Toliko si pričao o tome kako ćeš propasti – i gle, tu je propast, došao si do nje, i možeš je podnijeti [Tema: Orvel]

| January 28, 2017 | 0 Comments

Niko i ništa u Parizu i Londonu (2)

II Život u kvartu

 

Na primjer, naš bistro, u prizemlju Hôtela des Trois Moineaux. Sićušni sobičak s podom , popločenim opekama, napola pod zemljom, s vinom umrljanim stolovima i fotografijom sprovoda na kojoj piše »Credit est mort»; radnici opasani crvenim šalovima koji režu kobasicu velikim nožem; Madame F., veličanstvena seljanka iz Auvergne s licem tvrdoglave krave, koja čitavog dana pije malagu, »za želudac«; partije kocaka u apéritif’, pjesme o »Les Fraises et Les Framboises«, i o Madelon, koja je rekla, »Comment épouser un soldat, moi qui aime tout le régiment?; i ljubakanje na očigled svih. Pola hotela susretalo se navečer u bistrou. Volio bih da u Londonu postoji ma i upola tako vesela krčma.

U bistrou su se čuli čudnovati razgovori. Kao primjer predstavljam vam Charlieja, jednog od mjesnih zanimljivosti, dok priča. Charlie je bio mladac iz dobre obitelji, solidnog obrazovanja, koji je pobjegao od kuće i živio od povremenih novčanih pošiljaka što su mu ih slali roditelji. Zamislite ga; vrlo ružičast i mlad, svježih obraza i meke, smeđe kose kao kakav dobri dječarac, usana rumenih i vlažnih poput trešanja. Noge su mu sitne, ruke abnormalno kratke, s jamicama na nadlanicama kao u dojenčeta.

Dok govori, pleše i pocupkuje, rekao bi čovjek, odviše je sretan i pun života da bi se mogao i na trenutak umiriti. Sad je tri poslijepodne, i u bistrou nema nikoga osim Madame F. i jednog ili dvojice nezaposlenih; ali Charlieju je sasvim svejedno s kim razgovara, dokle god može govoriti o sebi. Deklamira poput govornika na barikadama, kotrlja riječi preko jezika i mlatara kratkim ručicama.

Sitne, gotovo praseće očice blistaju od oduševljenja. Tko zna zašto, u meni se budi duboka odvratnost dok ga gledam. Govori o ljubavi, svojoj omiljenoj temi. – Ah, l’amour, l’amour! Ah, que les femmes m’ont tué! Avaj, messieurs et dames, žene su me upropastile, upropastile iza svake nade. U svojoj dvadeset drugoj godini ja sam istrošen, iscijeđen. Ali što sam sve naučio, u kakve sam sve ponore mudrosti zaronio! Kako je divno steći istinsku mudrost, postati u najvišem smislu riječi civiliziran čovjek, postati raf iné, vicieux – itd, itd.

  • Messieurs et dames, nekako ste tužni. Ah, mais la vie est belle, ne smijete biti tužni. Budite veseli, preklinjem vas! Napunite čaše samoskim vinom O tome nećemo misliti!

  • Ah, que la vie est belle! Slušajte, messieurs et dames, iz dubine svog bogatog iskustva pričat ću vam o ljubavi. Objasnit ću vam što zapravo znači ljubav, što je prava osjećajnost, viši, profinjeniji užitak, poznat samo civiliziranim ljudima. Pričat ću vam o najsretnijem danu svog života. Avaj, prošlo je vrijeme kad sam mogao do- živjeti takvu sreću. Zauvijek je prošlo, nema više mogućnosti, pa čak ni želje. Čujte, dakle. Desilo se to prije dvije godine; moj je brat doputovao u Pariz – on je pravnik – i roditelji su mu zapovjedili da me nađe i odvede na večeru. Mi se ne podnosimo, moj brat i ja, ali nismo htjeli biti neposlušni prema roditeljima. Večerali smo, za ve- čerom se on napio kao ćuskija od tri boce bordeauxa. Odveo sam ga natrag u hotel, usput sam kupio bocu konjaka i kad smo stigli, natjerao sam ga da popije punu čašu, rekavši mu da će se od toga otrijezniti. Iskapio je čašu i smjesta se srušio kao da ima napad, mrtav pijan. Podigao sam ga i posjeo leđima uz krevet; onda sam mu pretra- žio džepove. Našao sam tisuću sto franaka i s tim strčao niz stepenice, uskočio u taksi i pobjegao. Brat nije znao moju adresu – u to sam bio siguran.

