Razgovarala: Branka Bogavac
(II dio)
BB: Tvoja žela je da tvoje slike izazovu šok, da provociraju. Ima se utisak da i sam imaš potrebu za tim šokom.
D: Čini mi se da su stvari koje nešto vrede napravljene u bolnom grču, i fizičkom i mentalnom. Kao što je kompozitor sve od sebe dao svojoj kompoziciji, i ja se trudim da sve dam mojoj slici. Ali na žalost, i to je svakako naša drama, ja uspijevam da uložim u sliku samo jedan mali postotak od onoga što bih želio da izrazim. Ne iscrpljuje mene toliko svakodnevni napor koliko saznanje da nikada neću uspjeti da uložim maksimum tog napora u moj rad, što je ubitačno i nesonosno.
BB: Događa li ti se da ne uspiješ da preneseš ono što želiš, što si zamislio?
D: Ja ne zamišljam unaprijed. Moja slika to je moja bradavica, izraslina. Ja se prepustim slici i ona me vodi. Kad mi se u jednom datom trenutku slika učini živa, interesantna, ja sam zadovoljan jedan hiljaditi dio sekunde, ali trenutak kasnije opet sam nesrećan.
BB: Mapoprije si govorio o hvatanju u koštac sa slikom. U čemu se ono sastoji?
D: U teškoći odgonetanja djela, u njegovoj snazi (opet si me uhvatila u mrežu), jer bih htio da moje slikarstvo bude teško, a ne lako, da ljudi koji ga posmatraju i pokušavaju da prodru u njega budu u neprilici, da se zamore, zadihaju, kao što sam se ja umorio slušajući juče čelistu na Bahovom koncertu. Za mene je to umjetnost. Znači, praviti sliku je teško, ali nije teže od teškoće koju osjeća ludak koji pokušava da se oslobodi ovog demona. Teškoće nijesu privilegije jedne osobe, u ovom slučaju moje.
BB: Da li ti kao slikar s velikim zahtjevima prema sebi, prezireš ove ljude koji dolaze tebi, publiku?
D: U ovakom slučaju u umjetnosti ako se trudiš da se dopadaš onda je svršeno i s tobom i s tvojom umjetnošću. Pravi umjetnik osjeća nešto još gore od prezira.
BB: Šta, mržnju?
D: Uz to ima želju da ih likvidira.
BB: Plašiš li se da ne budeš najbolji?
D: Vjerovatno. Danas je slikarstvo medijska vedeta. Slikar se više ne plaši da ne bude najbolji nego da ne bude najskuplji, što je zaista bijedno.
BB: Da li ti se događa da se vraćaš jednoj slici da bi je popravio.
D: Rijetko. Najviše do godine dana, ukoliko slika toliko ostane u ateljeu. Poslije toga je kraj.
BB: Kad završiš jednu sliku, da li ti je teško da se rastaneš od nje?
D: Ne. Bilo pa prošlo.
BB: Postoji li jedan trenutak kada slikar stupa na scenu?
D: Svakako.
BB: Kada?
D: Ne može on to da zna kao što ne zna ni kad će umrijeti.
BB: Zar izložba nije stupanje slikara na scenu?
D: Izložba nema značaja u odnosu na slikarstvo. To nije ulazak na scenu. Aleksandar reče maloprije: glumac igra, nestaje, ništa ne bilježi njegov trag, arhiva ga ne može reprodukovati; u slikarstvu je obrnuto: izložba je permanentna i utoliko intenzivnija ukoliko slikar više radi, ukoliko je to što radi živo, odnosno, ukoliko se kreće, to jest mijenja.
BB: Treba li mu publika da mu aplaudira ili da ga grdi?
D: Ne. Šta je prava publika? Pravi umjetnici su, mislim, oni koji uspiju da promijene publiku, da stvore ,novu publiku. Ljudi koji ga prate su oni koji cijene snagu njegovog djela, njegovu evoluciju. To je onaj momenat kad on utiče na nju pokazujući joj nešto novo, neizdato, nepoznato, obogaćuje publiku koja mu mnogo duguje. Naravno, to se sve događa nezavisno od njega.
BB: Da li sam slikar vidi svoju evoluciju?
D: Evolucija nastaje svakako nesvjesno pa se to ne vidi toga trenutka, kao što ni dijete ne vidi kako raste. Kad bi umjetnik bio svjestan, kad bi komandovao svojim impulsima svako bi bio genije.
BB: U svakom slučaju umjetnik se ipak izlaže, razotkriva i svoja najintimnija osjećanja i samim tim vrši nasilje nad samim sobom.
D: Na Aleksandrovo pitanje jesu li „Preci” (serija slika) moj autoportret odgovorio sam da jesu, jer od trenutka kad se čovjek odluči za umjetničku karijeru to je već prekomjerna žeđ za razotkrivanjem. Što se mene tiče, to je striptiz, anatomski striptiz prvog stepena. Prije si me pitala o mom umjetničkom radu. Mogu ti reći da sam dobar umjetnik, ali ne veliki umjetnik. Ja sam hibrid mnogih stvari, mješavina mnogo čega. Izložba skulptura koju spremam je u duhu moje organske evolucije.
