Šta fali Pepeljugi?

| May 18, 2015 | 0 Comments

Zombie-Disney-Princesses-Cinderella

Piše: Peggy Orenstein

Postoji li alternativa ružičastom i je li pomama za princezama znak napretka ili revitalizacije tradicionalnih rodnih uloga?

“Pukla” sam ni manje ni više nego kod zubara, u jednoj od onih pomodnih ordinacija punoj stripova, DVD-ova i igrica. Do tog sam trenutka držala jezik za zubima: pristojno sam se smješkala kad bi prodavač u trgovini moju trogodišnju kćer pozdravio riječima: “Bok, princezo!”; ignorirala sam konobarice u lokalnom restoranu koje su njezine palačinke nazivale “princez-obrokom”; suzdržala sam se i kada je teta u ljekarni uskliknula: “Kladim se da znam koja ti je omiljena boja!” i pružila joj ružičasti balon. No kad je zubarica, pokazavši na zubarski stolac, pozvala moju kćer da sjedne na “princezino prijestolje” kako bi joj posula šljokice po zubima, jednostavno sam “pukla”.
“Pobogu!” obrecnula sam se. “Da nemate možda i princez-bušilicu?” Buljila je u mene kao da sam kakva zla maćeha. “Ma dajte!” nastavila sam, govoreći sve glasnije. “Ovo je 2006., ne 1950. godina! Zar svaka djevojčica baš mora biti princeza?” Moja kći, koja je posegnula za naljepnicom s likom Pepeljuge, naizmjence je zurila u mene i zubaricu. “Zašto si ljutita, mama?” upitala je. “Što fali princezama?”
POPLAVA PRINCEZA Ovdje u Sjedinjenim Američkim Državama nalazimo se usred poplave princeza. Reći da su princeze “samo trend” jednako je kao da kažete da je Harry Potter “samo knjiga”. Prodaja u tvrtki disney Consumer Products, koja je cijelu stvar “zakuhala” 2000. godine, smjestivši devet Disneyjevih junakinja pod zajednički kraljevski nazivnik, posljednjih je godina skočila s $300 milijuna (2001.) na $3 milijarde. Njihova trenutna ponuda obuhvaća više od 25 000 proizvoda s motivima Disneyjevih princeza. Princeze nisu samo najbrže rastući brend koji je spomenuta kompanija ikada stvorila, već su i na putu da postanu najveća franšiza za djevojčice na svijetu.
U međuvremenu, 2001. godine tvrtka Mattel lansirala je vlastitu liniju Barbie-princeza koja obuhvaća lutke, DVD-ove, igračke, odjeću, ukrasne predmete i niz drugih proizvoda. Čak se i neustrašiva pustolovka i istraživačica Dora popela na prijestolje: 2004. godine, nakon dvodijelne epizode u kojoj se Dora pretvara u “pravu princezu”, na tržištu se pojavila “bajkovita Dora” odjevena u satensku haljinu i s čarobnom kosom koja se skraćuje ili raste na dodir. Fraze koje dvojezična lutka izgovara uključuju i: “Vámonos! Krenimo u svijet bajke!” te “Hoćeš li me počešljati?”
Kao feministkinja i majka, iznenađena sam pomamom za princezama i girlie-girl kulturom koja je niknula oko njih. Promatram druge mame, žene koje su se nekada davno zaklinjale da nikada neće ovisiti o muškarcu, kako se smješkaju svojim kćerkama koje pjevuše ljubavnu pjesmu iz Disneyjeve Pepeljuge ili zahtijevaju da ih se oslovljava sa “Snjeguljica”. Prateći pogledom vlastitu kćer, dok se kreće prema kutiću za prerušavanje u vrtiću, brinem što točno uči igrajući se Male sirene. Velik dio karijere provela sam pišući o iskustvima koja narušavaju osjećaj samopoštovanja kod djevojčica, upozoravajući roditelje na opasnost koju pretjerana zaokupljenost tijelom i ljepotom (zaokupljenost koju podržavaju i promoviraju filmovi, TV, časopisi i, da, igračke) može imati po tjelesno i mentalno zdravlje njihovih kćeri. Zar bih sada trebala slegnuti ramenima i zaboraviti na sve to? A ako stereotipi nisu važni u trećoj godini života, kada točno počinju dobivati na važnosti?