  • Kamo će čovjek kad ima novaca? U bordel, naravno. Ali ne mislite valjda da bih ja tratio vrijeme na neki prostački razvrat dobar samo za nadničare? Do vraga, ipak sam ja civiliziran čovjek! Bio sam izbirljiv, pun prohtjeva, razumijete, s tisuću franaka u džepu. Došla je ponoć prije nego što sam našao ono što sam tražio. Naletio sam na vrlo elegantnog momka od oko osamnaest godina, en smoking, kose podšišane à l’américaine, i porazgovarali smo u jednom mirnom bistrou podalje od bulevara. Dobro smo se razumjeli, taj momak i ja. Pričali smo o ovome i onome, i pretresali kako bi se čovjek mogao razonoditi. Ubrzo smo zajedno uzeli taksi i odvezli se. – Taksi je stao u uskoj, osamljenoj uličici gdje je na uglu gorjela samo jedna plinska svjetiljka. Na pločniku su svjetlucale tamne lokve. Duž jedne strane ulice protezao se visoki, goli zid samostana.

Moj vodič poveo me do visoke, trošne zgrade s kapcima na prozorima i nekoliko puta zakucao na vrata. Ubrzo smo čuli korake i zveket brave, i vrata su se otškrinula. U prorezu se pokazala ruka; krupna, iskrivljena ruka koja nam je turila dlan pod nos, zahtijevajući novac. – Moj vodič gurnuo je nogu između vrata i praga. »Koliko tražite?« rekao je. – »Tisuću franaka«, rekao je ženski glas. »Smjesta platite ili ne možete ući.« – Položio sam tisuću franaka u ruku, a preostalih stotinu dao vodiču: zaželio mi je laku noć i ostavio me, Čuo sam kako unutra netko naglas broji novčanice, a onda se pomolila mršava, stara vrana u crnoj haljini i sumnjičavo me odmjerila prije no što 9 George Orwell me pustila da uđem. Unutra je bilo vrlo mračno: nisam vidio ništa do jarkog plinskog jezičca što je osvjetljavao komad ožbukanog zida, dok su sve drugo zastirale duboke sjenke. Mirisalo je na štakore i prašinu. Bez riječi starica je pripalila svijeću na plinskoj lampi, a zatim odšepesala popločanim hodnikom do vrha kamenih stepenica. »Voilà!« rekla je, »spustite se u podrum i radite što god hoćete. Ja ništa ne vidim, ništa ne čujem, ništa ne znam. Slobodni ste, jasno? – potpuno slobodni.« Ha, messieurs, moram li vam opisivati – forcément, i sami to znate – taj drhtaj, napola strave, a napola radosti, koji prožme čovjeka u takvom trenutku? Odšuljao sam se dolje, opipavajući put; čuo sam vlastiti dah i struganje svojih cipela po podu, inače je vladala tišina. Na dnu stepenica rukom sam napipao prekidač. Kad sam ga okrenuo, velika, električna svjetiljka s dvanaest crvenih kugli preplavila je podrum crvenim svjetlom. I gle, nisam bio u podrumu, već u spavaćoj sobi, velikoj, bogatoj, napadno namještenoj spavaćoj sobi, obojenoj crveno od vrha do dna. Zamislite to, messieurs et dames! Crveni sag na podu, crvene tapete na zidovima, crveni baršun na stolicama, čak i strop crven; posvuda crveno tako da pali oči. Bila je to teška, zagušljiva boja, kao da svjetlo prodire kroz posude s krvlju. Uz suprotni zid stajao je golemi, četvrtasti krevet s pokrivačima crvenim kao i sve ostalo, a na njemu je ležala djevojka u haljinici od crvenog baršuna. Kad me spazila, zgurila se i pokušala prevući prekratku haljinu preko koljena. – Zastao sam kraj vrata. »Dođi ovamo, pilence«, pozvao sam je.

