Hronike Otpora

Šta čekate? Što trpite?


Kultura sećanja – Stjepan (Stevan) Filipović (1916-1942)

Piše: Jovana Gligorijević

Među poslednjim rečenicama koje Egziperijev Mali princ izgovara pre kobnog ujeda zmije, koji će ga, bestelesnog, odvesti kući, među zvezde, nalazi se replika koja glasi: “Za sve ljude zvezde ne znače isto. Za jedne, koji putuju, zvezde su vodiči. Za druge, one su samo male svetiljke. Za učenjake one su problemi. Za mog poslovnog čoveka one su bile zlato. Ali sve te zvezde tamo ćute. A ti, ti ćeš imati zvezde kakve niko nema…” Čini se da Malog princa danas više niko ne čita, ali navedene rečenice mogle bi da budu moto jedne nove knjige, dokumentarne, pune datuma, istorijskih činjenica i fotografija.

“Stevan Filipović – Istina o istorijskoj fotografiji” Mirjane Belić-Koročkin-Davidović i Radivoja Davidovića, u zajedničkom izdanju autora i Čigoja štampe, knjiga je koja sadrži dve priče, obe podjednako važne: o Stjepanu (Stevanu) Filipoviću i o legendarnoj fotografiji Stevana na vešalima, sa uzdignutim pesnicama, nekoliko trenutaka pred smrt. O Filipovićevom životu i smrti, kako sami autori kažu, gotovo sve se zna. O fotografiji, kako je nastala, ko je njen autor i kako je ostala sačuvana, donedavno nije se znalo gotovo ništa.

Obe su priče podjednako važne, jer je ova knjiga pokušaj, i to uspešan, da se isprave dve nepravde. Jedna, prema Stevanu Filipoviću i njegovom herojstvu, koje je u raspadu Jugoslavije prvo omalovaženo, a potom i zaboravljeno, jer vremenu koje je došlo nisu trebali heroji. Pred kraj XX veka, onog istog u čiju je istoriju Stevan otišao ravno sa vešala, srušena je najpre, u februaru 1991, bista Stevana Filipovića ispred Doma kulture u Valjevu, a onda je, u julu iste godine, miniran spomenik u njegovom rodnom Opuzenu kod Metkovića. Ubrzo su poskidane i table sa nazivima ulica koje nose njegovo ime, a osnovne škole i fabrike su preimenovane. Danas, zaokruženim i potpunim podsećanjem na život Stevana Filipovića, autori ove knjige započeli su put koji bi bilo dobro nastaviti, put ka rehabilitaciji antifašističke prošlosti i spasavanju od zaborava simbola te prošlosti.

ŽIVOTNI PUT: Stevan Filipović, i kao simbol i kao čovek koji se protiv fašizma borio doslovno i dok je umirao, prava je figura od koje taj put treba početi. Rodio se 27. januara 1916. u Opuzenu kao Stjepan Filipović. Godine 1932. porodica Filipović se, nakon putešestvija od Opuzena, preko Mostara i Županje u Slavoniji, doseljava u Kragujevac, gde Stjepan uči bravarski zanat i približava se radničkom pokretu koji je u tom gradu bio vrlo snažan. Od dolaska u Kragujevac, u zvaničnim dokumentima zaveden je kao Stevan. Zbog rasturanja letaka radničkog sindikata, u Kragujevcu je 1939. godine prvi put uhapšen i osuđen na 20 dana zatvora. Naredne godine postaje član Komunističke partije Jugoslavije i učestvuje u štrajku Vojnotehničkog zavoda u Kragujevcu, zbog čega ponovo završava u zatvoru, ovog puta na tri meseca. Po izlasku iz zatvora napušta Kragujevac, a 1941. priključuje se Kolubarskoj partizanskoj četi u selu Robaje. Od jula do decembra 1941. Stevan Filipović učestvuje u svim važnim borbama na teritoriji Srbije, počev od napada na železničku stanicu u Lajkovcu, napada na rudnik Stolice, borbi za oslobođenje Krupnja i Ljiga i, konačno, borbama na Ceru, Iverku, Zavlaci i Novom Selu.

