Što plaši mlade djevojke? [Tema: Kjerkegor]

| August 28, 2016 | 0 Comments

seduc

Dnevnik zavodnika (10)

  1. srpnja

Edward se na mene zaista ne može žaliti. On, doduše, služi jedino tome cilju, da Cordeliji pokvari volju za prostu građansku ljubav, ali da bi ispunio i tu namjeru, mora ostaviti neki dojam kod nje, i u tome ću mu pomoći. Dobra je on prilika, ali sedamnaestgodišnje djevojke, malo se na to obaziru, a ako su takve, kao što je Cordelia, onda nimalo. Ima on i prijatnih svojstava, samo ih ne zna razviti. To je moja dužnost. Vladam se kao sobarica, koja dotjeruje svoju gospodaricu za ples, o njega vješam sve najljepše, što jedna kuća ima, čak ne izbjegavam posuđene drangulije. Kad potom idemo Cordeliji, obuzima me čudnovat osjećaj.

Tada mi se skoro čini, da mi je brat ili sin. A ipak je prijatelj (jednako star kao i ja) moj suparnik! Suparnik, doduše, kojeg ne treba da se plašim. On će sigurno pasti, stoga ne stavljam ništa na kocku, ako mu dopustim, da se penje visoko. Naprotiv, Cordelia će na taj način iskusiti, što joj ne prija, i indirektno osjetiti, što joj treba. U međuvremenu pomažem njemu. Uznosim ga pred njom, činim sve, što prijatelj može da čini za prijatelja. Da bih svoju suzdržljivost bolje podcrtao, nadmašujem se u hvalospjevima o njemu. Čak sam joj objasnio, da je zanesenjak. Que voulez vous? Kad on ne umije napraviti nešto iz sebe, moram to ja učiniti za njega.

Cordelijini osjećaji prema meni su neka mješavina mržnje i straha.

Što plaši mlade djevojke?

Duh.

A zašto?

Jer duh nijeće njihovu ženstvenost.

Sigurno je, da se muškošću, uljudnim ponašanjem i tako dalje može osvojiti, ali takvim oružjem ne može se polučiti potpuna pobjeda. Zašto? Zato jer se čovjek tada bori s djevojkom na bojištu njezine vlastite potencije, a tu je ona jača. Tako se može možda neka djevojka dovesti dotle da, porumenivši, ponikne očima, ali time joj se neće uliti neizreciv strah fascinacije, koja tek čini ljepotu zanimljivom.

Potrebno je samo poznavati svoje snage. No već sam često s ogorčenjem gledao, kako čak i talentirani mladi ljudi ne znaju, što bi sa sobom poduzeli. Potrebno je na prvi pogled vidjeti, kakvim je sistemom neka mlada djevojka, koja je podlegla nekom muškarcu, odnosno zapravo svojoj vlastitoj ljubavi, dovedena do pada. Izvježbani ubica ima svoj iskušani udar, i iskusni detektiv zna krivca, čim vidi ranu.

No gdje da nađemo sistematičnog zavodnika, psihologa zavođenja. Zavesti neku djevojku? No da, zavesti neku djevojku… tako to ljudi sude. A ipak, koje li bogatstvo mogućnosti sadrži u sebi ta riječ za psihologa!

Ona me mrzi, jer je žena; boji me se, jer je dobre rase; ljubi me, jer je umna.

Sada bismo bili tako daleko.

Moj ponos, moja hladna bezosjećajna ironija za nju su nešto zavodljivo. To nije ljubav — taj osjećaj još ne poznaje (bar ne prema meni); ali ona hoće, da mi bude al pari. Toliko je častoljubiva, da ne želi biti manje nezavisna, no što sam to ja, da bude slobodna, kao što sam ja, kao Arapi u pustinji. No moje smijanje, moje ekscentrično ponašanje neutraliziraju svaki erotski osjećaj. Ona sa mnom ophodi prilično slobodno, i njena suzdržljivost je više intelektualna nego ženska. Prima me za ruku, pa i stišće je i ne skriva svoj interes. No daleko je od toga, da me smatra ljubavnikom. Ja sam netko, s kime se može razgovarati — eto što sam.