S druge strane, možda još uvijek jašem na oslabljenom drugom valu feminizma u svijetu zahvaćenom trećim valom. Možda su princeze zapravo znak napretka, pokazatelj da djevojke danas mogu prigrliti svoju sklonost ružičastom, a da se pritom ne moraju odreći vlastite snage ili ambicije: drugim riječima, da napokon mogu “imati sve”. A možda cijela stvar nije ni približno tako komplicirana – možda je princeza ponekad samo princeza. A riječima moje kćeri, šta tome fali?
DISNEYJEVE PRINCEZE Priča o uspjehu Disneyjevih princeza sama po sebi je bajka, s Andyjem Mooneyjem, bivšim izvršnim direktorom Nikea u ulozi kraljevića koji u siječnju 2000. godine na leđima svog poslovičnog bijelog konja stiže u tvrtku kako bi spasio odjel potrošačkih proizvoda čija je zarada pala za čak 30%. Čarolija se javlja otprilike mjesec dana nakon Mooneyjeva dolaska, u trenutku njegova posjeta show-u Disney na ledu. “Stojeći u redu, bio sam okružen djevojčicama odjevenima poput princeza”, otkrio mi je prošloga ljeta. “Upalila mi se žaruljica. Očito je postojala latentna potražnja. Idućeg jutra rekao sam svom timu: OK, odredimo standarde i paletu boja, pokušajmo izbaciti što više proizvoda na tržište kako bismo djevojčicama omogućili da rade ono što ionako rade – projiciraju same sebe u likove iz filmova”.
Titulom Disneyjeve princeze okitile su se odabrane stare i nove junakinje: Pepeljuga, Uspavana ljepotica, Snjeguljica, Ariel, Belle, Jasmine, Mulan i Pocahontas. Bio je to prvi puta ne samo da Disney reklamira likove odvojeno od premijera filmova u kojima se javljaju, već i da kombinira likove iz različitih filmova. Kako bi osigurali nepovredivost onoga što Mooney naziva njihovim individualnim “mitologijama”, princeze nikada ne gledaju jedna drugu: svaka od njih gleda u drugom smjeru, naizgled potpuno nesvjesna prisutnosti drugih. Ne treba zaboraviti ni činjenicu da neke dame s navedenog popisa nisu kraljevskog porijekla. Dio genija Disneyjevih princeza krije se u činjenici da se pojam “princeze” uzima toliko široko da u stvarnosti i nema značenja. Čak je i vila Zvončica izvorno bila jedna od princeza, iako njezina vladavina nije dugo potrajala.
Bez ikakvog marketinškog plana, bez ciljanih skupina, bez reklamiranja, prvi princez-proizvodi prodavali su se kao čarolijom. “Jednostavno smo djevojčicama dali ono što su željele”, Mooney je prokomentirao uspjeh brenda. “Sumnjam da je itko od nas mogao i zamisliti koliko su to žarko željele. Volio bih da mogu preuzeti zasluge za osmišljavanje čitave strategije, no sve što smo učinili bilo je da zamislimo sobu jedne djevojčice i pokušamo dokučiti kako bi se fantazija o princezama mogla u njoj realizirati: U kakvoj bi posteljini princeza željela spavati? Uz kakvu bi se budilicu željela buditi? Kakav televizor bi željela gledati? Rijetko kada ćete naići na sobu u kojoj je svaki detalj u znaku princeze, no ako jedna djevojčica kupi barem tri ili četiri predmeta – to znači da posao ide vrlo dobro”.
Svaki/a novinar/ka s kojime/kojom je Mooney ikada razgovarao postavio/la je varijaciju na sljedeće pitanje: budući da su zainteresirane samo za odjeću, nakit i lov na naočitog princa, nisu li princeze pomalo retrogradni uzori? “Gledajte”, odgovara Mooney, “imao sam prijatelje čiji je sin prolazio kroz fazu Power Rangers-a, i koji su sami sebe krivili zbog toga. Dječak je to prerastao. I djevojčice prerastaju princeze. Susrećem se s djevojčicama koje, zamišljajući sebe kao princeze, razvijaju maštu i kao odrasle žene postaju odvjetnice, liječnice, majke pa i princeze”.
