Notes

Šta bi bilo da je nacistička Nemačka pobedila Sovjetski Savez?

germani sssr

Piše: Majkl Barli

Novi tematski broj časopisa “Gradac” posvećen je virtuelnoj istoriji, odnosno razmatranjima šta bi se desilo da su neki istorijski procesi krenuli drugim smerom od onog koji jesu. Autori koji se bave “kontrafaktualnim” pitanjima su ugledni istoričari Nil Ferguson, Endru Roberts, Majkl Barli, Džonatan Haslam i Mark Almond, a njihove teme su “Hitlerova Engleska: šta bi bilo da je Nemačka izvršila invaziju na Britaniju u maju 1940?”, “Šta bi bilo da je nacistička Nemačka pobedila Sovjetski Savez?”, “Staljinov rat i mir: šta bi bilo da je izbegnut hladni rat?” i “1989. bez Gorbačova: šta bi bilo da se komunizam nije urušio?”. Iz ovog broja, uz dozvolu izdavača, prenosimo deo eseja profesora Majkla Barlija

Kakav nas zadatak čeka!

Pred nama je stotinu godina radosti i zadovoljstva.

Adolf Hitler

(…) Scenariji tipa “šta bi bilo” s “hiljadugodišnjim Rajhom” povremeno su pobuđivali maštu pisaca popularnih romana, ljubitelja vojne istorije i nekolicine profesionalnih istoričara. Pisci poput Lena Dejtona, Roberta Herisa i, nedavno, američkog političara Njuta Gingriča (s različitim stepenom istorijske tačnosti) koristili su Treći rajh kao kulise u svojim popularnim trilerima. Drugi, među kojima sasvim nedavno Ralf Đordano, nude manje spekulativne prikaze onoga što bi se desilo “da je Hitler pobedio u ratu”. Međutim, takvi pisci po pravilu previđaju činjenicu da je u sistemu konkurentskih nacističkih službi, koje su predstavljale pluralitet ideoloških tendencija, bilo moguće više od jednog krajnjeg ishoda. Štaviše, većina tih knjiga odražava latentnu (anglo-američku ili nemačku) zabrinutost zbog ekonomske i političke moći nedavno ujedinjene Savezne Republike Nemačke, čije implikacije izazivaju duboko ogorčenje. Za razliku od toga, vojni istoričari, čiji su doprinosi u ovoj oblasti većinom”operativni”, iz svojih udobnih radnih kabineta uglavnom tek razmeštaju armije po raznim položajima. Iznoseći razmatranja sasvim drugačijeg kvaliteta, profesionalni istoričari, poput Johena Tisa, usredsređuju pažnju na simboličke izraze nacističke megalomanije, izvodeći zaključke o planovima “svetske dominacije” iz arhitektonskih nacrta za posleratni period, ili istražuju nacističke planove o pseudoevropskom savezu ili jedinstvenoj valuti.

Međutim, kad je reč o Istočnom frontu, izlišno je da zamišljamo hipotetične scenarije, jer postoji veoma velika količina sačuvane dokumentacije koja se odnosi na neposrednu budućnost, kao i na duži rok. Više od tri godine Nemci su vodili borbe i osvajali ogromne oblasti Sovjetskog Saveza, iza linije fronta koja je na pojedinim mestima išla 2.000 kilometara u dubinu. Dakle, možemo sasvim jasno da sagledamo kako bi se Nemačka, da je pobedila, odnosila prema teritorijama rasparčanog Sovjetskog Saveza. Sačuvano je pravo obilje planova. Da bismo konstruisali uverljiv kontrafaktual, potrebno je da zamislimo jedino ratnu pobedu.