  • Ona je zajecala od straha. U jednom skoku našao sam se kraj kreveta; pokušala mi je umaći, ali ja sam je zgrabio za vrat – ovako, vidite? – i stisnuo! Otimala se, po- čela moliti za milost, ali ja sam je čvrsto držao, na silu joj zabacio glavu i zagledao joj se u lice. Bilo joj je možda dvadeset godina; imala je široko, tupo lice glupog djeteta, ali premazano debelim slojem boje i pudera, a u plavim, glupim očima, što su sjale pod crvenim svjetlom, nazirao se onaj preneraženi, izobličeni pogled koji se ne viđa nigdje osim u očima tih žena. Nedvojbeno kakva seljančica koju su roditelji prodali u roblje. – Bez ijedne riječi povukao sam je s kreveta i bacio na pod. A onda sam se oborio na nju poput tigra! Ah, užitak, neusporedivi zanos tog prvog puta! Eto, messieurs et dames, što vam hoću pokazati; voilà l’amour! To je prava ljubav, jedino na svijetu oko čega se vrijedi pomučiti; u usporedbi s tim sva vaša umjetnost i ideali, sve vaše filozofije i vjere, sve velike riječi i uzvišeni stavovi, sve blijedi i postaje jalovo poput pepela. Kad čovjek doživi ljubav – pravu ljubav – što mu još na svijetu može pružiti više do puke sjenke užitka? – Opet sam stao navaljivati svaki put sve žešće i žešće. Ponovo je pokušavala pobjeći; iznova je molila za milost, ali ja sam joj se samo smijao.

»Milost!« rekao sam. »Misliš li da sam došao ovamo da budem milostiv? Misliš da sam platio tisuću franaka za to?« Kunem vam se, messieurs et dames, da nema onih glupih zakona koji nas lišavaju slobode, bio bih je tog časa ubio. – Ah, kako je vrištala, kakve je gorke krike ispuštala u mukama. Ali nikog nije bilo da ih čuje; tamo dolje, pod ulicama Pariza, bili smo sigurni kao u srcu piramide. Suze su joj tekle niz lice i sapirale puder u dugim, prljavim mrljama. Ah, sve je to otišlo u nepovrat! Za vas, messieurs et dames, koji niste gajili profinjena ljubavna čustva, za vas je takav užitak gotovo nezamisliv. A ni ja, sad kad je mladost prošla – ah, mladost! – nikad više neću tako nešto lijepo doživjeti. S tim je gotovo. – Ah da, gotovo je – otišlo zauvijek. Ah, kako je bijedna, kako kratka ljudska radost, puna razočaranja! Jer u zbilji – car en réalité, koliko traje vrhunac ljubavi? Ništa, trenutak, možda sekundu. Sekunda ekstaze, a poslije toga – prah, pepeo, ništavilo. – I tako sam, samo za trenutak, dosegao najveću sreću, najuzvišeniji i najprofinjeniji osjećaj što ga može doseći ljudsko biće. I u istom času to je svršilo, i ostalo mi je – što? Svu divlju žestinu, svu strast razbacao sam poput ružinih latica. Poslije toga obuzela me hladnoća i umor, i ispunilo uzaludno kajanje; tako mi se sve zgadilo, da sam čak osjetio i nešto nalik sažaljenju za djevojku koja je plakala na podu. Nije li odvratno što moramo podleći tako groznim osjećajima? Nisam više ni pogledao djevojku; jedina mi je misao bila da odem odande. Pohitao sam stepenicama iz podruma i izašao na ulicu. Bilo je mračno i ledeno hladno, ulice su bile prazne, pločnik je pod petama šuplje i samotno odjekivao. Potrošio sam sav novac, nisam čak imao ni za taksi. Pješke sam se sam vratio u svoju hladnu, osamljeničku sobu.

  • Ali eto, messieurs et dames, to je ono što sam vam obećao ispričati. To je Ljubav. To je bio najsretniji dan mog života. Zanimljiv primjerak, Charlie. Opisujem ga samo da bih pokazao kakvim je raznolikim karakterima obilovala četvrt Coq d’Or.

