Sluganstvo je bara po kojoj gaca balkansko kukavištvo [Tema: Sioran]

| May 21, 2015 | 0 Comments

friendly-fire-back-to-the-balkans_01-1272019136_XL

Brevijar poraženih

31

Vidim tijelo koje me okružuje, svoje i tuđa. Nježan i ganutljiv leš. Zahvaljujući njemu duh zna što je toplo, a što hladno; zahvaljujući njemu crvi dogmižu do ideja, najčistija nam razmišljanja, koja idu u suprotnome smjeru od besmrtnosti, nikada ne nude sliku prolazna beskraja kao njegova iznenadna drhtaja. U tijelu postoji neka uzvišena trulost. Silna prolaznost koja se može dotaknuti.

Umirući apsolut koji se nadaje osjetima. Užitak u plaču i plač u užitku, u tome je sva njegova tajna i bit, osjećam da je tu, tako blizu, tako kratkotrajno i podložno hirovima, a zatim ga vidim kako leži u svojoj podzemnoj jazbini – ljubičasto, zeleno, probušen san, glazura bivšega postojanja, izrugivanje nekadašnjim pobunama, nestalo utočište u kojemu su ključale ljubavi.

Bitak: izmjena vrućeg i hladnog. K tome još i poneka nada. Gaziti vlastito tijelo, gnječiti ličinke crva što vrve uvijajući se pod mislima i zahvaljujući kojima na nevidljivu buništu zrije golem ne-bitak. Ali ne! S njima ću dalje kročiti ovom zemljom, njihovom rodnom grudom.

Znat ću kako izliječiti “bolest žudnje”, s kojom se religije hvataju u koštac. Nisam ja taj koji će okončati kobni nemir i ponosni pečal tijela. Njegovo ću tragično apostolstvo nastaviti kao uskrsnula žrtva. Zašto bih svoj pogled prikivao za nebo kad se pokhtj mene, u meni, u onome što mi više od ičega pripada, tijelo žestoko bori protiv napuštanja?

Ljudsko je tijelo tek otjelovljen uzvik, materijaliziranojao!.

Stoga mu iz zglobova dopire nerazgovijetno stenjanje, koje se u škripi kostiju pretvara u srcedrapajući glas što zamire u slabunjavoj mlitavosti jastva. U njegovoj se hladnoći osjeća grobni kamen i mramor; žudnje su mu se ušuljale u truplo, ustajalu krv, pa se uzbuđeno komešaju kao u paklu sazdanom od zraka. Kad je hladan, u led pretvara i najluđe ljubavne zanose; kad je vruć, u ljubav uzdiže gađenje i njegovu ništavnost. Tako ga naposljetku i zavoliš iz samilosti, pa opipavaš (tijelo suosjeća s tijelom) njegove prolazne svrhe pomišljajući: ljudsko je tijelo tako usamljeno!

32

Vlaški usud

Za šibanje duha ne treba ti bolest, ni kobnost za mučenje uspavana uma. Dobro promotri svoj narod predodređen za ne-sudbinu: koliko god svoju dušu smatrao rajskim inventarom, više se nećeš imati snage utješiti. Podno tvoje sreće ostat će bodlja, okrutnija i oštrija od pandža pobješnjelih harpija, koja će ti raskrvariti milinu zaborava i u tvoju krv bez predaka ubrizgati gubavu tekućinu upozorenja.

Rame uz rame s takozvanim ljudima i sablastima ideala što su ih izjeli moljci, zaglibio u razočaranjima što se gomilaju kao prljavo rublje, život se pretvara u kloaku rezignacije, a postajanje u kozmički smrad razblažen ruglom. Tko je ubio budućnost u narodu bez prošlosti?

Kamo god pošao, njegovo će te prokletstvo slijediti, trovat će ti bdijenja, zbog njega ćeš se mučiti, i koliko god mrzio Parke koje su mu stoljeće po stoljeće dokidale sudbinu, svijet te neće utješiti zbog te nesretne zemlje u kojoj si se rodio. Vlaški peh što teče žilama nalik je na Pascalov ponor – penje ti se do grla, pa automatski postaješ Job. Što će ti guba kad ti je usud dao da istodobno budeš i lucidan i Vlah. Dvostruka se drama ne može razriješiti: radnja joj je iz temelja zloslutna!

Kad bi barem mogao prezirati taj peh! No on je prevelik.

Mrvi ti ironiju, briše osmijeh, muti oštroumnost.

Htio bi pokazati dobru volju. Ali kako? Pomisliš: moja je zemlja površinsko groblje! I što više ublažuješ nepopravljivo, to si nesretniji. Svaki je Rumunj uznik vremena. Poznaješ Vlahe, svoje bližnje, i njihov sladunjav cerek salonskih lopova. Tisućljetni porazi iznjedrili su nadute smutljivce sterilna lukavstva, a u seljaka izmučena svakodnevnim trudom svjetonazor ograničen na blato i šljivovicu, na iskrivljene drvene križeve koji bdiju nad umrlima bez ponosa. Seoska groblja simbol su cijele zemlje, jer nigdje na svijetu sjećanje na pokojnike ne nestaje pod tolikim korovom, u tako raskošnoj potvrdi zaborava. Zar Rim tomu narodu nije ostavio u nasljedstvo nijednu kapljicu krvi? Zar on nije, uz poneku latinsku riječ, naslijedio i tračak ponosa, uzdizanja, moći? Nismo li dostojni barem njegovih robova? Naš bi prolazak ovim svijetom izazvao prezir čak i rimskih izroda.