ROZENBERGOV KONTRAFAKTUAL: Kako bi se događaji razvijali da je, prema savetima koje su mu davali generali, Hitler uspeo da osvoji Moskvu pre početka zime 1941, na način na koji je to zamislio – Operacija “Votan” – piše vojni istoričar Džejms Lukas? Hajde da zamislimo, dozvoljavajući sebi takav izlet u fantastiku, da se Staljinu i rukovodstvu Stavke desila neka nesreća pre nego što su uspeli da pobegnu iz prestonice pod opsadom, ili tokom samog bega, i da je to za posledicu imalo slom Crvene armije, koja više nije imala volje da pruža organizovani otpor. Čitajući između redova ovog kratkog opisa konkretnih događaja, lako možemo da nazremo neke od alternativnih strategija dominacije koje su mogle da budu sprovedene u okupiranom Sovjetskom Savezu, umesto što je postupke određivala kombinacija grubih nacističkih rasnih dogmi u Hitlerovoj interpretaciji i vojno-ekonomske nužde. Okupatori su mogli da eksploatišu separatističke težnje i da uspostave niz marionetskih režima (pod kontrolom nemačkih guvernera) u baltičkim zemljama, u Belorusiji, na Kavkazu i u Ukrajini. Boljševička građevina bila bi potkopana dekolektivizacijom i reprivatizacijom imovine, vraćanjem religijskih sloboda, i tako dalje. Imajući u vidu konfiguraciju terena i postojanje fabrika oružja s druge strane Urala, verovatno je da bi se otpor nastavio, ali protivtežu bi obezbedili mnogobrojni kolaboranti, koji bi uvideli da su boljševici odigrali svoje.

Očigledno je da bi takva strategija mogla da ima uspeha. U Lavovu, zapadnoukrajinski nacionalisti pod vođstvom Stepana Bandere podigli su antisovjetsku pobunu (i izvršili pogrome) pre dolaska nemačkih osvajača. Širom okupiranih teritorija, veliki delovi domaćeg stanovništva stupali su u kolaboraciju. Oko milion Rusa na različite načine je sarađivalo s nemačkim oružanim snagama, a prevashodno su sačinjavali nenaoružane pomoćne snage, zvane Hiwis, prema nemačkom akronimu, ali bilo je takođe i više od četvrt miliona naoružanih vojnika koji su prihvatili kolaboraciju, uključujući brigadu “Kaminski”, koja je pomogla gušenju Varšavskog ustanka 1944, zatim Vlasovljevu Rusku oslobodilačku armiju, i razne kozačke, kalmičke ili tatarske odrede koji su danas manje poznati od svojih baltičkih ili ukrajinskih esesovskih parnjaka. Neke nacionalnosti bile su bolje zastupljene u Vermahtu nego u Crvenoj armiji. Kao što sada otkrivaju ruski postsovjetski istoričari, bivši komunisti, kao amoralni majstori kontrole, policijskog posla i zastrašivanja, takođe su bili prisutni u redovima saradnika okupatora.

Stoga su oni koji su dublje razumevali prirodu političkog rata, recimo u Propagandnom odeljenju Vermahta, upozoravali da ne treba izazivati neprijateljstvo ruskog naroda flertovima s neuravnoteženim emigrantskim separatistima. Umesto toga, trebalo bi težiti izazivanju podele između Kremlja i ruskog stanovništva, pomoću slogana “Oslobođenje, a ne osvajanje”. Iz drugačije perspektive, Alfred Rozenberg, Hitlerov ministar za Okupirane istočne oblasti, takođe je žestoko mrzeo Ruse, poput svoga firera, ali je tu mržnju kombinovao s razumevanjem razlika koje ih dele od drugih nacionalnih grupa, i strategijske koristi koja se otuda može izvući. On je predviđao uspostavljanje protektorata nad Litvanijom, Letonijom, Estonijom i Belorusijom, proširivanje Ukrajine, uspostavljanje Kavkaske Federacije, i – u okruženju ovakvog sanitarnog kordona – ponovno uspostavljanje značajno smanjene Moskovije, čija bi dinamika bila preusmerena prema Aziji. Izrađeni su nacrti planova za uspostavljanje Rajhskomesarijatâ na Kavkazu ili u Moskoviji. Rozenberg i njegova grupa stručnjaka za Istok čak su povremeno sanjarili o Krimskom Muftijatu ili o širokom panturanskom bloku, sačinjenom od nekadašnje sovjetske Centralne Azije, uz odgovarajuće promene u opisivanju Tatara i Turaka (klasičnih Untermenchen) u nemačkoj propagandi.