U određenoj mjeri, Mooney je u pravu: ne postoje konkretni dokazi o tome da igranje princeza izravno šteti samopouzdanju djevojčica ili guši njihove ambicije. S druge strane, istraživanja pokazuju da su mlade žene konvencionalnih rodnih nazora (one koje izbjegavaju sukobe i vjeruju da uvijek moraju biti drage i lijepe) sklonije depresiji te rjeđe koriste kontracepciju. Istraživanje koje je provela neprofitna udruga Girls Inc. pokazuje da djevojčice školske dobi u sve većoj mjeri osjećaju paralizirajući pritisak da moraju biti “savršene”. To se ne odnosi samo na odličan uspjeh u školi i potrebu da budu predsjednice đačkih udruga, urednice školskih novina ili vođe plivačke momčadi, već i da budu ljubazne i brižne, da svima udovoljavaju, da budu vrlo mršave i dobro odjevene.
IMATI SVE (?) U trgovini, moja kći primjećuje djevojčicu s ruksakom s likom Pepeljuge. “Mama, eno one princeze koju ne voliš!” viče ona. “Mhm, da”, odvraćam, izbjegavajući neprijateljski pogled druge mame. “Zar ti se ne sviđa njezina plava haljina?” Moram priznati da mi se sviđa. Moja kći na trenutak razmišlja o tome, a potom opet zapitkuje: “Zar ti se ne sviđa njezino lice?”
“Lice joj je u redu”, odgovaram, iako nisam oduševljena činjenicom da je moje japansko-židovsko dijete zaluđeno tim arijevskim izgledom. “Dušo, stvar je u tome da Pepeljuga zapravo ne radi ništa”.
Idućih 45 minuta ponavljamo taj isti razgovor oko 37 milijuna puta, na primjerima princez-flastera, princez-papirnatih čaša, princez-balzama za usne, princez-olovaka, princez-bojica, princez-bilježnica i princez-balona koji se njišu iznad reda na blagajni. Silna ponavljanja čine mi se pretjeranima, čak i za dijete vrtićke dobi. Što je točno u mojim odgovorima zbunjuje? Što ako, umjesto: “Aha! Pepeljuga je simbol patrijarhalne opresije žena i korporativne mentalne kontrole”, mojoj trogodišnjakinji kroz glavu prolazi sljedeće: “Mama ne želi da budem djevojčica”?
Prema teorijama postojanosti roda, djeca do šeste ili sedme godine života nemaju svijest o tome da je spol s kojime su rođena postojan. Neki psiholozi tvrdi da, sve dok ne usvoje ideju postojanosti, djeca prihvaćaju bilo koji stereotip koji im naša kultura nudi, bilo da se radi o lijepljenju šljokica po sebi ili mahanju svjetlosnim sabljama. U tom slučaju, bod za Mooneyja. Bojkotirajući princez-proizvode, možda nehotice poručujem da je biti žensko (onako kako moja kći razumije taj pojam) loše.
Uostalom, nisu ni djevojčice baš potpune naivke. Iako se (prema izvještajima tvrtke Mattel) djevojčice najviše vole igrati vjenčanja, u Disneyju su otkrili da mladoženja ili kraljević u toj fantaziji igra neznatnu ulogu: za njim se poseže jedino u trenutku klimaktičnog poljupca, dok ostatak vremena provodi na dnu kutije za igračke. Nadalje, mnoge djevojčice odbacuju klasične princez-scenarije i igraju košarku u svojim kostimima ili glume zle polusestre koje naređuju cmizdravoj Pepeljugi. “Problem nije u igranju princeza”, smatra profesorica obrazovanja i ljudskog razvoja Lyn Mikel Brown. “Problem je u 25 000 princez-proizvoda. Kad je jedna stvar dominantna u tolikoj mjeri, ona prestaje biti izborom: ona je nužnost koja kanibalizira ostale oblike igre. Živimo u iluziji da se djevojčicama pruža sve više izbora, no ako se osvrnete oko sebe, shvatit ćete da se njihovi izbori postupno sužavaju”.
