kongresa u vezi pomoći terorističkoj vojsci (Kontrašima) koja je napadala Nikaragvu. Tu vojsku su oni među sobom zvali “službena vojska”, službena teroristička vojska, što ona zapravo i jest.

P: Zvali su je i “borci za slobodu”.

O: Naziv “borci za slobodu” je bio za javnost. Ako pogledate tajne dokumente, vidjet ćete da su oni bili službena vojska koju je prije par godina Pentagon opisao kao terorističku vojsku, ali to nije za javnost pa ću ih ja zvati po točnim internim terminima – službena teroristička vojska.

Dakle, pitanje bi bilo da li mi možemo promijeniti kongresna ograničenja vezana uz tu pomoć? To je bio problem vlade. Prva tri mjeseca te godine su bila jako zanimljiva u tome pogledu. Kako će mediji odgovoriti na vladinu kampanju za promjenu odluke Kongresa? Mene je to zanimalo pa sam uzeo dva nacionalna lista, Washington Post i New York Times, i prošao sve članke gdje su se iznosila mišljenja, svaku kolumnu njihovih vlastitih kolumnista, svaki autorski članak i tako cijeli siječanj, veljaču i ožujak. Bilo ih je osamedesetpet. Svih osamdesetpet je bilo protiv sandinista. Nije se tolerirala nikakva diskusija o toj temi. Osamdesetpet od osamdesetpet je slijedilo službenu politiku – sandinisti su negativci. Jedna osoba od tih osamdesetpet je pisala u drugim novinama na malo drugačiji način, ali ne ovdje. Možda je znao da nikada ne bi mogao pisati za takve novine da se nije složio. Dakle, glavno je pitanje da li smo protiv sandinista? Apsolutna kontrola. Ni traga diskusiji.

Dolazimo do sljedećeg zaključka. Postoje dvije vrlo zapanjujuće činjenice o sandinističkoj vladi ako je usporedimo s našim saveznicima u Srednjoj Americi – Hondurasom, Gvatemalom, El Salvadorom, itd. Te činjenice se ne mogu poricati bez obzira što mi mislili o njima. Kao prvo, sandinisti su jedinstveni među srednjeameričkim državama u tom pogledu što ne kolju svoj narod. O tome se ne može ni raspravljati jer je to činjenica. Drugo, Nikaragva je jedina takva zemlja gdje je vlada pokušala usmjeriti usluge prema siromašnima, u biti se usmjerila prema društvenoj reformi. Ni o tome ne treba diskutirati, to možete pročitati u dokumentima Inter-američke banke za razvoj ili gdje god želite. Te dvije vrlo zapanjujuće činjenice razlikuju Nikaragvu od Gvatemale, El Salvadora, čak i Hondurasa gdje je oko polovine stanovništva izgladnjelo do smrti. Te tri države, osobito Gvatemala i El Salvador, spadaju među najgore terorističke države svijeta. Do sada su pobili preko stopedest tisuća vlastitih stanovnika, uz veliku američku pomoć i entuzijazam. One su jednostavno nasilne terorističke države. Ništa ne rade za svoj narod osim što ga ubijaju. Situacija u Hondurasu je malo drugačija. U Hondurasu postoji vlada sastavljena od bogatih koja krade od siromašnih. Ne ubija svoje najvažnije saveznike, ali je zato velik dio populacije izgladnjen do smrti.

Nasuprot svemu tome, sandinistička vlada, što god vi mislili o njoj, ne ubija svoj narod i odvratila je sredstva u njihovom smjeru. To je velika razlika. Sljedeća stvar na koju sam obratio pozornost bila je koliko često su te dvije činjenice o Nikaragvi bile spomenute u tih osamdesetpet članaka? Činjenica da su sandinisti bitno drugačiji od naših saveznika što se tiče ubijanja vlastitog naroda nije bila spomenuta niti jednom. Nije bilo ničega što bi se odnosilo na tu činjenicu. Socijalne reforme za siromašne bile su spomenute u dvije rečenice, no nekako su bile pokopane. Jedna rečenica je bila indirektna, u njoj se objašnjavalo da sandinisti takve stvari više ne mogu raditi zbog rata s Kontrašima. Ali nije bilo izraženo što su točno radili. Druga je bila strastven napad na sandiniste u kojem ih se nazivalo totalitarnim čudovištima i usput je bilo rečeno: “pa naravno, oni su usmjeravali sredstva prema siromašnima.” Znači, dvije rečenice u osamdesetpet kolumni o toj ključnoj temi. Ni jedna rečenica u osamdesetpet kolumni o značajnoj činjenici da sandinisti za razliku od naših saveznika nisu pobili svoj narod, nisu ubili stotinu tisuća ljudi. Jedna vrlo znamenita struka.

