Art

Tako je lako da se ode

roma1

30.Jul 2009. godine

20:45

Stadio Olimpico, Rome
Referee: Paulo Manuel Gomes Costa (
Portugal)

Roma (Italija) – Gent (Belgija)

        3                         1

Toti   55′, 73′ (pen)               Mbaye  22′
Vučinić  85′

Vidi onoga tipa, danas smo ga vidjeli ispred stadiona – rekla je Clementina Monticelli pokazujući na čovjeka sa štakama na ulazu u diskoteku
– Šta će ovaj u diskoteci? – pitao je njen prijatelj.
Clementina Monticelli nije odgovorila. Gledala je lice neznanca bez noge i mislila kako li je izgubio.
Pogledala je pratioca i pomislila da nikako nije dobro što će u diskoteci biti njena najbolja prijateljica, poznata po tome što najviše voli, posebno kada popije, da zavodi prijatelje svojih drugarica. Ovog joj neću dati – mislila je Clementina Monticelli i sjetila se kako je prošle godine jedan Španac koji je bio u gostima kod njenog brata i sa kojim je provela dva divna dana pokazujući mu Rim, za tren oka, u diskoteci, završio u naručju te, kučke, prave kučke. Sjutra joj se javio iz njenog stana, rekao, ova tvoja drugarica me je uništila, i smijao se, i ona se smijala, rekla, takva ti je ona. A ta nazovi drugarica, kao ništa, nema veze, neka muškarci biraju sa kim će da završe, tako joj je odbrusila kada je pokušala da joj kaže da nije fer. Clementina Monticelli je gledala svog prijatelja i uhvatila ga je pod ruku.
– Super je danas bila utakmica, baš sam uživala – rekla mu je.
– Stvarno? Činilo mi se da ti je dosadno. Više si gledala ljude koji gledaju nego samu utakmicu.
– Pa to ti kažem – rekla je – Bilo mi je super.

Eno ga onaj što je na utakmici sjedio do nas rekao je Mario Šimić i pokazao na čovjeka bez noge koji je stajao pored podijuma i gledao ljude kako skaču neko na jednu neko na drugu stranu neko uvis samo.
Mario Šimić je bio potpunuo pijan i pitao je druga:
Šta misliš da ga častimo piće bi li se uvrijedio?
Nemam pojma.

Mario Šimić je prije tri dana došao iz Hrvatske na ljetnji studentski kamp i tri dana je samo jedno radio: pio pivo. Svim drugovima, djevojci, roditeljima i rodbini poslao je isti mejl kada je došao: super je u Rimu, jeste malo vruće, ali nema veze, lijepo sam se smjestio, ništa ne brinite. Samo je djevojci dodao tri riječi. Mislim na tebe. Mario Šimić je otišao do šanka i pitao da li tip bez noge pije nešto. Šanker nije razumio njegov engleski i već je počeo da priča sa drugom mušterijom. Mario Šimić nije volio da ga neko ne sluša, posebno kada popije to nije volio i bar tri puta se posvađao, a jednom i potukao, zbog nesporazuma sa konobarima i izbacivačima.

Hej, tebi govorim, majmune! – viknuo je i opsovao na hrvatskom.
Tada se šanker okrenuo i na, za Marija Šimića potpuno razumljivom jeziku zaurlao:

Kome ti majmune??!!!

Dobio sam na kladionici novac, mogu vas zamoliti da uzmete od mene piće – rekao je čovjek bez noge Anni Moreno. Ona ga je pogledala i klimnula glavom. Tako su stajali jedno pored drugog, a Anna Moreno se pitala gdje je više njen bivši, koga je, eto, uspjela sresti slučajno na ulici. Dogovorili su se da te noći izađu u diskoteku. Njen bivši je bio užasno ljubomoran i zbog toga su raskidali svakog mjeseca, pa se mirili, tako da ih njihovi prijatelji više nijesu ni uzimali za ozbiljno. Anna Moreno je odgovarala na pitanja čovjeka bez noge, a kada je pitao da zaigraju odgovorila je:

Kako ćete sa štakom igrati?
Igraću bez štake – nasmiješio se čovjek i odložio štake, naslonio ih na zid. Stajao je na jednoj nozi i čekao. Anna Moreno je krenula ka podijumu. Dok je igrala nije znala da je njen bivši stigao, da je gleda i da je popio pivo na iskap i naručio još jedno.

Možda se jedino u diskotekama poslije osmjeha na tabletama i pivskih i ostalih alkoholnih osmjeha niko stvarno ne folira nego skače kako mu je volja ne gledajući ko će šta reći ili neće. Eto. Rim jeste bio vruć i Tibar prljav i turisti koji trče da stignu sve da snime da budu da postoje bar malo na nekom mjestu koje je opet neko proglasio poznatim i važnim, i jesam bio umoran i znojav, a opet mi je bilo lijepo. To se tiče samo mene pomislio sam zadovoljan, hoće li mi biti lijepo ili ne. I eto, gledam sve te ljude koji igraju i pomislim da im sada neko priđe i da kaže na primjer umro vam je otac, ili neko drugi neko blizak sasvim, kako bi reagovali. Da li bi iko nastavio da igra, eto, jer zašto bi tuga morala da se nekim plačom nekim jadom pokazuje zar ekstaza nije divna da se padne u trans od igre od tableta od alkohola, da se padne u trans i doživi prosvjetljenje, makar na sekund, makar na tren.
Da znate kako je i gdje čovjek ostao bez noge, pali bi u nesvjest.
I zbog toga neću da vam kažem.
Otići ću.
Jer je tako lako.
Da se ode.

Iz zbirke 52 kratke priče o evropskom fudbalu

Ostavite komentar:

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.