Upravo u tom delu Sovjetskog Saveza – konkretno, na severu Kavkaza – nemačka okupaciona politika s najviše uspeha je ostvarivala koristi od ustupaka koje je činila domaćem stanovništvu. Neslovensko poreklo naroda, činjenica da su Čečeni i Karačajci zbacili sovjetski jaram pre dolaska Nemaca, potreba ostavljanja dobrog utiska na susednu Tursku, i činjenica da je armija ostala pod kontrolom – sve to imalo je za posledicu osetno pomirljiviji pristup, što se jasno vidi iz tona sledećih vojnih direktiva:

  1. Odnositi se prijateljski prema stanovništvu Kavkaza. (…)

  2. Ne postavljati prepreke Planincima koji žele da ukinu kolektivne državne farme.

  3. Dozvoliti ponovno otvaranje hramova svih religija.

  4. Poštovati privatnu svojinu i plaćati za rekvirirana dobra.

  5. Zadobiti poverenje stanovništva primernim ponašanjem.

  6. Navoditi razloge za sve oštre mere koje pogađaju stanovništvo.

  7. Naročito poštovati čast kavkaskih žena.

Nemačke vlasti priznale su Karačajski nacionalni komitet i poverili mu upravu nad nekadašnjim sovjetskim državnim fabrikama i šumama. Balkari, muslimanski narod, dobrodošlicom su dočekali nemačke posetioce na Kurmanskim svečanostima, dajući im konje kao uzvratni poklon za dobijene Kurmane i oružje. Kad se Služba bezbednosti SS pripremala da pobije Tate, ili Planinske Jevreje, lokalni komitet intervenisao je kod vojne komande, koja je Službi bezbednosti naložila da odustane od toga. Krda stoke su reprivatizovana, a prinudni rad sveden je na najmanju meru. Zauzvrat, veliki broj domaćih stanovnika borio se na strani Nemaca, a Hitler je izjavio: “Jedino muslimane smatram pouzdanim.” Uz još tri i po miliona pripadnika drugih naroda, koliko se procenjuje da su Sovjeti deportovali u Kazahstan i Centralnu Aziju, oni će za to platiti strahovitu cenu tokom i posle rata.

HITLEROVA VIZIJA: Problem je bio u tome što su strategiju saradnje s nacionalnim manjinama predlagale grupe kojima je nedostajalo političke težine. Naprotiv, na osnovu lično Hitlerovih izjava jasno se vidi da je to zapravo u političkom smislu najmanje verovatan od svih mogućih ishoda nemačke vojne pobede. Sudeći prema njegovimRazgovorima za stolom, u kojima su zabeležena njegova osobena zapažanja o arijevskom Isusu, o vegetarijanstvu Cezarovih legija, o praistorijskim psima, kao i obiter dicta poput: “Kurve obožavaju lovokradice”, Hitleru je “taj Istok” istovremeno bio privlačan i odbojan. Ne uviđajući ironiju, Rusiju je nazivao pustinjom; prošlost je toj zemlji trebalo da obezbede tek njegove bitke. Široki putevi, izgrađeni preko planinskih prevoja, da bi ih vetar čistio od snega, trebalo je da prolaze kroz nemačke gradove i naselja. Krim je trebalo da postane nemačka Rivijera.

Karakteristično je to da je mnogo jasnije iskazivao negativne strane svojih zamisli, konkretno – želju da “domorocima” nametne naročito varvarsku i surovu verziju kolonijalne vlasti, toliko nehumanu da izgleda kao nešto što je pročitao u nekakvoj grozomornoj knjizi. Naročito je voleo i često upotrebljavao analogiju s britanskom vlašću u Indiji: “Naša uloga u Rusiji biće analogna ulozi Engleske u Indiji. (…) Ruski prostor je naša Indija. Poput Engleza, mi ćemo tim carstvom vladati šačicom ljudi.” Predviđao je naseljavanje tog “prostora” nemačkim seljacima-vojnicima, odnosno veteranima nakon dvanaestogodišnje vojne službe, iako je prostora takođe bilo na Baltiku za danske, holandske, norveške i švedske naseljenike – za ove poslednje dodao je tipično irelevantnu i proizvoljnu odredbu: “prema posebnom sporazumu”. Naseljenicima je namenjivao velika gazdinstva, državnim službenicima lepe stanove, a regionalnim guvernerima “palate”. Nemačko kolonijalno društvo trebalo je doslovno i metaforički da predstavlja “tvrđavu”, zatvorenu za tuđince, jer “i najneznatniji naš štalski momak mora da bude nadmoćan u odnosu na svakog domaćeg stanovnika”. Ovi drugi predstavljaju “masu rođenih robova, koji osećaju potrebu za gospodarom”. Tuđinci (to jest, Nemci) doneli su pojam o organizovanom društvu narodima koji bi se inače ponašali antisocijalno poput “zečeva”. Zdravlje i higijena trebalo je da pripadnu prošlosti: “Nema vakcinacije za Ruse, i nema sapuna da se peru. (…) Ali neka im alkohola i duvana koliko žele.” S karakterističnom neosetljivošću, rekao je 17. oktobra 1941:

