Anatomija Fenomena

Sve dolazi prekasno, sve je prekasno [Tema: Sioran]

Oblaci su promicali. U mukloj noći gotovo da se mogla čuti huka koju su hitajući stvarali. Zašto smo ovdje? Kakav smisao može imati naša beskrajno kratka prisutnost? Pitanje bez odgovora, na koje ipak bez trunke razmišljanja spontano odgovorih i ne pocrvenjevši što sam izgovorio jednu tako proslavljenu banalnosg: “Zato da bismo se mučili štoo smo ovdje i ni zbog čega više”.

*

Da su mi ranije rekli da će me moji trenuci napustiti kao i sve ostalo, ne bih osjetio ni strah, ni tugu, ni radost. Nenarušena odsutnosg. Svaki lični akcent bijaše iščezao iz onog što sam još vjerovao da osjećam, ali, istini za volju, nisam više ništa osjećao, živio sam bez osjeta, a ipak nisam bio živi mrtvac – bio sam i te kako u životu, ali onako kako se to rijetko biva, kako se to biva samo jednom.

*

Postupati poput pustinjskih otaca i uz sve to dopustiti da nas uzbude posljednje vijesti! U prvim vijekovima naše ere, pripadao bih ovim pustinjacima za koje se kaže da su se “umorili od traženja Boga”.

*

Iako smo se pojavili već prekasno, naši neposredni a još više naši daleki nasljednici biće nam zavidni. U njihovim očima mi ćemo, sasvim opravdano, izgledati povlašteni jer postoji interes da budemo što je moguće dalje od budućnosti.

*

Ovdje nek ne ulazi niko ko je makar i samo jedan dan proveo pod okriljem gluposti!

*

Naše mjesto je negdje između bitka i nebitka, između dvije fikcije.

*

Drugi, valja nam to priznati, izgleda nam poput halucinanta. Slijedimo ga samo do određene tačke. Nakon toga on se nužno udaljava, budući da nam se i njegove najprirodnije brige čine neopravdane i neobjašnjive.

*

Nikad ne zahtijevajte od jezika da se napreže nesrazmjerno svojim prirodnim mogućnostima i ne prisiljavajte ga da uvijek pruža najviše što može. Izbjegnimo procjenjivanje riječi, da se ne bi premorile, jer onda neće moći da tegle breme smisla.

*

Nema razornije i utješnije misli od misli o smrti. Nesumnjivo, zbog ovog dvostrukog svojstva mi je prežvakavamo do te mjere da je se ne možemo riješiti. Kako nam se samo posrećilo da u jednom te istom trenutku nabasamo na otrov i lijek, na otkriće koje nas ubija i održava u životu, na okrepljujući otrov.

*

Nakon Varijacija Goldberg – “superesencijalne muzike”, da se poslužimo žargonom mističara – zatvaramo oči i prepuštamo se odjeku koji su u nama izazvale. Više ništa ne postoji osim ispunjenosti bez sadržaja, a to je svakako jedini način da budemo u najvećoj blizini vrhunskog.

*

Da bismo dosegli izbavljenje, treba vjerovati da je sve stvarno, ili da ništa nije stvarno. Međutim, mi razlikujemo samo stepene stvarnosti – stvari nam izgledaju manje ili više istinite, manje ili više postojeće. I tako, mi nikad ne znamo gdje smo.

*

Ozbiljnost zapravo nije atribut egzistencije; tragičnost jeste, jer u sebi sadrži ideju bezrazložne nesreće, dok ozbiljnosg sugeriše minimum svrhovitosti. No, draž egzisgencije je u tome da ne sadrži ni jedno ni drugo.

*

Uzdići se do najvišeg ništavila iz kojeg proističe ovo drugorazredno ništavilo koje nas sačinjava.

*

Svak prođe kroz svoju prometejsku krizu i sve što ubuduće radi svede se na to da se njome ponosi ili da se na nju žali.

*

Kad se u izlog izloži lobanja, to je već izazov; kad se izloži čitav kostur, onda je to skandal. Kako će se nesrećnik koji tuda prolazi, čak iako samo krišom baci pogled, nakon toga baviti svojim poslovima, i u kakvom će raspoloženju zaljubljeni poći na svoj ljubavni sastanak? Tim više nešto duže zaustavljanje pred našim posljednjim preobražajem neće moći ništa drugo do da obeshrabri našu žudnju i oduševljenje. I tako, dok sam se udaljavao, preostalo mi je samo da proklinjem taj vertikalni užas i njegovo neprekidno podrugljivo keženje.

*

“Kad ptica sna naumi da svije gnijezdo na mojoj zjenici, ona ugleda trepavice i prepade se krletke.” Ko je bolje od toga Ben Al-Hamara, arapskog pjesnika iz Andaluzije opazio ono što je nedokučivo u nesanici.

*

Ti trenuci kad je dovoljna jedna uspomena, ili nešto još manje, pa da skliznemo izvan svijeta.

*

Ličimo na trkača koji se zaustavio u jeku trke da pokuša shvatiti kakvog ona ima smisla. Razmišljanje je znak zadihanosti.

*

Oblik renomea dostojan zavisti: nalijepiti svoje ime, poput našeg prvog pretka, na bruku koja će zaslijepiti pokoljenja.

*

“Ono što je nepostojano jeste bol; ono što je bol jeste ne-sopstvo. Ono što je ne-sopstvo, to nije moje, ja nisam to, to nije ja.” (Samyutta Nikaya) Ono što je bol jeste ne-sopstvo. Teško je, zapravo nemoguće je složiti se s budizmom u ovoj – ipak najvažnijoj – tački. Za nas je bol ono što u sebi ima najviše nas samih, najviše sopstva. Kakva čudna religija! Posvuda vidi bol, a istovremeno ga proglašava nestvarnim. Na njegovom licu više ni traga podrugljivosti. Znači da je gotovo gnusno privržen životu. Oni koji se nisu udostojili da život grčevito ščepaju nose podrugljiv smiješak, znak prepuštenosti i trijumfa. Oni ne idu prema ništavilu, oni su ga napustili.

*

Sve dolazi prekasno, sve je prekasno.

*

Prije ozbiljnih zdravstvenih teškoća bijaše to naučnik: od tada… zapao je u metafiziku. Za otvorenost prema suštinskom zastranjivanju potrebno je učešće odanih jada koji žude da se obnavljaju.

*

Nakon što sam svu noć podizao Himalaje – i to nazvati snom.

*

Na kakvu sve žrtvu ne bih bio spreman samo da se oslobodim ovog pobožnog ja, koje u tom istom trenutku zauzima mjesto u cjelini o kojem se nijedan bog nije usudio ni da sanja.

*

Za umiranje je neophodna neizmjerna poniznost. Čudno je što svi dokažu da su ponizni.

 

Emil Sioran

Ostavite komentar:

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.