Tako sam malo od života tražio i to malo mi je život uskratio [Tema: Pesoa]

| June 3, 2017 | 0 Comments

 

2.

  1. do D. i s Pessoinom napomenom »Predgovor?«

Moram izabrati ono što prezirem: ili san što ga moja inteligencija mrzi ili djelovanje koje moja osjećajnost odbija. Djelovanje za koje nisam rođen ili san za koji nitko nije rođen.

Kako prezirem i jedno i drugo, na kraju ne izabirem ništa. No kako u stanovitim prilikama moram ili sanjati ili djelovati, stapam jedno s drugim.

3.

Prva dva odlomka objavljena su u časopisu Soluçao Editora, br. 2, 1929. Pripisani su Bernardu Soaresu, ali ih je potpisao Fernando Pessoa.

U dugim ljetnim popodnevima volim mir donjega grada, a naročito onaj mir što ga u određenom dijelu dana naglašava njegova suprotnost, kada dan uranja u najveću vrevu. Ulica Arsenal, Ulica Alfândega, produžetak tužnih ulica što vode na istok do kraja Carinarnice, crta isprekidana nepomičnim gatovima — sve to u meni budi tugu kada za tih popodneva uranjam i stapam se s njihovom osamljenošću. Živim u nekom dobu što prethodi mojemu. Uživam u osjećaju da sam suvremenik Cesarija Verdea5 i u sebi nosim, ne stihove poput njegovih, nego istu tvar koja se nalazi u njegovim stihovima. Vučem za sobom, sve do noći, isti osjećaj života što ga imaju ove ulice. Danju se one ispune metežom koji ništa ne govori, noću se ispune izostankom meteža koji ništa ne govori.

Danju nisam ništa, a noću sam ja. Nema razlike između mene i ulica što vode do Carinarnice, osim što su one ulice a ja sam duša, što ne mora ništa značiti pred bitkom stvari. Sudbina je ista jer je apstraktna i za ljude i za stvari — isto ravnodušno određenje u algebri tajne. Ali, postoji još nešto… U ovim sporim i ispraznim časovima iz duše mi do uma dopire tuga čitavoga bića, gorčina od pomisli kako je sve istodobno samo moj doživljaj i vanjska stvar koju ne mogu mijenjati. Ah, koliko me puta moji snovi uzdižu u stvarima, ne da mi nadomjeste stvarnost, već da bi mi se ispovjedili njihovi dvojnici u meni kako ih ne želim, kako mi se javljaju izvana poput tramvaja što zaokreće za posljednji ugao ulice ili poput glasa noćnoga izvikivača ne znam čega, a koji mi privlači pozornost i zvuči arapski, kao iznenadni vodoskok u jednoličnosti predvečerja!

Prolaze budući parovi, prolaze krojačice, užurbano prolaze dječaci u potrazi za zadovoljstvima, u svojoj vječno istoj šetnji puše sveopći umirovljenici, tu i tamo na vratima malo toga primjećuju zaustavljeni dokoličari, vlasnici trgovina. Spori, snažni i slabi novaci mjesečare u hrpama, vrlo bučni ili više no bučni. Ponekad se pojave normalni ljudi. Automobili su u ovo doba dana rijetkost, skladni su poput glazbe. U mojem je srcu smirena tjeskoba, a moj je spokoj satkan od rezignacije.

Sve to prolazi, i ništa mi od svega toga ne znači ništa, sve je to strano mojoj sudbini, strano čak i svojoj sudbini — nesvjesno, neka ide k vragu nenamjernost kada slučaj baca kamenje, jeka nepoznatih glasova — kolektivna salata života.

4.

  1. do D.

… a s visine veličanstva svih snova, pomoćni knjigovođa u gradu Lisabonu.

No suprotnosti me ne poništavaju, oslobađaju me, a njihova ironija moja je krv. Trebao me je poniziti moj stijeg što ga podižem i smijeh kojim bih se trebao smijati samome sebi, to je truba kojom pozdravljam i oblikujem jedno svitanje u kojemu nastajem7.

Noćna slava bivanja velikim i bivanja ništavnim! Sjenovita veličanstvenost nepoznatoga sjaja…

I odjednom osjećam uzvišenost redovnika u osami i pustinjaka u povučenosti koji se upoznaje s Kristovom tvari u kamenju8 i u spiljama udaljenima od svijeta9.