“Nećemo da se pretvaramo da smo dadilje; nemamo apsolutno nikakvih obaveza kad je reč o tom narodu. Da se borimo protiv sirotinje, da rasterujemo buve, da obezbeđujemo učitelje nemačkog, da izdajemo novine – vrlo malo toga spada nama! (…) Što se ostalog tiče, naučite ih taman dovoljno da razumeju saobraćajne znake, da ih ne pregaze naša vozila!” Ako se Rusi pobune, “treba samo da bacimo nekoliko bombi na njihove gradove, i stvar će biti svršena”. Ekonomski odnosi trebalo je da podrazumevaju najoštriju eksploataciju: “U vreme žetve postavićemo tržnice u svim iole važnim centrima. Tamo ćemo da otkupljujemo sve žito i voće, i prodavaćemo naše bezvrednije proizvode. (…) Naše fabrike poljoprivrednih mašina, naše transportne kompanije, naši proizvođači kućnih aparata i tako dalje tamo će naći ogromno tržište za svoje proizvode. Takođe će to da bude izvanredno tržište za jeftine pamučne proizvode – što šarenije, to bolje. Zašto da potiskujemo žudnju tog naroda za jarkim bojama?” Ukrajince je trebalo dovoditi u iskušenje šalovima, perlicama, “i svim što vole kolonijalni narodi”.

Takvi stavovi – zajednički većini njegovih generala – karakterisali su nemačku okupacionu politiku u Rusiji, ukinuvši svaku mogućnost iskorišćavanja raširene nepopularnosti boljševičkog režima, naročito u oblastima koje je zauzeo Staljin prema odredbama nacističko-sovjetskog pakta iz 1939, ili dubokih etničkih i religijskih podela koje su latentno postojale u sovjetskom carstvu. Hitler prosto nije bio voljan da stavi na stranu ideološke imperative u interesu zadobijanja podrške lokalnog stanovništva. Njegovo osećanje nemačke rasne superiornosti u potpunosti je onemogućilo sve ustupke u pravcu nacionalne autonomije – osim u oblastima koje nacisti nisu želeli da nasele, ili tamo gde su politiku prilagođavali široj muslimanskoj ili tursko-tatarskoj publici.

To je imalo neposredne političke posledice po Rozenberga i njegove pristalice. Nemoćan čak i da odredi ko će da zauzme najviše položaje u njegovom velikom i uglavnom imaginarnom feudu, Rozenberg je morao da pretrpi da na položaj rajhskomesara u Ukrajini bude postavljen Erih Koh, koji je ropske Slovene prezirao koliko i sâm Hitler, a da isti položaj u Ostlandu dobije Hinrih Loze, koji se, naravno, suprotstavljao svim Rozenbergovim pokušajima da trima baltičkim državama dodeli neku malu meru strogo ograničene autonomije. U praksi, separatističke aktivnosti – ili, preciznije, ponovno iscrtavanje političkih mapa – odvijali su se isključivo pod nemačkim nadzorom, i nije bio dozvoljen nikakav činilac samoopredeljenja. Grozničava želja svih fašista, nacionalista ili religijskih emigranata da nemačku invaziju okrenu u svoju korist uglavnom je ostala neuslišena. Njih su iskoristili, odbacili, a u nekim slučajevima utamničili i ubili – a istu sudbinu mnogi od njih kasnije su dočekali od ruku osvetoljubivog NKVD-a (u slučaju Stepana Bandere, pedesetih godina XX veka u Minhenu, gde je radio na Radiju Slobodna Evropa).

KORICA radovi KOREKTURA.ai

HIMLEROV KONTRAFAKTUAL: Međutim, nije se jedino Hitler protivio Rozenbergovoj politici. Kako njegovoj, tako i Lozeovoj lokalnoj moći suprotstavile su se ekonomske službe Rajha, koje su dejstvovale nezavisno od Rozenbergovog ministarstva u Berlinu, a što je još važnije, takođe i Himlerovi viši komandanti SS i policije.