Kad sam se dovoljno narugao, postupam kao u bajci, gdje se na koncu rasprostire modra kabanica, na koju se posadi žena; tada letimo odatle brzinom misli, i zemlja ostaje duboko pod nama… Katkada letim sam, a nju ostavljam dolje. Iščezavam joj, i ona čuje moje riječi. Tada čezne za tim, da me slijedi. No u istom času sve nestaje — tad sam neumoljiv i hladan.

Žene znaju na razne načine porumeniti. Prost je onaj način, što su mu vični svi pisci romana, čije junakinje tako rado pocrvene preko ušiju. Postoji, zatim, ono nježno rumenjenje, ono jutarnje rumenilo duha, što mladim djevojkama tako dobro pristaje, i, konačno, ono letimično, koje može da bude izazvano već jednom jedinom sretnom mišlju. Blijesak duha je lijep na čovjeku, još ljepši kod mladića, a zanosan kod neke djevojke, jer tada znači boležljivo samootkrivanje djevičanstva.

S godinama gubimo sposobnost da crvenimo.

Ponekad čitam Cordeliji pomiješano koješta zanimljivog i nezanimljivog, Edward pri tom služi, tako reći, kao paravan, suflirao sam mu, da je to dobra metoda, posuđivati djevojkama knjige; time postaju odnosi prisniji. On je time zaista kod nje popravio svoj položaj. Ona mu je zato zahvalna. Pravu korist kod toga imam ja, jer ja određujem knjige, upravljam dakle svime, a ipak ostajem iza kulisa. Edward se ništa ne razumije u literaturu i prema tome se potpuno oslanja na mene, tako imam mogućnost da eksperimentiram i da promatram.

Kad smo uveče zajedno, dohvatim sasvim nevino neku knjigu, listam po njoj, pa i čitam u po glasa koji odjeljak, i hvalim Edwarda što se brine za dobru lektiru.

Ovih dana sam se sjetio, da načinim pokus dokle seže napon njene duše. Nisam još bio siguran, da li bi joj Edward trebao uzajmiti Schillera (prikladna za to bila bi Theklina pjesma) ili Bürgera. Odlučio sam se za Bürgera i odabrao sam »Lenoru«, jer je to lijepo, a ipak pretjerano. Kad sam je deklamirao, činio sam to s najviše patosa, što se moglo. Cordelia je bila tronuta; šila je tako užurbano, kao da je ona ta, koju Wilhelm mora odvesti.

Ja sam šutio.

Tetka se nije naročito uzbudila; ona se ne plaši Wilhelma, ni živog ni mrtvog; osim toga vrlo slabo razumije njemački. No odmah je oživjela, čim sam je upozorio na solidan uvez knjige i naširoko počeo raspravljati o knjigoveštvu. Išao sam za tim, da odmah opet razorim patetično raspoloženje, u koje sam bio doveo Cordeliju. Zamijetio sam u njenom pogledu strah; nije bila zapravo razdražena, već joj je bilo odvratno, bio sam joj neugodan.

Danas sam joj po prvi puta zagledao duboko u oči.

Kažu, da se pogledom mogu očni kapci učiniti tako teškima, da se sklapaju.

Njeno se oko sklapa, ali nešto tamno ostaje u njoj budno. Ona valjda ne shvaća, da ja to zamjećujem, ali ona to osjeća čitavim svojim tijelom. Oko se sklapa, postaje tamno, no u nutrini je vedar dan.

Sada treba odstraniti Edwarda. Njegovo bjesnilo stiglo je do vrhunca. Svaki novi dan može donijeti njegovo ljubavno očitovanje. U svojstvu dobro upućenoga, obaviješten sam točno; umjetno ga podržavani u njegovoj egzaltaciji, da bi na Cordeliju snažno djelo vao; ali bi bilo suviše smjelo pustiti ga, da se ljubavno očituje. Premda bi dobio svoju košaricu, ne bi stvar time bila svršena. On bi to mogao uzeti k srcu, a to bi Cordeliju moglo dirnuti. Ne plašim se, da bi je to moglo skrenuti s njenog puta, ali već samo sažaljenje moglo bi biti na uštrb njenog duševnog ponosa. Tada bi promašio svoju svrhu čitav zaobilazni put preko Edwarda.

Moj odnos prema Cordeliji poprima sada dramatičnu notu.