Teško vam je povjerovati da je izbora doista sve manje? Prošećite po obližnjoj trgovini igračaka! Kada smo prije godinu dana htjele kupiti novu posteljinu, moja kći i ja otkrile smo da su police “za djevojčice” preplavljene cvjetnim uzorcima, srcima i hula hula plesačicama. Nasuprot tome, “muškim” dijelom trgovine dominiraju sportski motivi, vlakovi, avioni i automobili. U trgovini igračaka Toys ‘R Us redovi s ružičastim lutkama, mini-kuhinjama, kolicima za kupnju i princezama poprilično su udaljeni od polica s figuricama iz Ratova zvijezda i kutijama s alatom. Čini se da se neumorna segregacija djetinjstva ponovno došuljala bez ikakvih novih rasprava o rodnim ulogama, o tome što to znači biti dječak ili djevojčica. A možda se došuljala upravo kao supstitut za takve rasprave jer je tako naprosto lakše.
Tako možda i jest lakše – osim ako svojoj kćeri želite kupiti nešto što nije ružičasto. Vjerojatno nam se čini da se djevojčice rađaju sa strašću prema ružičastom, no profesorica Jo Paoletti tvrdi da to ipak nije slučaj. Početkom 20. stoljeća, ružičasta je, kao pastelna verzija crvene, slovila za muževnu boju, dok se plava povezivala s Djevicom Marijom, stalnošću i vjernošću. Zašto ili kada dolazi do promjene u simbolici nije sasvim jasno. Tek se sredinom 80-ih godina prošloga stoljeća, kada je isticanje dobnih i rodnih razlika postalo ključnom strategijom u marketingu za djecu, ružičasta počinje vezivati uz djevojčice. To je ujedno i razdoblje u kojem je prva generacija odrasla za vrijeme uniseks faze feminizma dobila vlastite potomke. “Oni koji su odrasli 70-ih godina željeli su istaknuti rodne razlike među vlastitom djecom”, kaže Paoletti. “Mogu to shvatiti – uniseks faza sve je uskraćivala. Niste mogli biti ovo, niste mogli biti ono, morali ste biti jedno neutralno ništa”.
Zaluđenost girlie-girl kulturom mogla bi (barem djelomično) biti reakcija na takozvani drugi val feminizma, koji se borio za reproduktivna prava te ekonomsku, socijalnu i pravnu jednakost. Ako ništa drugo, ružičasto i princeze uskrsnuli su fantaziju romanse koju je spomenuta era feminizma ugrozila, privilegije koje tradicionalna ženstvenost nudi bez obzira na cijenu: otvaranje vrata, plaćene večere, cipele Manolo Blahnik, kičeraj, zabava… Zašto bismo se odrekle radosti našega spola ako nismo sasvim sigurne što ćemo dobiti zauzvrat? Na koncu, zašto bismo ih se uopće odrekle? A možda su razlozi još dublji: sloboda koju je donio feminizam raspirila je strah među ženama (prisutan u filmu/romanu Dnevnik Bridget Jones, serijama Ally McBeal, Seks i grad, i sl.), strah od gubitka muške ljubavi, od toga da se neće udati i imati djecu, da će biti lišene nečega što se čini temeljno i ekskluzivno ženskim.
Razmišljam o tome dok listam Princezu u papirnatoj vrećici, slikovnicu iz 1980. koja je dočekana kao protuotrov Disneyju. Junakinja nadmudri zmaja koji je oteo njezinog kraljevića, no neman joj prije toga oprži kosu i uništi odjeću svojim vatrenim dahom pa je kraljevna prisiljena na sebe navući papirnatu vrećicu. Nezahvalni je kraljević odbije, odbrusivši joj da mu se može vratiti tek kad bude “odjevena kako doliči kraljevni”. Ona ga ostavi i odskakuće u sumrak, sama. Eto ga na – ista stvar koju nam poručuje film Thelma i Louise: napravi nešto krivo i ostat ćeš sama ili (još gore!) strovaliti se automobilom u Grand Canyon. Ove i slične alternative mogle bi vas natjerati da se brže-bolje vratite u dvorac, što potpuno razumijem. Iskreno, iako želim da kad odraste moja kći bude i radi što god želi, i dalje se nadam da će pronaći svog princa na bijelom konju i imati djecu.
