Stanje svijesti je ono što u najvećoj mjeri određuje kakav život ćemo živjeti – kakvog zdravlja ćemo biti, kakvi će biti naši materijalni uslovi života, ko će biti ljudi oko nas i koliko će biti ljubavi u odnosima sa njima. Nemamo svi jednake startne pozicije ali “čudni su putevi gospodnji” i oni (većinom) konstruktivni, aktivni, pozitivni… oni koji izazove dočekuju sa radošću i željom za razvojem, koji vjeruju da u ljudima uvijek mogu prizvati dio koji razumije jezik ljubavi i mira, oni dovoljno hrabri da sanjaju velike ili bar lijepe snove ali dovoljno mudri da prema njima ne idu glavom kroz zid… oni nekako prije ili kasnije izgrade životnu situaciju u kojoj (većinom) vladaju ljubav, mir i životno zadovoljstvo.
Naravno, mnogo je onih koji svojom sviješću i stavovima lako izgrade materijalnu stabilnost ali ostanu nedorečeni (opet zbog svijesti-stava-odnosa) na polju ljudskih odnosa. I slično i obrnuto. Razne su kombinatorike… Suština rešenja za sve leži u spremnosti na iskrenost prema sebi – to je onaj kvalitet čije prisustvo je obrnuto srazmjerno našoj potrebi da o sebi izgradimo ovakvu ili onakvu sliku. Taj kvalitet se sažima u jednom pitanju: Šta je to što ja mogu da promijenim u odnosu prema stvarima, ljudima, situacijama?
Isto je sa državama i narodima. Nivo kolektivne svijesti sve određuje. I tačno smo bogati onoliko koliko nas ima koji novac gledamo na zdrav način. I tačno smo mirni onoliko koliko smo sposobni da prihvatimo stvarnost i konstruktivno se odnosimo prema njoj… I tačno napredujemo onoliko koliko smo spremni da se iskreno sagledamo i kažemo: Šta je to što (ja) mi možemo promijeniti u odnosu prema ljudima, stvarima, situacijama.
Da li se mjera naše svijesti o ovoj međuzavisnosti ogleda u iznosima koji se budžetski raspoređuju za kulturu, obrazovanje, zdravstvo, omladinu, sport…? Resorima od kojih, na nivou države, zavisi rad na promjeni nivoa svijesti! Ili bi bar trebalo da zavisi…Može se čuti kako političari s vremena na vrijeme pozivaju na promjenu svijesti ali se ne primjećuje promjena nivoa investicija u duše i tijela i umove. One duše, tijela i umove od kojih zavisi da li će situacije sa kojima se srećemo biti gledane kao zla sudbina ili čarobni poligon za lični i kolektivni razvoj. U ovom jedinom životu koji nam je dat. Životu koji može biti čaroban.
Radeći sa osnovcima (časovi argentinskog tanga) iskusio sam koliko je malo potrebno da onaj koji bi život proveo u ćošku bude omiljeni partner ili da onaj koji ustukne pred svakim izazovom postane odlučni motivator drugih. Imao sam priliku da vidim đe ih vode već usvojeni stavovi i đe su srećom skrenuli jer im je neko pomogao da stanu i na njihov dječiji način budu iskreni prema sebi. Takve situacije u vama probude veliki entuzijazam – osjetite koliko bolji svijet može procvjetati iz tih malih bića u kojima buja život. Odjednom vidite svoju zemlju koja je u jednoj generaciji čarobno transformisana. A onda se zapitate: Kako je moguće da oni koji vode državu to ne vide i ne razumiju?
Jednostavno, za prepoznavanje i dubok osjecaj značaja nivoa svijesti i njegovog uticaja na stvarnost oko nas potreban je određeni nivo svijesti.
To je željena situacija na mikro planu. Isus Hrist je ubijen zbog svojih namjera o kojima ti pričaš. Na makro planu se to nikad neće desiti ako nekim slučajem na čelu države ne dođe častan, hrabar i inteligentan čovjek kao što je u Rusiju došao putin. Tada se mogu desiti čuda. Ali bez oružja i bez odlučnosti da štetočinju i ništariju sravniš s zemljom opet nema preporoda. U narodu ima poslovica ako u porodici svi rade kako treba, a samo jedan razgrađuje nikad sreće i napretka ne može biti.