Ta divna stvorenja

| March 18, 2018 | 0 Comments

Nije meni do četvoronožnih. Meni je do ovih drugih. Neka četvoronožni oproste. Nemam ništa protiv životinja. Imam mnogo toga protiv ovih drugih koji su takođe životinje samo mnogo životinjskije…
Životinje kao životinje živuju svoj život i mnogo se ne muče egzistencijalnim pitanjima. Zato su valjda životinje. Nekako nenamjerno žive i vjerovatno ne misle nikome zlo. Ne zbog toga što su dobre, već zbog toga što ne znaju šta je zlo. Dakle, nemam problem s tim. Često i pomislim da bi mi bilo bolje…ipak da ne dovršim misao….
Životinja, dakle, živi i to je najprostija i najiskonskija životna činjenica. Živi, ne uživa. Jer ne zna šta je uživanje. Živi, ne pati, jer ne zna šta je patnja. Ili su joj i uživanje i patnja sasvim nešto drugo u odnosu na uživanje i patnju ovih drugih životinja… Velike su, dakle, tajne životinjskog života i nesagledive su dubine životnih plićaka…
Nemam ništa protiv, recimo, svinja. Svinja kao svinja spokojno rije i riška u svom blatištu, ne muči se metafizičkim blesavlucima i, ako je vjerovati svinjolozima, nikada ne gleda u nebo. Ne zbog toga što je nebo ne interesuje, već zbog toga što je jednostavno nesposobna da toliko podigne svoju svinjsku glavu. Dakle, svinja je zemaljski stvor i ona svim svojim damarima dokazuje svoju zemaljsku prirodu. Svinja, da pojednostavimo, sasvim spokojno živi sve do onog trenutka kada munjevita ruka ne okonča njen spokojni život. Mašinerija smrti je toliko napredovala da je svinji darovala tako štedro i tako ljudski tu privlačnu i veličanstvenu munjevitost smrti. Rekli bismo da gotovo ništa ne remeti njen svinjski spokoj, osim činjenice da će je lako, brzo i munjevito ubiti onaj koji je tovio teško, sporo i natenane. Elem, sve u svinjskom životu, kao i uostalom sve posle svinjskog života, predstavlja ravnu liniju potpunog spokoja…
Svinji, običnoj i tako domaćoj, i da hoćemo ne možemo ništa zamjeriti. Živi kako živi, i nestaje kako i nestaje po starom dobrom običaju naše svinjologije. To što ponekad pretjera i pojede sopstveni okot nije do svinje, već do njene vječite gladi na koju ju je osudio neko drugi. Upravo onaj koji joj je i darovao ljupku munjevitost crvene smrti. Okreni-obrni, izgleda da je svinju svinjom napravio upravo lider – svinjar koji tvrdi da nema ništa sa svinjama. Svinjareva potreba da živi kao svinja i da sve oko sebe tretira kao svinje ne govori ništa loše o svinjama. Svinjarev svinjac nije svinjska tekovina. U sociopedagoškom i euroatlantskom smislu, naravski…
Lakomstvo, proždrljivost, prljavost, sebičnost i surovost uopšte nijesu osobine naše drage i tako domaće svinje. Sve pomenutosti imaju veze sa lošim karakterom koji nema nikakve veze sa svinjama. Kada bi svinje bile karakterna bića, onda bi karakterologija svinja postala naučna disciplina koja otključava sve zagonetke i razotkriva sve tajne. Karakterologija svinja dala bi sasvim precizne i egzaktne odgovore na sva društveno-politička pitanja koja su društveno-politički ambijent pretvorile u pučanski svinjac ili svinjarnik kada je riječ o elitističkim krugovima…
Kokoška kao kokoška je kudikamo jednostavnije biće od sasvim pojednostavljene svinje. Kokoška, kao i mnoge druge kokoške, ima dvije noge, ali je njen život uprošćen do krajnjih kokošijih standarda, potreba i ambicija. Ne možemo, dakle, zamjerati kokoškama što su ružnjikave i glupe. Kokoška je vjerovatno ružna glavnom kokošaru, kao što bi i lider – kokošar bio ružan kokoški ukoliko bi u tom kokošijem narodu uopšte postojali pojmovi za lijepo i ružno. Htjedoh reći – kokošar bi bio ružan kokoški kada bi kokoška uopšte imala svijest o lijepom i ružnom. Nijedna ružna kokoška u kokošinjcu ne tješi se glupavom sentencijom da je ljepota prolazna, a pamet vječna. Ljepota, zapravo, može da potraje mnogo više od prosječne kokošje pameti, i to, kada bi joj bilo do toga, može da zaključi i jedna sasvim obična koka…
Kokoška nije glupa. Glup je lider – kokošar koji kokošku uopšte smatra glupom živinom. Kokoška, za razliku od kokošara, ima sasvim drugačiju vrstu pameti koja joj je potrebna da bi sasvim jednostavno vodila i okončala svoj uprošćeni život. Kokošari i njihove kokošarke, koji, kao što tvrde, nemaju ništa sa kokoškama, takođe vode kokošiji život u bjesomučnom naporu da makar jednom, makar ako im se posreći, snesu gigantsko zlatno jaje. U nedostatku megalomanskih zlatnih jaja kojih odavno nema u našem kokošinjcu, svaki obični mućak dobija državnu pozlatu i sve kokošije počasti…
Kopitari, papkari i ostala divna stvorenja takođe nemaju nikakve veze sa glupavim predrasudama našeg malenog i uzaludnog čovječanstva. Ako biste nekog ministra nazvali konjem ili, daleko ga bilo, magarcem nanijeli biste teške duševne boli i uvrede upravo konju i magarcu ukoliko bi se ovi uvaženi kopitari uopšte bavili trivijalnostima kao što su duševni bol i patnja jednog direktora, ministra ili, da ne kažem, glavnog kopitara…Ili je on ipak papkar koji nema mnogo veze sa tim divnim stvorenjima…

Tags: ,

Category: Notes

Boris Jovanović

About the Author ()

Boris Jovanović, rođen u Nikšiću. U rodnom gradu voli miris lipa (koje su posjekli) na glavnoj ulici i pivo u samačkom (status nepoznat). Zbog ljubavi prema srpskom jeziku kao mlađi Čarnojević odgegao na mali sjever. Zbog ljubavi prema Nataši nastanio se u Vrnjačkoj Banji ni kriv ni dužan. Vrlo je rijetko otac, a mnogo češće tata Matije i Bogdana. Ponosni je stric. Objavio četiri-pet knjiga. Ima malo više čitalaca nego napisanih knjiga. Nagrađivan (malo ga je sramota, ali mu je to ponekad važno). Navijač Sut(j)eske i Zvijezde. Osobeni znaci: umjetničko-razbojnička fizionomija. Piće: sve manje crnogorskog vina. Država: Srbija i Crna Gora (ili obrnuto). Ima najboljeg druga. I puno knjiga. I malo stripova. I još ponešto...Eto.

Leave a Reply

Ta divna stvorenja

by Boris Jovanović time to read: 4 min
0