Nakon toga prošao sam kroz sve uvodnike u New York Timesu od 1980. do danas, samo uvodnike o Nikaragvi i Salvadoru. Svugdje ista priča. Na primjer, u Nikaragvi je vlada 15. 11. 1985. uvela opsadno stanje. To je zemlja koju je napala regionalna super-sila i učinili su isto što smo i mi učinili za vrijeme Drugoga svjetskog rata na Havajima – uveli opsadno stanje. Ne baš iznenađujuće. Došlo je do velike zbrke: uvodnici, prijetnje, sve to pokazuje da su oni totalitarna staljinistička čudovišta, itd. Dva dana nakon toga, 17. 11., Salvador je obnovio opsadno stanje. Prvo opsadno stanje je bilo uvedeno u ožujku 1980. i obnavljano je svakih mjesec dana od tada, te je puno okrutnije od opsadnog stanja u Nikaragvi. Koči slobodu izražavanja, kretanja, praktički sva građanska prava. To je bio okvir unutar kojeg je vojska koju smo mi organizirali provodila masovna mučenja i pokolj. Isto se još uvijek radi, jednostavno pogledajte izvješće Amnesty Internationala.

Znači, u dva dana je Nikaragva uvela opsadno stanje, a Salvador ga je obnovio i pomoću njega provodio masovna mučenja i ubijanja. NY Times je smatrao opsadno stanje u Nikaragvi većom okrutnošću. Opsadno stanje u Salvadoru, daleko okrutnije, nije bilo niti spomenuto. Ni riječi o tome u stoosamdeset uvodnika koji spominju tu situaciju, jer to su naši i ne možemo o tome pričati. Oni su demokracija koja cvjeta, ne mogu oni imati opsadno stanje.

Zapravo, komentari u uvodnicima i izvještaji o Salvadoru prikazivali su taj događaj kao umjerenu centralnu vladu napadnutu od strane lijevih i desnih terorista. Totalna besmislica. Svaka istraga o ljudskim pravima, crkva u Salvadoru, čak i sama vlada u svojim tajnim dokumentima, zaključuju da terorizam provodi centralna vlada, da su oni teroristi. Odredi smrti su samo snage sigurnosti. Duarte je front za teroriste, kao što on sam zna. Ali to ne smije biti rečeno u javnosti jer bi ostavilo krivi dojam. Mogu ići dalje s primjerima, ali ovo je već dovoljno dramatično i pokazuje krajnju ropsku podložnost medija. Ne dozvoljavaju ni člancima s osobnim mišljenjima, ne samo uvodnicima, da skrenu s ispravne linije jer je to preopasno.

Isto tako, tijekom cijelog Vijetnamskog rata nije bilo članka ni u jednim novinama za koje ja znam koji je rekao da Amerika nije imala pravo napasti Južni Vijetnam. Evo ideje za nečiji istraživački projekt: pronađite jednu jedinu riječ o tome u bilo kojem članku koji iznosi nečije mišljenje u američkim novinama ili medijima općenito. Bio bih jako iznenađen da vam to uspije. Nisam pročitao sve, naravno, ali pozorno pratim već godinama i nikad nisam naišao na nešto takvo.

P: Da li je kontrola kapitala izvor, temelj moći američke države?

O: Naravno, u to nema sumnje. Prvi vrhovni sudac Vrhovnog suda i predsjednik Ustavne konvencije, John Jay, izrazio se vrlo precizno: “Ljudi koji posjeduju zemlju trebaju vladati njome.” Tako stvari i stoje. Imamo različitih mehanizama. Kao prvo, ti ljudi imaju sredstva pomoću kojih mogu sudjelovati u politici. Mogu dobiti informacije, mogu nametnuti pritisak, mogu lobirati, mogu stvarati platforme. Oni predstavljaju pravo tržište za političke stranke, oni strankama omogućuju preživljavanje. Oni su ti koji uglavnom izabiru osoblje guvernera i predsjednika. Nadalje, ako bilo koja vlada krene krivim putem, čak i u najmanju ruku, oni to mogu zaustaviti na jednostavan način smanjujući im ulaganja. To ovdje u Americi nije takav problem jer korporacije u potpunosti posjeduju vladu i ona ne može krenuti krivim putem. Ali kad se u drugim zemljama, osobito zemljama trećega svijeta, javi taj problem i ako ubrzo nakon toga vlada želi izvesti društvenu reformu, ta reforma je zaustavljena. Zašto? Samo malo manje financiranja je dovoljno za takvo nešto, a to znači da se zemlja smrvljuje do zastoja. Zato je djelotvorna kontrola nad osnovnim odlukama u društvu u privatnim rukama, usko koncentrirana i nadzire cijelu državu.

Nastaviće se

Tags: , ,

Category: Anatomija Fenomena

About the Author ()

Voli da briše članke...

Leave a Reply

Sistem propagande [Tema: Čomski]

by admin time to read: 16 min
0