Ekonomska i vojna nužda zaustavila je sve pokušaje boljševika da svoj društveno-ekonomski poredak reformišu tako da postane privlačniji lokalnom stanovništvu. Kao što smo videli, Hitlerova ideja o budućim nemačko-ruskim ekonomskim odnosima zasnivala se na surovoj eksploataciji. Praktični razlozi nalagali su da promene u instituciji kolektivne zemljoradnje budu samo kozmetičke. Dekolektivizacije, sa svim preseljenjima koje podrazumevaju, uveliko bi zakomplikovale napore vojske da obezbedi snabdevanje hranom. SS jedinicama bilo je mnogo lakše da kolhoze pretvore u zemljišne posede nego da se kasnije natežu s “racionalizacijom” malih farmi koje su tek vraćene vlasnicima. Kao što je primetio Bake, državni sekretar nadležan za poljoprivredu, da boljševici nisu osnovali kolektivne farme, Nemci bi morali da ih izmisle. Nemački propagandni posteri poručivali su: “Kraj kolhoza! Slobodni seljak na sopstvenoj zemlji!”, uz prikaz nemačkih vojnika koji kundacima skidaju teret votkom nalivenih birokrata s ramena ruskih seljaka. U stvarnosti, bilo je drugačije. Iako je Rozenberg svojim Agrarnim dekretom od 15. februara 1942. zasnovao “zajedničke ekonomije” sačinjene od pojedinačnih farmi, polufeudalni “radni dani” i obavezna davanja nalik na desetak koji su kmetovi morali da daju gospodarima nisu se razlikovali od omraženog sovjetskog sistema. U industrijskoj privredi, u borbi za vlasništvo učestvovali su samo Nemci – različite službe i privatni sektor – a firme kao što su “Flik”, “Krup” i “Manesman” u svojim sektorima su funkcionisale kao “staratelji” sovjetskim firmama.

Zanimljivo je domišljati šta bi bilo da je takva ekonomska eksploatacija bila makar približno onoliko uspešna kao nemačka politika u Zapadnoj Evropi (posebno u Francuskoj). Ali, činjenica je da ona to nije bila. Prevashodni razlog tome leži u činjenici da je politiku na okupiranim teritorijama u sve većoj meri određivao najmračniji od svih nacističkih dijadoha, SS rajhsfirer Hajnrih Himler, čiji su prioriteti bili rasne, a ne ekonomske prirode. Uistinu, možda nam upravo Himlerovi planovi za Istočnu Evropu pružaju najbolji uvid u to kako bi Nemci vladali da su pobedili u ratu.

Himler je verovao da Istok “pripada” SS-u, koji treba da preuzme kontrolu nad deportacijom, repatrijacijom i istrebljivanjem čitavih populacija. Početak te dominacije nalazimo davno pre Operacije “Barbarosa”, u kontekstu okupacije Poljske. Već 24. oktobra 1939, ubrzo pošto je obezbedio titulu komesara Rajha za jačanje etničkog germanstva, Himler je vođama SS u Poznanju održao govor na temu nemačkog naseljavanja Poljske. Svako naselje trebalo je da se sastoji od predvodničkog jezgra koje čine vojnici-seljaci (izabrani iz redova SS), okruženog imanjima naseljenika iz “starog Rajha”, a zatim još i spoljašnjim prstenom etničkih Nemaca. Poljaci bi činili radnu snagu na farmama. Sa karakterističnom pedanterijom, rajhsfirer navodi koliko debele treba da budu cigle od kojih će biti sazidane kuće na imanjima, naglašava da treba ugraditi kupatila i tuševe u podrumima “za seljaka koji se znojav vraća s polja”, i zabranjuje “kič i gradske drangulije” u seljačkim kućama, koje treba da ne budu “ni luksuzne, ni primitivne”.