Nešto se mora dogoditi, bilo što; trenutak to zahtijeva, ne mogu igrati dalje samo ulogu pukog promatrača. Sada je čas kad je treba iznenaditi.

No, kako da to udesim. Sredstva, koja bi djelovala kod bilo koje druge, mogu kod nje zatajiti. Treba je, dakle, takvim načinom iznenaditi, da se na opće iznenađenje, dogodi nešto sasvim uobičajeno. Tek vremenom mora do kraja shvatiti, da je to ipak konačno bilo nešto neuobičajeno. Tako će ta stvar biti zanimljiva, i ja ću ostati pri svome prvobitnom principu strategije, kojim sam manevrirao sa Cordelijom.

Treba samo vladati tehnikom iznenađivanja, pa će se zadatak dati lako riješiti. Evo, o čemu je riječ: isključiti djevojčinu energiju i onemogućiti joj u jednom trenutku, da nezavisno djeluje. Sasvim je sporedno, da li se čovjek pri tome posluži nečim neobičnim.

Uvijek se iznova podsjećam s velikim zadovoljstvom na jedan drski atentat, koji sam izveo na jednu damu iz vrlo otmjene porodice. Dugo sam se vremena trudio, da pronađem neku zanimljivu dodirnu točku s njom. Jednog poslijepodneva sreo sam je na ulici. Još prije no što me mogla prepoznati, pretekao sam je, okrenuo se i stao pred nju. Dok sam s naglašenom gestom stupio u stranu, što ona nikako nije mogla ne zapaziti, još sam bio nekoliko koraka od nje udaljen. Tada sam joj dobacio pogled pun neizrecive patnje (vjerujem da sam u oku imao suzu) i skinuo sam šešir.

Zastala je iznenađena. Nagovorio sam je uzbuđenim glasom: »Oprostite, milostiva gospođice, u vas je tako zapanjujuća sličnost s jednom ženom, koja boravi daleko odavde i koju toliko ljubim, da vjerujem, da ćete mi oprostiti moje neprilično ponašanje.«

Smatrala me valjda nekim sanjarom, a to vole mlade djevojke, jer im to dopušta izvjesnu nadmoćnost i mogu nad nama da se smiju. Odista nasmiješila se i pri tom je izgledala neizrecivo lijepo. Pozdravila je blagonaklono i smiješila se. Zatim je produžila.

Nekoliko dana kasnije sreo sam je opet i pozdravio.

Sam. Smiješila se…

Oprez! Oprez!

Tko se zadnji smije, najslađe se smije!

No što da počnem, kako bih iznenadio Cordeliju?

Može se rasplamsati bura erotike, koja će je istrgnuti iz njenog sidrišta, iz tla, u komu se korijeni njena egzistencija; tada bi se čovjek mogao okoristiti njenim uzbuđenjima i pri jednom tajnom sastanku probuditi njene strasti. To ne bi bilo nemoguće; djevojke sa temperamentom, kao što je njen, mogu se dovesti tako daleko. No bojim se, da bi to estetski bilo krivo.

U egzaltaciju treba staviti one djevojke, koje tek time poprimaju odsjaj poetskog. To nije za me, pri tome se može lako ostati bez užitka. Postupati tako s Cordelijom bilo bi potpuno krivo. Možda će prvog momenta biti iznenađena, ali slijedećega momenta će joj ta stvar dodijati, jer iznenađenje nije neobično smjelim dušama. Nekoliko gutljaja i iscrpio bih užitak, koji treba da traje mnogo dulje, u kojem ću — a to je ono bitno — mnogo dublje uživati ukoliko ostanem pri hladnom razumu.

Najbanalnije je možda najbolje i najsvrsishodnije: zaruke. Prozaična izjava, bračna ponuda izrečena suhoparnim riječima, to bi je možda više zapanjilo, nego da joj predložim otmicu i da raspaljujem njene osjećaje žarkim riječima.

Pri tome će ono etičko biti odbojno. Ono je u psihologiji isto toliko dosadno kao i u životu. Pod nebom estetike sve je lako, lijepo i prolazno, pod mrazom etike sve se skruti, ohladi i postane pusto. Ipak se može prigovoriti, da zaruke još nemaju etički sadržaj jednog braka; one su samo ex consensu gentium, one imaju punovažnost samo stoga, što to ljudi misle. Tu polovičnost mogu koristiti.

