Svaštojedi

| April 8, 2018 | 0 Comments

 

Po definiciji: proždiru sve. Mljac, mljac. Njam, njam… onomatopeja besmrtnosti smrti. Mljac, mljac, njam, njam… himna koja pobjeđuje život i slavi umiranje naživo…
Žao mi lišća koje će, kako to biva po ustaljenom redu i običaju, prolistati, ako već nije. Žao mi zelenila koje će, po ustaljenom redosledu, zazeleniti ovih dana, ako već nije. Žao mi, žao, jer svaštojedi imaju i zelenu glad. Svaštojedi žderu, svaštojedi grizu, svaštojedi glođu, svaštojedi krckaju, svaštojedi srču, svaštojedi čople, svaštojedi gule, ali i brste, brste proljeće koje će doći, kako to nebeski kalendar nalaže, koje će doći, zelenkasto i naivno, vjetropirasto i lagano kao leptirko, mirisno kao žuborkasto miro, i koje će, kao i sve ostalo, završiti u njihovoj trbušini. Jer svaštojedi, o jada, brste, gutaju kao stari preživari jedri proljećni zeleniš… Mljac, mljac. Njam, njam… jedino što će ostati od svega ovoga kad jednom mine užasna svaštojedna glad i kad se vječnogladna prazna čeljust sklopi kao suvišna ljuštura suvišnijeg života…
Svaštojedi su slistili prošlost u nenadmašnom zalogaju, onako oblaporno i proždrljivo, kako to samo njima priliči. Raspojasali svoje skupocjene gaćetine, odložili ordene lopovluka, kukavičluka, nesojluka i ostalih zasluga za narod, razgaćili se onako kabadahijski, i-hop- mljacnuli cijelu prošlost u gigantskom zalogaju kao zmijurina što čudom svaštojedstva proguta nešto što je veće od nje, ali ne i od njene gladi. Gladi koja se odmalena gaji i tovi u svaštojednim kabinetima, koja se njeguje i žiri u svaštojednim institucijama svaštojednog sistema, koja narasta i kipi u svaštojednoj državici koju će na kraju pojesti taj jezivi svaštojedni mrak, utrobni mrak trijumfalističke i elitističke gladi…Mljac, mljac. Njam, njam… samo to odjekuje kao refren svaštojedne požude i blagoutrobija iz kabineta, iz institucija, iz državice koju su posrkali i požderali oni koji joj sada vade i isisavaju koštanu srž u ime nove pobjede svaštojednog nadahnuća. Mljac, mljac. Njam, njam… jedini nauk za daleka neka pokoljenja, za svaštojednu pilež koja se pili u svaštojednim inkubatorima naprednije i svaštojednije budućnosti. Mljac, mljac-kao uspavanka. Njam, njam- kao budilnica za sve one koji žive da bi požderali sve ono za šta se nekada živjelo, u ovim gorolomijama u kojima se uvijek svaštojedilo, ali nikada ovako rujno, ovako oblaporno, ovako udarnički, ovako gordoljubivo, ovako prvoborno, ovako ratoborno, ovako državotvorno, ovako sramotno, bijedno i jadno. Mljac, mljac. Njam, njam-i tri točkice dok i one ne završe u utrobi onih koji su najprije progutali sebe da bi mogli pojesti i druge…
Svaštojedi su usrknuli sadašnjost vrlo lagano, u pola zalogaja, dugim kameleonskim jezikom. Jadnu malu sadašnjicu koja im je kao svaka muva zapala za oko i probudila im jedini osjećaj koji imaju- osjećaj vječnopožarne gladi. Muvica sadašnjice je zazujala i dovršila svoj posljednji zuj u kameleonskom svaštojednom trbuščiću. Kad su slistili prošlost koje je bilo neuporedivo više, kako da ne usrknu sadašnjost koje nikada nije ni bilo u crnoj zemljici u kojoj se uvijek od prošlosti živjelo. Mljac, mljac. Njam, njam… i nestade ovoga sada kao da ga nikada nije ni bilo. Trbuh na gotovs- i nestade muhaste sadašnjice u jednom zalogajčiću neiskazive svaštojedne gladi… Mljac, mljac. Njam… Njam…
Svaštojedi će bez po muke čalabrcnuti budućnost koja je ionako samo utjeha za čuveno svaštojedno ždrijelo. Čalabrcnuće budućnost, smežuranu i skvrčenu, kao uzaludno sparuškano zrnce na koje ionako niko ne računa. Podići će tu trunku sa stomačine, pa će je usisati sa mesnatog dlana, zadovoljno će mljacnuti mljackavim životom ne zato što su utolili glad, već zato što su požderali baš sve što se moglo požderati. Onda će, kako to i inače biva u strašnim svaštojednim skaskama, utonuti u drijemež lažnog spokoja umireni nakratko osjećajem da su završili svoj svaštojedni pir. Mljac, mljac. Njam, njam… čuće se iz njihove utrobe u kojoj se gnijezde malecni svaštojedci za neku novu, još veću i uzaludniju glad…
Zato mi je žao proljeća. Iako se bleskasto veselim, jer osjećam da nadolazi kao lakokrila varka plavetnih visina. I žao mi lišća koje će šumno zatreperiti uživajući u sopstvenoj zelenoj istini. Žao mi i pupoljaka i pčela na njima. Žao mi i runastih oblačića, jer ni te bijele barke nijesu visoke za svaštojedni dometni zijev…
Poješće svaštojedi sve, ali nikada neće pojesti sopstvenu glad. Zato mi je žao i ove ćirilične priče čija su slova pojeli isti oni koji mjerkaju u svom pomamnom gladnom urnebesju i neuhvatljivu slatkoću vaskrslog proljećnog neba…

Tags: ,

Category: Notes

Boris Jovanović

About the Author ()

Boris Jovanović, rođen u Nikšiću. U rodnom gradu voli miris lipa (koje su posjekli) na glavnoj ulici i pivo u samačkom (status nepoznat). Zbog ljubavi prema srpskom jeziku kao mlađi Čarnojević odgegao na mali sjever. Zbog ljubavi prema Nataši nastanio se u Vrnjačkoj Banji ni kriv ni dužan. Vrlo je rijetko otac, a mnogo češće tata Matije i Bogdana. Ponosni je stric. Objavio četiri-pet knjiga. Ima malo više čitalaca nego napisanih knjiga. Nagrađivan (malo ga je sramota, ali mu je to ponekad važno). Navijač Sut(j)eske i Zvijezde. Osobeni znaci: umjetničko-razbojnička fizionomija. Piće: sve manje crnogorskog vina. Država: Srbija i Crna Gora (ili obrnuto). Ima najboljeg druga. I puno knjiga. I malo stripova. I još ponešto...Eto.

Leave a Reply

Svaštojedi

by Boris Jovanović time to read: 3 min
0