Notes

Svetislav Basara – Očaj od nane, izabrane i nove priče [Knjiga dana]

Knjiga dana Narodne biblioteke Srbije

„Dakle, oni koji su rado čitali moje dosadašnje knjige, pročitaće i ovu, pretpostavljam sa zadovoljstvom, a oni drugi, oni kojima bodem oči i uši ili će ćutati ili zapomagati i naricati jer oni ništa drugo ne umeju da rade. Ili ćute ili kukaju.“ Svetislav Basara

Očaj od nane je knjiga sastavljena iz dva dela. Prvi je izbor najboljih priča iz Basarinog pripovedačkog opusa koji pokazuje sve odlike njegove postmoderne proze: apsurd, mistifikaciju, pomeranje vremenskih i prostornih granica pripovedanja, poigravanje književnim konvencijama i piscima, stvarnim i izmišljenim – u „basarijanskoj“ literarnoj oblandi humora i satire. Drugi deo sastoji se od novih priča, prvi put sakupljenih na jednom mestu, uključujući i priče o srpskim klasicima kao što su „Nepoznati detalji o smrti Miloša Crnjanskog“ i „Poslednji dani i smrt Ive Andrića“.

„Jedino literatura ima tu sposobnost i slobodu da kaže sve. Najpre, da se kaže ponovo sve što je kazano. Potom, da se kazano nekako dovede do ruba, da se u svako središte, u svaku prividnu ravnotežu pogleda kao u tačku ponora, kao u rušenje svemira. Pritom, literatura je sloboda da se kaže i ono što još nije kazano, na drugačiji način. Tu slobodu literaturi nudi priča u koju se literatura zaogrće ne bi li se sačuvala kao naše jezgro slobode.“ Novica Milić

Uvod u shizofreniju

Nisam voleo da mama mnogo misli na mene. Osećao sam se  užasno  u  sivilu  mase  njenog  velikog  mozga,  zavisno od  raspoloženja  zamišljan  punim  vrlina  ili  nepopravljivo poročnim. Svugde se osećao stid nepoznatog porekla, o  kome  Sigmund  Frojd,  slučajno  prisutan  zahvaljujući činjenici  da  sam  upravo  čitao Uvod  u  psihoanalizu, nije mogao reći ništa određeno. Mama je neprestano maštala da  postanem  lekar,  hirurg,  i  često  je  sanjala  kako  vršim komplikovane operacije, nimalo se ne obazirući na moj strah  od  krvi  i  moje  gađenje  prema  mesu.  Jedina  korist od svega toga bilo je to što sam odlično naučio latinski i koristio se tim znanjem kada sam sâm sebi hteo da budem  nerazumljiv.  Ali  to  nije  sve.  Negde  u  čeonom  režnju držala je buffet. Tu su se pojavljivale sumanute ideje, ličnosti  iz  njenih  sećanja,  nečitki  bugarski  potporučnici  prostreljenih  slepoočnica  i  ne  samo  to.  Sve  u  svemu, Buffet  nije donosio značajniji prihod. Mama ga je vodila, ne  toliko  zbog  zarade,  koliko  zbog  iluzije  da  radi  neki koristan  posao.  U  to  vreme  već  je  bila  neupotrebljiva, čak i za jelo. Progonjena sobom-pre-ludila, racionalnom bivšom mamom koja je pokušavala da nadjača svoju shizoidnu dvojnicu, gubila se u zamršenim računima knjige imaginarnih dugovanja. Mislim da je to bio lukav potez.

Mama-pre-ludila  nikada  ne  bi  prekoračila  prag  jednog tako  sumnjivog  lokala  gde  su  svraćale  njene  uspomene, pogotovo što sam tu i ja provodio najviše vremena, u uzaludnim  pokušajima  da  poludim.  Ako  sam  se  u  mislima osećao užasno, tu sam se osećao užasno ili čak UŽASNO.