A na stolu moje besmislene sobe, pun prezira, predan i bezimen, ispisujem riječi za spas duše I pozlaćujem se nemogućim zalaskom sunca na visokim, prostranim i udaljenim planinama, na svome kipu što zamjenjuje zadovoljstvo i prstenu odricanja na mom evanđeoskom prstu, nepomičnom dragulju mojega ushićenog prezira10.

5.

Objavljeno u časopisu Soluçao Editora, br. 4, 1929.

Preda mnom su dvije velike stranice teške knjige, sa svojega nagnutog pisaćeg stola umornih očiju podižem dušu još umorniju od očiju. Onkraj ništavnosti svega ovoga, tek skladište, sve do Ulice Douradores11 poslagane su pravilne police, pravilni službenici, ljudski red i spokoj običnoga. Na prozorima su šumovi različitoga, a različiti su šumovi obični, kao i spokoj što počiva na policama.

Spuštam nove oči na dvije bijele stranice na kojima su moje pažljive brojke iznijele rezultate društva. I s osmijehom što držim da je moj, prisjećam se da život koji posjeduju ove stranice s nazivima robe i novčanim vrijednostima, sa svojim bjelinama, crtama i slovima podvučenima ravnalom, isto tako uključuje i velike pomorce, velike svece, pjesnike svih razdoblja, sve one o kojima ništa nije zapisano, gomilu nasljednika koje su izbacili oni zaslužni u svijetu.

Dok unosim bilješku o nekoj tkanini koje mi ime ništa ne znači, otvaraju mi se vrata Inda i Samarkanda, a perzijska poezija koja nije ni iz jednoga ni iz drugoga grada, svojim kvartinama bez rime u trećem stihu, daleka je utjeha mojem nemiru. Ali ne griješim već pišem, zbrajam, i zapis teče, što uglavnom i treba raditi službenik ovoga ureda.

6.

Tako sam malo od života tražio i to malo mi je život uskratio. Snop sunčeve svjetlosti, polje, malo mira i malo kruha, tek da me ne tišti spoznaja da postojim i da ništa ne tražim od drugih ni drugi od mene. I upravo mi je to bilo uskraćeno, kao kada netko uskraćuje milostinju ne zato jer nije dobra duša, već zato da ne mora raskopčavati kaput12.

Pišem ožalošćen u svojoj mirnoj sobi, sam kao što sam uvijek bio, sam kao što ću uvijek biti. I pitam se: utjelovljuje li moj glas, naizgled tako beznačajan, sve one tisuće glasova, žudnju za izražavanjem tisuće života, strpljenje milijuna duša podčinjenih poput moje svagdašnjoj sudbini, uzaludnom snu, čekanju bez znamena. U ovim mi trenucima srce jače kuca zato što sam ga svjestan.

Proživljavam više zato što sam više čovjek. U svojemu biču osjećam religioznu snagu, neku vrstu molitve, nalik zvonjavi. No, poriv protiv mene spušta se iz uma… Gledam se na visokom četvrtom katu u Ulici Douradores, družim se sa snom; na napola ispisanom papiru vidim zaludan život bez ljepote i jeftinu cigaretu što ju mrvim ponad stare13 bugačice. Ovdje, na ovome četvrtom katu ja tražim objašnjenja od života! Govorim što duše osjećaju! Pišem prozu poput veleumova i onih slavnih! Tako, ja, ovdje!…

Fernando Pesoa

Iz knjige nemira

 

7 u koje se pretvaram

8 u pijesku

9 u spiljama koje su poništenje / koje su isprazno kiparsko djelo

10 gnušanja

11 Rua dos Douradores, što bi u prijevodu bilo Pozlatarska ulica, jedna je od ulica središnje

trgovačke lisabonske četvrti Baixa, odnosno Donjega grada. (op. prev.)

12 prva verzija: uskraćuje milostinju jer nema strpljenja raskopčati kaput i izvaditi novac iz

novčanika

13 istrošene

 

Tags: , ,

Category: Anatomija Fenomena

About the Author ()

Voli da briše članke...

Leave a Reply

Tako sam malo od života tražio i to malo mi je život uskratio [Tema: Pesoa]

by admin time to read: 5 min
0