BB: Da li se čovjek navikne na bol, iscrpljenost?
D: Ja ne. Za mene je tužno navići se na to. Stvar na koju se ljudi najlakše navikavaju jeste mediokritet. Sam glagol „navići se“ je sumnjiv. Na kraju, čovjek se navikne na sve. Evo, ja već dva mjeseca dolazim u atelje bez krova. Tako sam počeo da pravim skulpture tamo gdje pada kiša, jer im kiša ne smeta. U ovom ćošku, koji je zaštićen, slikam. Promaje ima ali obukao sam više pulovera i riješio pitanje. Čovjek mora da nađe rješenje, ako ne, propao je. Ljudi su došli da mi izjave saučešće. Zašto? Slike sam iznio. Fotelje koje su izgorele bile su među najgorim. Osiguranje će platiti štetu. Najvažnije je da mi se djeci nije ništa dogodilo.
Kako se razgovor vodio u ateljeu pred slikama i u društvu prijatelja, Dado je poželio da njegov komšija za vrijeme vikenda, galerista i kritičar, kaže neku riječ o njemu. Evo šta je Ribo rekao:
„U Dadovim slikama ima izvjesna doza sreće. U stvari, tragika i sreća se bore u Dadu. Čini mi se da ipak izvjesna forma radosti preovlađuje. To su boje ovoga kraja: Normandije, Veksena. On je sasvim integrisao svjetlost ovog kraja. Dado je na prvi pogled, kao i mnogi, duboko očajan, ali on nalazi u svom radu ne samo radost, nego uživanje; slikarstvo ja za njega njegov spas, njegov opstanak.“
BB: Šta si skoro čitao?
Aleksandar: Kad sam bio mlad (sad mu je 21. godina) odbijao sam da čitam, jer sam se plašio uticaja.
D: Tako je govorio Šopenhauer, da ne treba čitati druge, jer to napuni glavu pa nema više mjesta za sopstvenu misao. Što se mene tiče, ja čitam periodično. Dođe vrijeme kad puno čitam, pa prestanem, pa se ponovo bacim na čitanje. Sada sam čitao Nabokova koji me je oduševio. Zatim čitam Leotoa. Izvanredno je da se vrijeme lijepo provede. Pročitao sam skoro Floberovu prepisku i to je genijalno. Za mene prava literatura se nalazi kod malih knjižara u Parizu ili Ruanu. Za mene je to pravi luksuz i ritual da odem da kupim knjigu i da je čitam, da joj se „suprotstavim”, kako sam maloprije rekao.
BB: Da li je literatura uticala na tvoje slikarstvo? Sjećam se kad si mi jednom rekao da si Gogoljevo kopile.
D: Sve je uticalo na moje slikarstvo. Samo što ima privilegovanih uticaja.
BB: Kao na primjer?
D: Na primjer, muzika.
BB: Možeš li da uporediš muziku i boje u slikarstvu?
D: Svakako. Kad ti kažeš muzika, slikarstvo i boje, ja kažem svjetlost.
BB: Možeš li da govoriš, o svjetlosti u slikarstvu, što bi u muzici odgovaralo otprilike zvuku?
D: Svjetlost je nešto što je kratkotrajno, nestalno, trenutno. Prošlog vijeka izmišljena je vještačka svjetlost, što odgovara, ako hoćeš, neplodnoj zemlji. Nema u njoj ni glista, ni krtica, ni vegetacije. Prirodna svjetlost je nešto što se stalno mijenja. Dnevna svjetlost je permanentno pozorište. Kretanje naše zvijezde daje nam taj potok svjetlosti koji je prekrasan. Kad ljudi dođu u moj atelje kažu: „Kako prekrasno svjetlo!“. Međutim, na samoj ivici Pariza, kad idem kod mog prijatelja Lerua svjetlost je hiljadu puta lepša od moje. Drugim riječima, to je ista svjetlost. Pa se pitam da li ljudi koji se dive mojoj svjetlosti žive u podrumima.
BB: Uspijevaš li da tu svjetlost preneseš na platno po svojoj želji?
D: Svjetlost se upila u mene i, kao da je prošla kroz mene i izlila se na sliku. I to je interesantno. Ja sam jednostavno slikar svjetlosti. Mislim da je i svjetlost organska. To je permanentna saradnja, saučesništvo još iz davnina, život jednom riječi. Za mene je život moj rad; apstrakcija, što se mene tiče, nije život. To je nešto što je isfabrikovano, to je intriga.
BB: Znači, moglo bi se reći: slikarstvo — jednako svjetlost?
D: Ja bih rekao: muzika jednako svjetlost, slikarstvo jednako materija.
BB: Ima li slikara koje voliš?
D: Prošle nedjelje kad sam razgovarao sa tobom govorio sam o umjetnicima s izvjesnom dozom žuči. Ove sam sedmice počeo da pravmm inventar vremena koje prolazi velikom brzinom. Počeo sam da svodim svoje duhovne i sentimentalne račune. Pomislio sam da to što je atelje izgoreo nema nikakve važnosti, to je čak i normalno, tako je bilo suđeno, a ono što je važno jeste da sam ostao trostruko siroče: kad sam došao u Francusku sreo sam se sa Maksom Ernstom, Bronerom koga sam upoznao, Anri Mišoom, Žanom Dibifeom koji je bio stvarno strog i od koga sam imao tremu, blago rečeno. Ali onaj koji me je zaista obilježio jeste Broner.
