Art

Toda una vida [Tema: Valjarević]

Mladi Andalužani, njih četvorica, stoje na pesku i
flaša crnog vina ide od jednog do drugog. Pevaju i
povremeno vrište, jedan od njih me pogleda i nasmeje se,
verovatno prepoznavši stranca. Nigde nisi toliko tuđ
kao u andaluškom selu, potpuno stran i tuđ.
Kad se putuje autobusom iz Madrida ka jugu, ka Andaluziji,
ima jedan prelaz, bez ikakvog obeležja naravno,
iz pečene sijene, tamno oker boje, u niziju obojenu u
svetlo-zeleno i ponegde sprženo-žuto. Dve starije žene,
uspravne, prođu obalom. Zdrava kičma i uspravna leđa,
visoko podignuta ramena. Tradicija. Zakopam tabane u
vrući pesak. Posle tamnih oblaka sinulo je sunce. U daljini,
nad okeanom, naziru se tamni kumulusi, ali dotle
prži se ovo selo. Stvari se brzo odvijaju.
Vetar je sve vreme jak. Treba ići daleko,
da bi otišao još dalje. Vidi se jedan talas mnogo veći
od drugih, približava se, nastao ko zna gde,
od ko zna koliko manjih talasa. Uskoro će se razbiti
na obali i onda će doći ono što sleduje, neki drugi talas.
I onda ona devojka, Ahmel, koja je iz Poatjea,
sa juga Francuske, ali dede i babe su joj iz Maroka a ona
se jedino u ovom selu oseća kao kod kuće, samo to nije mogla
nikako da objasni ili ja nisam uspeo da razumem.
Ali pio sam kaipirinju jedno veče, rakiju od šećerne trske,
stajao sam kraj kovčega u kojem je navodno Kolumbov leš,
pipnuo sam zid zatvora u kojem je sedeo Servantes i
nemoguće je da nisam drugi čovek. Iznenada,
okean se zatamnio, povukao se nekoliko metara od obale i
pripretio, galebovi su se postrojili na obali, krila su im
drhtala na vetru. Mogao sam jedino da ukopam tabane
još dublje u pesak.
Talasi su lomili, ljuljali, dolazili.
Do mene.

Srđan Valjarević

Ostavite komentar:

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.