Svejedno sadržavaju zaruke u sebi suviše veliki etički momenat, a da bi Cordelia olako mogla preskočiti konvencionalne ograde; s druge strane stvar nije dovoljno ozbiljna, da bi je mogla odviše zbuniti. Još nikad nisam nekoj djevojci obećao brak čak ni en passant.

A ako ovoga puta tako postupam, onda treba to da bude samo prividno. To je prividan korak, i ja ću već tako udesiti, da će ona sama razriješiti obaveze.

Tko obeća brak, taj se odriče svoje snage i svoga talenta, taj je obična šeprtlja i obični klipan. Moj viteški ponos ne dopušta mi takva sredstva. Neću ništa od žene, što ne bi u najstrožem smislu riječi bio dobrovoljan dar. Zavodnik moga stila mora djevojku tako zaluditi, da više ne vidi ono što on neće da ona vidi: on se mora tako utkati u nju, da sve, što on hoće, tako reći, ona sama traži. Tko to ne umije diletant je čije užitke prezirem: to je zavodnik. Ja to nisam. Ja sam esteta, erotik, koji poznaje najskrivenije poente ljubavi, koji u ljubav vjeruje kao u neku religiju, ali koji nastoji da sačuva svoje privatno mišljenje, da nijedna ljubavna avantura ne smije trajati dulje od pola godine, i da se veza gasi, čim je uživano i ono posljednje.

Znam, pa i odviše dobro, da je biti ljubljen, iznad svega biti ljubljen, najviši užitak, i da je takav užitak isključivo pravo umjetnika. Kao što je rečeno, treba se znati utkati u neku djevojku. To bi bilo najviše umijeće, kad ne bi postojalo još jedno više: opet se iz nje odvojiti. No kako bi netko mogao naučiti to drugo, ako nije ni u prvom dotjerao do savršenstva?

Prema tome, zaruke!

Upravo najtreznija proza neka bude rezonantni podium za zanimljivo.

Sve u kući Wahl poprima nov značaj; osjeća se, da se ispod površine svakodnevnosti kreće nešto tajnovito, što uskoro treba da bude objavljeno. Kuća se priprema za zaruke.

Mogu sebi predočiti površnog gledaoca, koji misli na mene i na tetku. To bi bila sjajna partija! Što bismo mogli sve učiniti u prenošenju poljoprivrednog znanja na dolazeće generacije. I ja bih postao Cordelijin ujak.

Volim slobodu misli. Nijedna misao nije tako apsurdna, da se ne može misliti, da se ne može hrabro domisliti do konca.

Cordelia se plaši Edwardove bračne ponude; Edward sa svoje strane stavlja sve svoje nade u to. Svakako, može se sa sigurnošću nadati. Preduhitrit ću ga, da bih mu uštedio neprijatne posljedice njegova koraka.

Skrajnje je vrijeme, da ga uklonim, samo još smeta. On po svijetu hoda uokolo tako sanjarski zamišljeno, te se treba svakog časa plašiti da će se iznenada podignuti, kao neki mjesečar i sakupljenoj općini objaviti svoju ljubav. Danas sam mu dobacio jedan pogled. Kao s nekim slonovskim rilom podigao sam ga i bacio ga, koliko je god dug iza mene. Ostao je mirno sjedeći, ali vjerujem, da sam čuo, kako mu sve kosti pucketaju.

Cordelia je sada manje slobodna u odnosu prema meni no prije. Postaje nesigurna. To, međutim, ne smeta, bila bi malenkost obnoviti stari odnos. No neću.

Posljednji ogled, a potom zaruke! Ne treba uopće da računam s poteškoćama. Cordelia će u svojoj zabezeknutosti reći da, a tetka će iz punog srca uzdahnuti: Amen. Mogu zamisliti, kako će biti oduševljena takvim zetom.

Ah, sve se to uhvatilo jedno za drugo kao čičci.

Zapravo uopće ne zet, nego zet — nećak. Ili, ako mi Bog bude milostiv, nijedno od toga!

Seren Kjerkegor

Nastaviće se

Tags: , ,

Category: Anatomija Fenomena

About the Author ()

Voli da briše članke...

Leave a Reply

Što plaši mlade djevojke? [Tema: Kjerkegor]

by admin time to read: 10 min
0