BB: Postoje li živi slikari koji te zanimaju?
D: Svi su umrli.
BB: Da li si voleo Pikasa?
D: Ne nešto naročito.
BB: A Šagala?
D: Ni njega. Za mene je Broner veći i od Pikasa i od Šagala. Na kraju krajeva, ja ne volim francusko slikarstvo, ono nije moj konj za bitku. Broner je bio Rumun, Maks Ernst Nijemac, Kle je bio Švajcarac njemačke kulture. Znači, sve su to imigranti, čak je i Baltus poljskog porijekla. Broner i Kle su dva najmuzikalnija slikara.
BB: A od Amerinanaca?
D: Postoji jedan veliki američki umjetnik, Mark Tobi.
BB: Džasper Džons?
D: Ne… To je neka vrsta živog boga, Mikelanđelo makadama Njujorka. Vrlo je tužan, i vrlo nesrećan što su mu slike mnogo skupe. On je kao cirkuska figura. Mogu da zamislim bračnu scenu svađe između njega i Bejkona kako se vuku za kosu da bi ustanovili ko je skuplji.
BB: A Frensisa Bejkona voliš li?
D: Ne, jer zavitlava svakoga sa svojim okvirima i sa svojim slikama koje su izvanredne.
BB: Zašto zavitlava?
D: Zato što se suviše pretjeruje govoreći da samo on postoji, a da su ostali u jarku. A to nije lijepo.
BB: Da li je onoliko veliki koliko se to kaže?
D: O, sigurno je mnogo veći nego što se kaže zato što se njegova veličina ne mjeri metrom za šivenje. Njegove su zasluge velike zato što je sam sebe stvorio. I ja mu skidam kapu. On je stvarno model, ne da bi bio kopiran na formalnom planu, nego kao veliki radnik koji je došao do savršenstva, ali njegova je nesreća što slika samo „po Bejkonu“, nema tu ni Betovena ni… Kle je mogao da razvije svoj muzički registar zbog formata i materijala kojim se služio: formata papira, i tuša. On je mogao da stavi na papir sve svoje jer mu je materijal to dozvoljavao. A to ne može da se uradi sa uljanim platnima, niti skulpturom, jer treba mnogo vremena da se izradi i slika i skulptura. Znači, ne može se proizvesti toliko. Registar je zbog toga mali.
BB: Sjećam se da si mi u prvom intervjuu govorio da mnogo voliš Mišoa kao pisca.
D: To je pisac koga najviše volim.
BB: Mišo je tebe takođe cijenio i uzvraćao ti simpatiju. Znam kad je izlagao u ulici Sene, gdje si i ti izlagao, da nikad nije propustio priliku da pogleda tvoju izložbu.
D: Mišo je bio džentlmen. Nikad mi nije rekao: „Dado, to što radiš ne valja.“ Bješe to izvanredan čovjek. Upoznao sam ga kao momčić, bilo mi je nešto ono dvadeset godina. I dvadeset godina kasnije, možda i trideset, bio je pažljiv prema meni. Iako ostario, kad bih ga pitao: „Kako ste?“ Nikad mi nije odgovorio: ,Loše.“
BB: Sjećam se da je bio i na tvojoj velikoj izložbi crteža i slika posvećenoj Bifonu. Iako je bio slab i star, ubrzo je i umro, ipak je došao da ti svojim prisustvom izrazi simpatiju i svakako priznanje kao slikaru — kolegi.
D: E vidiš, njegovo prisustvo na izložbi, to je onaj uspjeh o kome smo govorili.
BB: Ja mislim da Mišoova literatura i tvoje slikarstvo idu zajedno, kao da se dopunjavaju.
D: To što si sad rekla za mene je prekrasni kompliment. Ne bih ga potpisao, ali mislim da postoji podudarnost, saglasnost.
BB:Prošlog ljeta si bio u Crnoj Gori. Jesu li te fino dočekali Crnogorci?
D: Ne samo fino, nego prelijepo. Prelijepo, na pošteni crnogorski način, skromno i jednostavno. Otišao sam ljetos u Crnu Goru, dvije godine poslije smrti Ranka Đurića, oca pokojnog. Bio je na Cetinju jedan pjesnik Aleksandar, prijatelj mog oca, koji je govorio: „Svaka je smrt smak svijeta.”
BB: Kako si se osjećao među Crnogorcima?
D: Bratski sam se osjećao, pošteno. I osjećao sam se odraslim čovjekom. Imao sam utisak da nijesam više ona lažna zvijezda.
BB: Osjetio si da te vole?
D: Jednostavno vole, ja sam njihovo dijete, nijesam kopile.
BB: Šta osjećaš kad dugo ne vidiš Crnu Goru?
D: To je ogroman doživljaj. Svaki put me zaboli nešto. Zaboli me od radosti.