Zima 1941. zatiče dvadesetpetogodišnjeg Stevana kao komandanta Prvog pocerskog bataljona. Nakon pada Užica i povlačenja velikog dela partizanskih snaga u Sandžak, čitav pokret našao se u teškom položaju. Savetovanje u Grabovcu, održano 21. decembra, na kom je doneta odluka da se, zbog oštre zime i nedostatka hrane i municije, njegov bataljon, koji se u tom trenutku nalazio na Ceru, rasformira, ispostaviće se kobnim za Filipovića. Sa još petoricom saboraca odlučio je da se probije do Cera. Na terenu koji su slabo poznavali, mokri, prehlađeni i oskudno obučeni, u noći između 23. i 24. decembra, Filipović i njegov kurir, petnaestogodišnji Dušan Kvačanović odlučuju da potraže pomoć u jednoj kući u selu Trbosilju, iz koje su dopirali svetlo i pesma. Kucaju na vrata i predstavljaju se kao četnici, ne znajući da je grupa četnika lozničkog odreda već unutra. Obojicu su savladali već na vratima. Četnici ga predaju ljotićevcima, a ovi, dva dana kasnije, u Velikoj Lešnici, Nemcima. U bivšu kasarnu u južnom delu Šapca, pretvorenu u privremeni (prolazni) logor, Stevan Filipović stigao je 29. decembra. Tamo je prvo saslušavan, ali kako se od njega ništa nije moglo izvući, islednici su pokušali sa mučenjem i batinanjem. Kako ni to nije uspelo, pokušavali su da ga pridobiju nudeći mu bolju hranu i cigarete, ali uzalud. Za to vreme, on je, prema svedočenjima preživelih zatvorenika, ostalima davao savete kako da se ponašaju na saslušanju: da ne priznaju ništa, a ako nešto moraju da kažu, okrive već poginule partizane ili one za koje znaju da su se već domogli Sandžaka, da govore samo o akcijama koje su već razotkrivene, a o onima koje Nemce trenutno zanimaju da ćute: “Možete i mene da teretite, jer će me sigurno ubiti.”

Stevan Filipovic sa sestrom Jelicom, Sarajevo 1938

SMRT: Polovinom januara 1942. sproveden je u Valjevo na saslušanje, a zatim zadržan u zatvoru Feld-žandarmerije. Sa saslušanja koje je obavio kapetan nemačke obaveštajne službe 741. Pešadijskog puka 714. Pešadijske divizije, ostao je sačuvan zapisnik na tri strane, iz kog se vidi da je Filipović, sa izuzetkom podataka o sebi i svojim aktivnostima pre rata, o svemu ostalom davao nepotpune informacije. One su se uglavnom ticale propagandnog rada. O oružanim akcijama nema ni reči. Informacija o Filipovićevom prisustvu u zatvoru Feld-žandarmerije poslata je nadleštvu Gestapoa u Beogradu. Na Filipovićev 26. rođendan, 27. januara, šef antikomunističkog odseka, SS kapetan Erih Vineke izdaje naredbu: “Narediti sprovođenje, inače, zreo za pogubljenje.” U februaru, Filipović je stražarno sproveden u zatvor Gestapoa u Beogradu. Nakon mesec dana surovih prebijanja, mučenja i zatvaranja u samicu, od isleđivanja Stevana Filipovića sačinjen je zapisnik na trinaest strana. Ekspertiza ovog dokumenta ukazuje na dve stvari: da je sačinjen od informacija koje je Gestapo sigurno imao i pre saslušanja Filipovića i da je njegov potpis posle rečenice “Odobravam i potpisujem” falsifikovan, što je lako utvrđeno na osnovu sačuvanih pisama koje je slao porodici.

Na dan 25. marta 1942. Stevan Filipović službeno je pušten iz zatvora Gestapoa u Beogradu, ali ne na slobodu. “Predaja Vermahtu radi pogubljenja u Valjevu”, stajalo je u rubrici “primedbe” na kraju rešenja o otpuštanju iz zatvora. Pogubljenje vešanjem će biti izvršeno u znak odmazde zbog učešća u antihitlerovskim demonstracijama u Beogradu 27. marta 1941. Vešanje je planirano za 27. mart 1942, na godišnjicu demonstracija. Pored Filipovića, trebalo je da bude pogubljeno još šest komunista, u Valjevu, Obrenovcu i na Ubu. Kako je od batinanja bio iznemogao, nesposoban da stoji na nogama, njegovo pogubljenje je odloženo dok se ne oporavi, kako ne bi izazivao sažaljenje građana. Krajem marta, uspela je da ga poseti sestra Jelica. Tek tada, Stevan saznaje da mu je brat Šimun streljan, 19. oktobra prethodne godine u jednom od masovnih streljanja civila u okolini Kragujevca, koja su prethodila onom najvećem, 21. oktobra. Egzekutori su zarobljenima dali šansu da budu pušteni, ako među njima ima Hrvata. Šimun se nije javio.