Uz moju me zemlju drži potreba za još jednim očajem, želja za još većom nesrećom. Rumunj sam zbog temeljnog samoponižavanja svojstvena čovjeku. Nema ničega laskavog u činjenici da pripadam tomu narodu, osim moje težnje da trunem u boiima za koje nisam odgovoran, da utapam ponos u nepomutivoj očitosti našega ne-bitka.

Drugi ljudi jesu ili nisu. No nitko nije malo, kao što smo to mi. Nitko nije malčice! Deminutiv je naše božanstvo!

Čak je i smrt sporedna u beskrajnoj malenkosti naše domovine.

Svoju zemlju volimo jedino kao izvor očaja. Da joj se barem dogodi kakva strahota! U zlu prema njoj moramo biti blagonakloni, priznati joj zasiuge za katastrofe za koje nije ni sposobna, Propast! Razori mi misao! Koja nam je to ptica zloslutnica zapečatila podrijetlo? Koji nam je to pečat utisnuo znak odsutnosti sudbine kao iskonsku sramotu? Nikada kruna veličine nije uresila neku vlašku glavu. Navodni potomci najslavnijeg naroda svoj ropski usud podnose oborena pogleda. Ti robovi razvrata ne znaju da ljudi postižu ciljeve jedino postiđujući sunce blještavilom svojih strasti i delirijem krajnje oholosti. Sluganstvo je bara po kojoj gaca balkansko kukavištvo, razbludan glib toga djeilća Etirope što se vaIja u slastima koje se ne mogu izvlačiti ni na piemenitost ni na poročnost.

Zašto nas je providnost otela prirodnim prostranstvima, pa nam se sad izruguje tjerajući nas da se nepotrebno potuljujemo?

Na krunidbi naših vojvoda pjevala je sova…

Čujem jeku njezina zlokobna huka na obalama Seine, pa sred tolike slave još bolje uviđam sav pokoj toga usuda.

33

Često sam se opraštao sa životom. U potaji srca pomišljao sam: “Život je zapečaćen. Što tražiš u njemu? Ondje nema mjesta za tebe. Odvoji se od svega, stavi križ na ono što si bio, a drugi, još veći, na ono što si mogao biti, baci svoje tijelo na pod, poderi odjeću i stara vjerovanja, počupaj kosu s te glave koja je uporno ubijala nade i čvrstim rukama što lome zglobove uguši sjećanje na slučajnost svojega postojanja!”

No kad sam trebao prijeći na djela, srce mi je odgovaralo:

“Voliš to svoje truplo više od ičega. Čak i ako zatomiš posljednju želju, čak i ako ni u vremenu ni u vječnosti ne nađeš trenutka predaha kad te svi napuste, uključujući i tebe samoga, u meni će još treperiti žeđ, žeđ zbog koje jesi, iako toliko žudiš za ne-bitkom. Krv koja ti je napajala misli i druge demone prodire u moju pustinju u trenucima kad si od sebe udaljeniji nego ikad, i od muke tvojega očaja preobražava me u proljetni vrt. Koliko sam samo puta bio tvoje posljednje proljeće!”

Svoju sam misao, koju je nejasno podupiralo i tijelo, htio podvrgnuti razdoru. A kad nikakva zapreka ne bi smirila moje grešno nagnuće, neki bi se glas javio iz nutrine, glas željan života. Kako bi se bližio krajnji čin, najednom bih se ja, ubojica vlastitih iluzija, svetac ništavila, prometnuo u slugu ovozemaljskih slučaja, u skutonošu svoje slučajnosti.

Lutajući ulicama što su ih ukaljali meni slični – oni koje slijedimo ne bismo li od njih pobjegli – i noseći uokolo zamor gradova i jurnjavu bulevarima vremena, vraćao bih se kući. U osamljenoj sobi, u još osamljenijoj postelji, prah mojih misli uzdisao bi: “Ne mogu više, ne mogu više.”

Plahte sa zadahom mrtvačkog pokrova i duh obuzet smrtnim bljedilom. A kad se činilo da se u meni sve lomi, podrhtavanje čistog postojanja vraćalo me je u ovostranost, u neposredni svijet pogreške, prirode.

34

Da u ranoj mladosti nisi slušao raštimane provincijske klavire, zbog čijih si unakaženih ljestvica uzdisao tijekom beskrajnih popodnevnih sati; da kasnijc nisi noćima bdio, brojeći trenutke aritmetikom neizlječiva bolesnika; da svojim mukama nisi utočištc tražio u zvijezdama, u suzama, u očima napuštenih djevica i da nisi napustio sve kolijevke života, bi li danas spoznao prazninu, prazninu svijeta, ali i svoju vlastitu?

Razrjeđivanje života sve pretvara u nestvamost. Stavljam ruku na nešto i ako mi umakne, kao da umičem samome sebi.

Čak je i pijanstvo, ta najviša stvarnost, tek zgusnut san.

Kad ti se strankinja, žena koja stoji pokraj tebe, žali da teškom mukom živi dalje i pita te za lijek protiv negativnih nagnuća, odgovaraš joj:

– Promatraj sveprisutnu nestvarnost. Tako ćeš zaboraviti pozitivni privid patnje.

A ona će:

– Ali dokad?

– Dok ne izgubiš razum.

Emil Sioran

Tags: , ,

Category: Anatomija Fenomena

About the Author ()

Voli da briše članke...

Leave a Reply

Sluganstvo je bara po kojoj gaca balkansko kukavištvo [Tema: Sioran]

by admin time to read: 6 min
0