Mora postojati zlatna sredina između pomirbe i pobune, između podsuknji i papirnatih vrećica. Sjećam se videa koji sam gledala na YouTube-u, reklame za igricu zvanu “Super-princeza Breskvica”. Video prikazuje skupinu djevojaka s tijarama na glavi, odjevenih u haljine za bal i s bijelim rukavicama do lakta, kako se spuštaju po užetu, svladavaju stazu s preprekama u štiklama, puze na trbusima ispod bodljikave žice, koriste svoje telekinetičke moći kako bi zapalile zid koji im se ispriječio na putu. Napokon – cure koje su i elegantne i neustrašive! Svidjela mi se princeza Breskvica, iako sam znala da nikada ne bih mogla trčati u tim štiklama. Bila je u dobroj formi, pametna i snažna, a opet preslatka. Možda je upravo to ono što su uniseks djeca i postfeministički roditelji priželjkivali: spoj starih i novih standarda. Možda je to idealno rješenje. No u tom slučaju, što je sa sudionicama istraživanja Girls Inc.-a? Njih ne muči činjenica da mogu “imati sve”, već pritisak da moraju biti sve. Poručujući našim djevojčicama da mogu biti bilo što, nehotice od njih zahtijevamo da budu sve. Svima. Cijelo vrijeme.
PRINCEZA ILI PORNO ZVIJEZDA? 1990-ih godina feministkinje trećeg vala pobunile su se protiv svojih strogih starijih sestara, inzistirajući na tome da je i seksualna objektivizacija žensko pravo (naravno, pod uvjetom da je žena ona koja diktira uvjete i koja odabire izvoditi striptiz, nositi majicu s natpisom “Porno zvijezda” ili se ljubiti sa svojom najboljom prijateljicom na nekom tulumu). Riječi kao što su “kuja” ili “drolja” prihvaćene su kao izrazi osnaživanja ili dragosti – naravno, kada ih koriste prave osobe, s točno određenom dozom razigrane ironije. No kako to osigurati? Dok je Madonna svoje mjesto prepuštala Britney, samoodređenje koje je spomenuta poruka možda inicijalno i sadržavala razvodnjeno je i komodificirano do te mjere da je sve što od njega imamo danas šestogodišnjakinja u majici koja otkriva pupak. Stoga ne čudi da roditelji, suočeni s tangama za osmogodišnjakinje i modom opsjednutim lutkama Bratz, trpaju ružičasti saten u ormare svojih djevojčica.
“No što to znači?” pita se profesorica psihologije Sharon Lamb. “Postoje i drugi načini da se izrazi nevinost: djevojčice se mogu igrati bubamara ili gusjenica. Ono o čemu u slučaju princeza zapravo govorimo jest seksualna čistoća. No na kraju te duge krije se zamka, jer ono što slijedi nakon blijede, nevine ružičaste je “vruća”, seksi ružičasta, a to je upravo ona vrsta seksualizacije koju roditelji nastoje izbjeći.”
Na prijedlog Lambove, posjećujem trgovinu Club Libby Lu, posvećenu “vrlo važnim princezama”. Već na ulazu moram priznati da utemeljiteljica Mary Drolet zbilja zna što radi. Za razliku od Disneyja, Drolet je odabir loga (srce s krunom na vrhu) i boja (ružičasta, ružičasta, ljubičasta i još ružičaste) prepustila svojim ciljanim skupinama. Natpisi na zidovima i u kabinama za presvlačenje – “Imaš super frizuru”, “Cura u modi”, “Razmažena” – pisani su “jezikom curki”. Prodavačice u tom “posebnom tajnom klubu za super-sjajne cure” zovu se “klupske savjetnice” i djeluju poput cool dadilja. Sama trgovina podijeljena je na nekoliko šljokičastih “zona za šoping” koje se zovu “iskustva”: Libbyin laboratorij, gdje djevojčice mogu spravljati vlastite kozmetičke preparate i proizvode za kupaonicu, Libbyjina soba, Bušenje ušiju, Salon za cucke (gdje buduće dive mogu tetošiti plišane pudlice, pekinezere i čivave) i Studio stila koji nudi nekoliko opcija za novi izgled: “teen idol, rock zvijezda, pop zvijezda i, naravno, princeza. Svaki od izgleda uključuje posebnu frizuru, šminku, lak za nokte i svjetlucave tetovaže.