U četvrti Coq d’Or živio sam oko godinu i po. Jednog dana, u ljeto, ustanovio sam da mi je preostalo još samo četiristopedeset franaka, a osim toga ništa do trideset i šest franaka tjedno, koliko sam zarađivao dajući satove engleskog. Do tada nisam razmišljao o budućnosti, ali sad sam uvidio da smjesta moram nešto poduzeti. Odlučio sam da počnem tražiti posao i – kako se pokazalo, srećom – iz predostrožnosri platio dvjesto franaka za mjesec dana stanarine unaprijed. S preostalih dvjestopedeset franaka, uz satove engleskog, mogao sam živjeti mjesec dana, a za to vrijeme ću po svoj prilici naći posao. Namjeravao sam se zaposliti kao vodič u nekom turističkom društvu, ili možda kao tumač. Međutim, u tome me omela nesretna zgoda. Jednog dana u hotelu se pojavio mladi Talijan koji se predstavio kao kompozitor. Bilo je razmjerno teško odrediti ga kao osobu, jer je nosio zaliske, koji su znak ili uličnog huligana ili intelektualca, i nitko nije točno znao u koju da ga kategoriju svrsta. Madame F. nije se svidio njegov izgled i primorala ga je da plati za tjedan dana unaprijed. Talijan je platio stanarinu i proboravio u hotelu šest dana. Za to vrijeme uspio je izraditi duplikate pojedinih ključeva, i posljednje noći opljačkao je desetak soba, uključivši i moju. Srećom, nije pronašao novac koji sam držao po džepovima, tako da nisam ostao posve bez pare. Ostalo mi je samo četrdesetsedam franaka – dakle, sedam šilinga i deset penija. To je okončalo moje planove da tražim posao. Sad sam morao živjeti s otprilike šest franaka dnevno, i otpočetka bilo je to prenaporno da bih mogao misliti o bilo čemu drugome. Tad sam po prvi put iskusio bijedu – jer šest franaka dnevno, premda nije baš prava bijeda, na samoj je granici, šest franaka je jedan šiling, a u Parizu se može živjeti s jednim šilingom dnevno, ako Čovjek zna kako. Ali je to složen posao. Sve u svemu, prvi susret s bijedom vrlo je zanimljiv. Toliko si mislio o bijedi – to je nešto čega si se čitav život pribojavao, nešto za što si znao da će te prije ili kasnije zadesiti; a sve je potpuno drugačije i prozaično. Mislio si da će sve biti vrlo jednostavno; sve je neobično zamršeno. Mislio si da će biti strašno; naprosto je mučno i dosadno. Prvo otkrivaš prizemnost bijede; sredstva kojima te prisiljava da se dovijaš, kompliciranu škrtost, život na korici kruha.

Otkrivaš, na primjer, tajnovitost povezanu s bijedom. Jednim udarcem spao si na prihode od šest franaka dnevno. Ali, dakako, to se ne usuđuješ priznati – moraš se pretvarati da živiš kao i obično. Na samom početku upetljaš se u mrežu laži, a čak i s lažima jedva možeš izaći na kraj. Više ne šalješ rublje u praonicu, a pralja te presretne na ulici i pita te zašto; ti nešto promrmrljaš, a ona, budući da misli kako rublje šalješ nekom drugom, postaje tvoj neprijatelj za čitav život. Trafikant te neprestano ispituje zašto si smanjio pušenje. Htio bi odgovoriti na neka pisma, ali ne možeš, jer su marke preskupe. A onda obroci – obroci ti zadaju najviše glavobolje. Svaki dan u vrijeme objeda izlaziš, navodno u restoran, i jedan sat besposličariš u Luksemburškom parku promatrajući golubove. Poslije krijumčariš hranu kući u džepovima. Hraniš se kruhom i margarinom, ili kruhom i vinom, a laži ti propisuju čak i koju ćeš vrstu hrane nabavljati. Moraš kupovati raženi kruh umjesto običnog, jer je raženi kruh, premda skuplji, okrugao i možeš ga prokrijumčariti u džepu. Zbog toga tratiš jedan franak dnevno. Katkad, kako bi održao privid, moraš potrošiti šezdeset centima na piće, i odgovarajuću svotu zakinuti na hrani. Posteljina ti je prljava, ponestaje ti sapuna i žileta. Morao bi se podšišati, i pokušavaš to obaviti sam, s tako jezivim posljedicama da najzad ipak moraš otići brijaču i potrošiti iznos za hranu za jedan dan. Čitavog dana lažeš, a to su skupe laži. Otkrivaš kako uopće ne možeš sa sigurnošću računati na svojih šest franaka na dan. Događaju se grozne katastrofe zbog kojih ostaješ bez hrane. Potrošio si posljednjih osamdeset centimes na pola litre mlijeka, i sad ga kuhaš na špiritijeri. Dok mlijeko kuha, stjenica ti strči niz ruku; kvrcneš stjenicu noktom i ona padne, plop! ravno u mlijeko. Ne preostaje ti drugo nego da proliješ mlijeko i ostaneš bez večere. Odeš kod pekara da kupiš pola kilograma kruha, i čekaš da pomoćnica odreže pola kilograma za drugog kupca. Nespretna je i odsjekla je više od pola kile. – Pardon, monsieur – kaže ona – ne smeta ako košta dva soua više? – Pola kilograma kruha stoji jedan franak, a ti imaš na dlaku franak. Kad pomisliš kako bi i tebe mogla zatražiti da platiš dva soua više, bježiš u stravi. Mora proći nekoliko sati prije nego se ponovno odvažiš u pekaru. Odeš u trgovinu da za jedan franak kupiš kilogram krumpira. Ali franak je u sitnom, a među sitnišem je belgijski novčić i trgovac ga neće primiri. Pokunjeno se odšuljaš iz dućana i više se tamo nikad ne usudiš pokazati. Zalutao si u pristojnu četvrt, i vidiš da nailazi neki tvoj dobrostojeći prijatelj. Da bi ga izbjegao, zaletiš se u najbliži kafić. Kad si već u kafiću, moraš nešto naručiti, pa spiskaš posljednjih pedeset centimea na šalicu crne kave u kojoj pliva mrtva muha. Ovakve katastrofe mogu se slobodno pomnožiti sa sto. One tvore samo dio svega onoga što se događa kad si siromašan. Otkrivaš kako je to biti gladan. S kruhom i margarinom u želucu, izlaziš i gledaš izloge.