(…) Invazija na Sovjetski Savez obezbedila je Himleru ogromno proširenje potencijalnog polja delovanja. U tom cilju, dva dana nakon početka invazije zadao je profesoru Majeru rok od tri nedelje da mu dostavi preliminarni nacrt buduće nemačke politike naseljavanja na proširenim okupiranim teritorijama. Čak i u okvirima SS, na polju planiranja vladala je gužva. Tako je Rajnhard Hajdrih, novi rajhsprotektor Češke-Moravske, u inauguralnom govoru koji je 2. oktobra 1941. održao višim zvaničnicima okupacionog režima u Pragu, izložio svoje planove za naseljavanje Istoka. Oni su bili zasnovani na dva odvojena moralna univerzuma. U prvom, prema srodnim narodima, kao što su Holanđani, Flamanci i Skandinavci, Nemci će se odnositi relativno pristojno. Na drugoj strani, na Istoku, nemačka vojna elita upravljaće “helotima” – “ako mogu da upotrebim drastičan izraz” – koji će predstavljati radnu snagu za velike projekte. Nakon toga trebalo je da usledi neka vrsta ljudske polderizacije. Spoljašnji zid vojnika-seljaka trebalo je da predstavlja “večnu branu protiv olujne poplave ljudstva iz Azije”. Iza te prve linije odbrane, nemačko naseljavanje jednog “prostora” za drugim trebalo je da obezbeđuje sve širi prsten dodatnih “brana”, koji bi počinjao kod Danciga – Zapadne Pruske i Vartegaua.

Krajem 1941, esesovska Glavna služba bezbednosti Rajha sastavila je sopstvenu verziju Generalplana Ost, čiji sadržaj možemo da naslutimo na osnovu kritičkog komentara koji je aprila 1942. dao doktor Erhard Vecel, štapski oficir zadužen za rasnu politiku u Rozenbergovom Ministarstvu okupiranih istočnih teritorija. Taj plan trebalo je da se realizuje u roku od trideset godina nakon završetka rata. Odnosio se na Poljsku, baltičke države, Belorusiju, delove Ukrajine, “Ingermanland” (oblast oko Lenjingrada) i “Gotengau” (Krim). Esesovski autori ovog plana predviđali su da se na okupirani Istok naseli do deset miliona Nemaca, a da se trideset jedan milion od ukupno četrdeset pet miliona domaćih stanovnika iz tih oblasti deportuje na zapad Sibira. Ovde Vencel do tančina brižljivo ispravlja aritmetiku SS-a. U njihov prvobitni broj od četrdeset pet miliona domaćih stanovnika očigledno je spadalo pet do šest miliona Jevreja, kojih bi se okupatori svakako već “otarasili” pre evakuacije. Štaviše, uzimajući u obzir faktore kao što je natalitet, domaće stanovništvo zapravo bi brojalo šezdeset do šezdeset pet miliona, od čega bi četrdeset šest do pedeset jedan milion bilo “preseljeno”. Plan je predviđao deportovanje raznih procenata različitih populacija na koje se odnosio. Tako je za “evakuaciju” bilo predviđeno “80 do 85 posto” Poljaka (to jest, dvadeset do dvadeset četiri miliona ljudi). Vecelu se nije dopadala ideja da bude stvorena nova Poljska u egzilu, naročito zato što bi prisustvo Poljaka izazvalo neprijateljske reakcije stanovnika Sibira, koje je želeo da okrene protiv Rusa iz matice. Premišljajući šta da učini s Poljacima – jer se “podrazumeva da Poljake ne možemo da likvidiramo kao Jevreje” – Vecel je kao alternativnu strategiju predložio “davanje podsticaja” njihovim intelektualcima da emigriraju na jug Brazila, da bi se umesto njih naselili etnički Nemci. Pripadnici poljske niže klase mogli su da idu u Sibir, koji bi, nakon “upumpavanja” drugih naroda, postao odrođeni, “amerikanizovani” bućkuriš koji se razlikuje od susednih Rusa. Šezdeset pet posto Ukrajinaca i 75 posto Belorusa trebalo je da Poljacima prave društvo na putu k istoku. Vecel oštro zamera planu Glavne službe bezbednosti Rajha što ne pominje Ruse. On je, naprotiv, imao da ponudi detaljne savete o ograničavanju množenja ruskog stanovništva, što je smatrao potencijalnim uzrokom budućih ratova. Osim masovne fabričke proizvodnje prezervativa, predlagao je prekvalifikovanje babica za vršenje pobačaja i namerno ograničavanje pedijatarskog obrazovanja, zatim dobrovoljnu sterilizaciju i obustavljanje svih mera zdravstvene zaštite usmerenih na umanjivanje stope smrtnosti odojčadi. Svoj komentar zaključuje zapažanjima o tome kako neke klimatske regije u oblasti obuhvaćenoj ovim planom nisu pogodne za “nordijsko-falijske” naseljenike, te predlaže sadnju šuma u ukrajinskoj stepi radi korekcije klime.(…)

http://www.vreme.rs/cms/view.php?id=1288962

 

Ostavite komentar:

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.