Razgledavajući, primjećujem majku koja stoji nasred trgovine s popisom za kupnju u rukama. Njezino ime je Anne McAuliffe, a njezine tri kćeri uzbuđeno jurcaju među policama. “Već tri tjedna me preklinju da ih dovedem u ovaj dućan”, kaže McAuliffe. “Nikad prije nisam čula za njega pa sam pristala.” Osvrće se oko sebe. “Neki od ovih proizvoda su bezazleni. Ali… mnogi od njih su grozni. Djevojčice u njima izgledaju kao prostitutke. To je suludo! One su još bebe!”
Na izlazu iz trgovačkog centra, svraćam u trgovinu Hot Topic, u kojoj mi pažnju privlače proizvodi s motivom vile Zvončice. Zvončica, čiji lik godišnje donosi $400 milijuna Disneyju koji za to ne mora ni prstom mrdnuti, sprema osvetu princezama koje su je nekoć davno izbacile iz svojih redova. Disneyjeve vile, nova linija proizvoda, namijenjena je djevojčicama koje polako prerastaju fazu princeza. Za razliku od “bebaste” ružičaste, paleta vilinskih boja uključuje boju lavande, zelenu i tirkiznu.
Kako bi bile privlačne starijim dobnim skupinama, vile imaju “stav” i “drskije” su od princeza (ma što to značilo!). Vidjela sam neke od proizvoda s likom Zvončice koji se prodaju u Disneyjevim zabavnim parkovima: majice s natpisima “Razmažena do savršenstva”, “Promjene raspoloženja bez prethodne najave” i “Zvončica: ljepša od princeze”. U trgovini Hot Topic otišli su i korak dalje: magneti, satovi i donje rublje ukrašeni su likom “mračne Zvončice”, koja je predstavljena kao “opaka strana gospođice Zvončice koju Disney nikada nije vidio”.
Nekoliko dana kasnije dolazim u vrtić po svoju kćer. Juri prema meni odjevena u večernju haljinu i s krunom na glavi. “Mama, vidi! Ja sam Ariel!” viče. Odjednom zastaje i mršti se: “Mama, da li ti voliš Ariel?” Oklijevam s odgovorom. Možda su princeze samo prva epizoda u dugogodišnjoj borbi na polju doživljaja vlastitog tijela, u stogodišnjem ratu protiv dijeta, čupanja, bojanja i trajnog nezadovoljstva rezultatima. A možda i nije. Mislim da nikada neću znati. Na koncu, princeze me same po sebi uopće ne smetaju. One su samo okidač za šire pitanje o tome kako u godinama koje dolaze mogu pomoći svojoj kćeri da izađe na kraj s proturječnostima s kojima će se kao djevojka neizbježno susretati. Možda je najbolje čemu se mogu nadati to da će njezina generacija malo više napredovati u potrazi za odgovorima nego naša. Za sada samo grlim svoju kćer. Ona se radosno osmjehuje. “Ali, mama”, dodaje, “kad odrastem, bit ću vatrogasac.”

Prevela i prilagodila: Nada Kujundžić
Ulomak iz teksta Peggy Orenstein “What’s Wrong with Cinderella?”, objavljenoga u New York Times-u 24. prosinca 2006. Cjeloviti tekst dostupan je na web-stranici: http://www.nytimes.com/2006/12/24/magazine/24princess.t.html?pagewanted=all&_r=0

www.zarez.hr/clanci/sto-fali-pepeljugi

Tags: , , ,

Category: Jasan Pogled

About the Author ()

Voli da briše članke...

Leave a Reply

Šta fali Pepeljugi?

by admin time to read: 14 min
0