Jelica je u svojim sećanjima zabeležila da je Stevanu u zatvor tada odnela odelo – braon cipele i drap pantalone sa štraftama. Fotografija sa vešala svedoči da je to odelo u kome je pogubljen. Egzekucija je zakazana za petak, 22. maja, u 11 časova pre podne.

Stevan Filipović obešen je deset minuta pre zakazanog vremena. Dok su ga vodili centralnim valjevskim ulicama, Filipović je vikao: “Živeli narodni oslobodioci! Dole fašisti i izdajnici srpskog naroda! Živeo Staljin! Živeo komunizam!” U strahu da situacija ne izmakne kontroli, Nedićevi žandarmi odlučuju da ga, umesto planiranom rutom, do vešala sprovedu kraćim putem, kroz pijacu. Tako je žandarmerija Filipovića na gubilište dovela ranije. Sa već postavljenom omčom oko vrata, uzdignutih ruku, držao je poslednju reč, na koju je imao pravo: “Šta čekate? Što trpite? Uzmite puške i isterajte ovu žgadiju iz zemlje. Živela oslobodilačka borba i naši saveznici i prijatelji!”, grmeo je Filipović. Jedan nemački vojnik pokušao je da ga udari kundakom kako bi ga ućutkao. Filipović je pokušao da ga šutne i izgubio ravnotežu. Stepenice od dasaka na kojima je stajao su pale, omča se zategla.

Praksa davanja osuđeniku pravo na poslednju reč ukinuta je nakon njegovog pogubljenja.

SLIKA: Fotografija Stevana Filipovića sa omčom oko vrata i uzdignutim pesnicama danas se nalazi u zgradi Ujedinjenih nacija u Njujorku, kao jedan od simbola borbe protiv fašizma. Uveličana je, do “prirodne veličine” od tek 160 centimetara, koliko je Filipović bio visok.

O tome kako je fotografija nastala i kako je preživela, donedavno se ništa nije znalo. To je druga velika nepravda koju ispravlja knjiga Mirjane Belić-Koročin-Davidović i Radivoja Davidovića.

Tokom decenija, javljali su se mnogi, tvrdeći da su je baš oni snimili. Dva tvrđenja, međutim, delovala su kao prilično pouzdana, ali i dalje nisu rešavala misteriju pravog autora. Znalo se da su se fotografije, njih desetak, već istog popodneva, na dan kada je Filipović pogubljen, našle u izlogu fotografske radnje “Kosara” u Valjevu. Takođe, fotografija Stevana sa uzdignutim pesnicama kružila je gradom, sa parafraziranim govorom na poleđini. Kalfa u foto-radnji “Kosara”, sedamnaestogodišnja Slobodanka Vasić, jedina je tog dana u Valjevu viđena sa foto-aparatom, govorili su svedoci. Međutim, ona se samo jednom oglasila u javnosti, u novinama “Glas Vračara”, 1984. godine, tvrdeći da je autor slike, ali da za to nema nikakvih dokaza. Tada je podsetila i da se svojevremeno kao autor fotografije javila njena gazdarica Milka Antić, vlasnica “Kosare” (kasnije preimenovane u “Foto Milka”), tvrdeći da je ona autor. Milka je kasnije priznala da to ipak nije ona, ali je tvrdila da je fotografiju snimio njen tada četrnaestogodišnji sin Bata, kog je otac popeo na ramena. Taj detalj ispostaviće se ključnim za otkrivanje pravog autora slike. Fotografsku ekspertizu za potrebe ove knjige uradio je profesor Đorđe Odavić sa Akademije umetnosti u Novom Sadu. Da je četrnaestogodišnji Bata, sa ramena svog oca za kog je utvrđeno da je bio visok 180 centimetara, zaista snimio fotografiju, snimak bi imao sasvim drugačiju perspektivu. Poređenjem perspektive snimka i visine tada sedamnaestogodišnje Slobodanke Vasić, profesor Odavić smatra da se sa sigurnošću može reći da je ona pravi autor. Nažalost, Slobodanka Vasić nije za života dobila priznanje za to.

Uprkos godinama kolektivnog pomračenja uma, hrabrost i tragedija jednog dvadesetšestogodišnjeg momka koji je iskreno verovao u to za šta se borio, kako god mi to danas zvali, ponovo dobija poštovanje kakvo zavređuje. “Zmije su zle. Mogu da ujedu iz zadovoljstva…”, uplašen je Mali princ pred kraj Egziperijevog romana, ali brzo ga umiri misao: “Istina, one nemaju više otrova za drugi ujed.”

 

http://www.vreme.com/cms/view.php?id=1081728

 

Ostavite komentar:

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.