Simulirao sam ludilo da se ne bih razlikovao od okoline, kolebao  se  između  stvarnog  stanja  stvari  i  halucinacija, a kada bi mi sve dosadilo, otpuzao bih maminim očnim nervom do centra za vid i posmatrao odraze spoljašnjeg sveta.  Ponekad  bih  ugledao  kakvu  devojku  i  poželeo  da i ona vidi mene, ali to je bilo nemoguće: ma koliko neko zurio  u  mamine  zenice,  nije  mogao  videti  ništa  osim otupelosti karakteristične za oči duševnih bolesnika. Ova je rečenica kasnije precrtana, zatim opet dopisana, da bi se  istakla  nemogućnost  dodira  između  onoga  INTRA i  onoga EXTRA: ma koliko neko zurio u mamine zenice, nije mogao videti ništa osim otupelosti karakteristične za oči duševnih bolesnika i tačka. Dugo sam razmišljao da li da je ipak izostavim u konačnom tekstu. Moj prijatelj M. Knežević, ili Calcium Sandoz, svejedno, govorio je da ta dilema nema smisla, da su sve to samo odrazi, električni impulsi,  kretanje  energije,  i  da  mi  postojimo  zbog  TOGA,  a  ne  TO  zbog  nas.  A  zašto  postojimo?  Dobio  sam zen odgovor: A ne to zbog nas! Ništa, u stvari, nisam dobio. Bili su to samo električni impulsi…

U  međuvremenu,  otac  se  ukvario  i  morali  smo  da ga  bacimo.  Postao  je  prošlo  svršeno  vreme.  Slutio  sam odnekud da to ne treba da me uznemirava. Kada se nešto dogodi i postane prošlost, to ne znači da je završeno jednom  zasvagda.  Ono  nastavlja  da  se  događa unazad, postaje prošlost prošlosti i tako sve do kraja, koji je ponovni početak. Popeo sam se na treći sprat, a onda sišao natraške  i  opet  se  našao  u  prizemlju.  Time  sam  dokazao sve što sam govorio. Sve je odjekivalo od detonacija:

BUUUUUUUM!  BUUUUUM!  BUUUUUUM!  Mama je  pucala  od  zdravlja.  Još  uvek.  Dobro  sam  razlikovao pucanje  od  zdravlja  od  pucanja  od  besa.  Pucanje  od zdravlja je niz reskih pucnjeva. Gotovo rafal. Ranije sam je  u  takvim  situacijama  tukao,  ali  što  sam  bio  bliži  ludilu, sve sam bolje shvatao da ona radi da bih ja završio medicinu  koju  uopšte  nisam  nameravao  ni  da  upišem, da  od  zore  do  deset  uveče  –  kada  se  po  zakonu buffeti zatvaraju,  rinta  za  moje  dobro  i  da  se  pretvara  da  puca od zdravlja kako neko ne bih pomislio da je bolesna, jer bi  to  moglo  odbiti  ionako  retke  mušterije.  Ali  mama je ludela  neuporedivo  brže  od  mene  i  nije  shvatala  da  i  ja ludim  –  u  poređenju  sa  njom delovao  sam  normalno – i da nikada neću završiti fakultet. Onda je, na trenutak, pomislila  nešto  drugo.  Iskoristio  sam  priliku  i  otišao kući. Čaše su padale sa stola na pod gde ih je čekala sigurna  smrt,  ormar  je  pucketao,  stolice  lajale,  a  vrata  se otvarala  i  zatvarala  sama  od  sebe.  Nije  ni  čudo  –  ludilo je  nasledno  u našoj  porodici.  Postoje  razna  tumačenja takvih  pojava,  ali  ja  sigurno  znam  da  su  to  psihoze  nameštaja. Sve su te stvari podnele više nego što bi ijedan čovek  mogao  podneti.  U  najtežem  stanju  bio  je  ormar. Neizlečiva  shizofrenija. Njegova  ličnost se rascepila na dve  nezavisne  komode.  Stavljao  sam mu u fioke tablete nozinana,  ali  uzalud.  Ipak  postoji  razlika  između  psihe mrtvih predmeta i psihe čoveka.

Stolice su, kažem, lajale, trzale se, pokušavale da prekinu lance, i sigurno bi uspele da ti lanci nisu bili samo pretpostavke. Znam da stolice obično ne laju, ali ja sam tako rasejan, tako zaboravan i eto – desilo se da smetnem s uma da stolice ne laju. Psi imaju četiri noge i stolice imaju četiri noge. Pošto nisam vodio računa o logici, ta je analogija bila dovoljna da stolice zalaju. Znam da stolice inače ne laju, ali imao sam opravdanje; mogao sam povući  paralelu: četiri  noge – stolice – psi – psihoze. Da, u krajnjoj analizi, psihoze. Pretpostavio sam još čvršće lance, uhvatio niz jasnog sećanja i izašao. U trenucima kada sam bio prinuđen da razmišljam po gradskom redu vožnje (to se moralo događati ponekad, jer je nemoguće uvek  zadržati  svest  o  sopstvenom  nepostojanju),  i  kada sam morao da se pomirim sa sobom kao sa privremeno nepobitnom  činjenicom,  pretvarao  sam se da ja nisam ja već neko, bilo ko drugi. Samo tako sam mogao ići ulicom. Sve su oči bile uprte u mene i sva su usta šaputala: to je onaj čije stolice laju.  Išao sam nekuda, nije mi se išlo tamo, i onda sam u jednom trenutku ugledao neku devojku. Bila mi je nepoznata, mada nisam mogao da se prisetim odakle je ne poznajem. Nedvosmisleno je pokazivala da joj se on sviđa. Trebalo mi je dobrih sto metara da shvatim da sam to u krajnjoj liniji ja, pa sam se vratio, ali već je iskrsao problem. Bilo je tu još nepoznatih devojaka i jedva sam prepoznao onu pravu po tome što mi je bila nepoznata na blizak način. Događaji su se i dalje komplikovali: nisam mogao da se setim pojedinosti izgleda onog drugog. Pretvarao sam se da sam neko drugi, neko  drugi  NEKO  DRUGI,  pa  čak  i  NEKO  DRUGI,  ali  ona je htela nekog drugog  i tačka i zarez; nekako smo se, ipak, složili i dogovorili da se nađemo istog  popodneva u pet. Odmah sam otišao u buffet  jer se to slučajno sjajno rimovalo izgovoreno fonetski. U buffet-u su sedeli M. Knežević ili Calcium Sandoz, svejedno, i izvesni G.V.F. X. Samim tim bili su polupijani, što me je jako začudilo: M. Knežević nikada nije pio, jer je završio francuski jezik i književnost. Odmah sam im saopštio da se odričem ludila, da nameravam da se oženim,  završim medicinu, zaposlim se, napravim nekoliko dece i živim dugo i srećno;  da se posle nekog  vremena, naravno, razočaram, propijem se krišom i nema tačke. To ih nije iznenadilo. Već su pročitali u New York Times-u da sam beskarakterna ništarija. Mama je insistirala da se najpre osamostalim, ali je nisam uzimao ozbiljno. Baš tog dana vreme je teklo užasno sporo. Kap po kap, na svakih šest časova. Nekako sam sačekao pola pet, a onda zbog nekih neopravdano  neodložnih  poslova  zakasnio  na  sastanak dvadeset minuta. Bilo mi je stalo da se nađem s njom, pa sam vratio kazaljke pola sata unazad i čekao. Nije došla u  pet.  Sačekao  sam  još  nekoliko  minuta i otišao čvrsto rešen da joj to nikada ne oprostim. Vratio sam se u buffet da  privedem  kraju ovo poglavlje.  Olovke  su bile užasno tupe, a imao sam neprijatan osećaj da sam promašio temu.  M. Knežević  me  tešio:  „Ne  očajavaj!  Žene  su  samo  zbirne imenice. Shvati to čisto gramatički.“ What was he talking  about?

Počeo  sam  da  razmišljam  na  engleskom,  ali pošto je većina prisutnih vladala tim jezikom, prešao sam  na  staroegipatski  i  pokušao  da  sledim  tok  onoga  što se nije dogodilo. Nismo se sreli u stvarnosti, ali smo u  sferi  pretpostavki  nastavili  sa  sivim  životom  građana zemlje u razvoju.

  1. V. F. X. je tvrdio da će od mene postati filozof. Nisam znao koliko da mu verujem, jer je bio pripit. Mama se usprotivila: „Najpre mora završiti fakultet. Primum vivere deinde philosophari.“ Zatvorio  sam  oči da bi nestala, ali ona je upalila svetlost i zato se napolju smrkavalo. Bolje da ne govorim o tome. Otišao sam kući, nahranio stolice, namerno zalutao, tražio se, vikao: gde si to JA SAM, gde si, kurvin sine, i na kraju umro od dosade. Dugo sam razmišljao ima li smisla nastaviti  pisanje nakon smrti od dosade. M. Knežević me je upitao, ne bez malicioznosti, zašto  uopšte  pišem.  Odjednom  sam  počeo  razmišljati, grozničavo  razmišljati  na  sanskritu,  da ne bih razumeo kako mi srpski govori: „Ma koliko se zavaravao da pišem zbog ovoga ili onoga, pišem samo da bih zaboravio samog sebe.“ Da li je bio u pravu? Ne znam. Nisam razumeo ni reči od svega što mi je govorio. Uostalom, sedeli smo u buffet-u, a tamo je jedino mama u pravu. Onda su u buffet ušle  dve  privlačne  žene  i  M.  Knežević  je  počeo  drhtati, podrhtavati,  jer  je  –  i  pored  fakultetskog  obrazovanja  – bio slab prema ženskom polu. U tim trenucima podsećao me je na Calcium carbonat, ali ta je sličnost bila čisto formalna, moglo bi se reći fonetska.

„Bullshit“,  reče  Knežević  pošto  nije  znao  engleski.

„Mora postojati nešto, neki Apsolut. Mora postojati Neko ko će nam sve oprostiti, ko će preći preko svih svinjarija.“  Sve je to govorio samo da bi impresionirao dame. Nije mogao znati da sam sve do u tančine  isplanirao u tezama za drugo poglavlje i da se samo čekalo da mama pomisli na nešto drugo, pa da sve  ode dođavola. Anti-psihijatrija  drži da je seksualna  aktivnost odlično terapeutsko  sredstvo.  Ipak,  mnogo  je lakše praviti planove nego ih ostvariti. Glavna osobina planova je da se uopšte ne  ostvaruju.  M.Knežević me je predstavio  kao  pisca: „Niste čitali njegove PRIČE U NESTAJANJU?“, pitao ih je. Naravno da nisu čitale, jer te priče još nisu bile ni napisane, pa prema tome nisu mogle ni nestati, a sve da su i bile napisane i nestale, njih dve ih nikada ne bi pročitale budući da su čitale samo petparačke ljubavne romane ukoliko su uopšte i postojale, to jest:  ukoliko nisu bile samo  pripovedačka  fikcija. Ko  u to može  biti  siguran?

Ko može biti siguran u bilo šta, a pogotovo u stvarnost dveju, istina lepih, ali neproverenih ženskih   spodoba u maminom buffet-u? Ponovo sam se upitao: zašto pišem? Ta me je aktivnost samo uvaljivala u neprilike. Ali šta je tu je nije tu i opet tačka. I ja, naime, volim žene. Sasvim su  podnošljive  ako  se  znalački  pripreme.  Iako mi je rukopis bio nečitak, M. mi pročita misli i reče:  Hannibal ante portas. Njemu to nije bilo teško, jer je završio francuski jezik i bavio se pozorišnom režijom. Bilo kako bilo,  poskidali  smo se, počeli  da vrištimo, da se jurimo, a onda se iznenada otvoriše vrata kao u priči i u buffet uđe desetak fotoreportera bulevarskih listova. Blicevi su nas zasenili i zauvek smo ostali na izbledelim pornografskim crno-belim  fotografijama  u  pozama  kakve  ne  dolikuju iole ozbiljnijoj knjizi priča, pa makar te priče i nestale na kraju svega što su ispričale.

„Scheise“, reče M. Knežević jer nije znao ni nemački.

„Ovo  nam  zaista  nije  trebalo. Šta će reći moja žena ako ovo negde slučajno vidi?“

Istog  trenutka  sam  počeo  razmišljati na etrurskom da  bih  povećao  otuđenost  između  m e n e   i  razbludne kreature za koju su me oficijelno smatrali. Ima tu jedna  fotografija  iz  kartoteke  Interpola,  koja se u vremenu  izgubila, nestala u sveopštem  nestajanju.  Mogu reći samo toliko da je predstavljala  lik  individue  izgubljenog,   manijačkog  pogleda.  Nekada je bilo dovoljno pogledati tu fotografiju  i  razumeti  odluku  da se definitivno  raziđem  s  njim.  Sada  je  potrebno  mnogo  manje,  jer  je  u  međuvremenu nestalo toliko toga, pa se u ovoj rečenici osećam kao Prust u Traganju za izgubljenim vremenom.

Morao sam se rastati od njega (mene; prim. a.) jer je između nas postojala još samo opsesivna manija gonjenja i ko zna dokle bi sve to dovelo da mama nije počela da se priseća toliko intimnih događaja iz mladosti da sam kao lepo vaspitana osoba nenametljivo izašao iz buffet-a, stao  nasred ulice i propao u zemlju od stida.

Našao sam se u nekoj drugoj ulici. Koračao sam reda radi  i  ko  zna  gde  bih  stigao  da  nisam  naišao  na  ogradu  jednog gradilišta i tablu sa upozorenjem:

PEŠACI, PREĐITE NA DRUGU STRANU!

Svetislav Basara

Ostavite komentar:

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.