Posvuda hrana koja te vrijeđa, u golemim, rastrošnim hrpama: čitave mrtve svinje, košare vrućih hljebova, veliki, žuti komadi maslaca, lanci kobasica, brda krumpira, golemi sirovi nalik mlinskom žrvnju. Pred tolikom hranom obuzme te cendravo samosažaljenje. Odlučiš da ćeš ugrabiti jedan hljeb i progutati ga prije nego što te uhvate; pa odustaneš, od puke trte. Upoznaješ dosadu koja je neodvojiva od bijede; trenutke kad nemaš što raditi, a budući da si neishranjen, ništa te niti ne zanima. Ležiš na krevetu po pola dana i osjećaš se kao jeune squelette iz Baudelairove pjesme. Samo te hrana može podići. Otkrivaš da čovjek koji samo tjedan dana živi na kruhu i margarinu više nije čovjek, već samo želudac s nekoliko pomoćnih organa. Uglavnom – moglo bi se još opisivati, ali sve je dalje u istom stilu – to je život na šest franaka dnevno. Tisuće ljudi u Parizu živi tako – siromašni umjetnici i studenti, prostitutke kad im se ne posreći, nezaposleni svih vrsta. To je, tako reći, predgrađe bijede. Ovako sam nastavio živjeti sljedeća tri tjedna. Četrdesetsedam franaka ubrzo je otišlo, i morao sam spajati kraj s krajem s tridesetšest franaka tjedno od satova engleskog. Budući da nisam imao iskustva, nespretno sam raspolagao novcem, i katkad bih morao izgurati čitav dan bez hrane. Kad bi do toga došlo, obično bih prodao nešto odjeće, koju sam krišom iznosio iz hotela u malenim zamotuljcima i nosio je u dućan rabljene robe u Rue de la Montagne St. Geneviève. Trgovac je bio crvenokosi Židov, izrazito neugodan čovjek, koji bi potpuno pomahnitao od bijesa čim bi spazio mušteriju. Po njegovom ponašanju čovjek bi pomislio da mu nanosimo kakvu nepravdu time što dolazimo. – Merde! – derao se. – Opet vi! Što mislite, što je ovo? Kuhinja za siromahe? – I plaćao je nevjerojatno niske cijene. Za šešir koji sam kupio za dvadesetpet šilinga i jedva ga nosio, dao mi je pet franaka; za dobar par cipela, pet franaka; za košulje franak po komadu. Uvijek mu je bilo draže nešto zamijeniti, nego kupiti, i služio se podvalom: tutnuo bi ti neki beskorisni predmet u ruku, a onda se pretvarao da si to prihvatio. Jednom sam vidio kako je uzeo dobar ogrtač od neke starice, dao joj dvije bijele biljarske lopte, a onda je bržebolje izgurao iz dućana prije nego što se mogla pobuniti. Bilo bi pravo zadovoljstvo naravnati Židovu nos, da je čovjek mogao to sebi priuštiti. Ta tri tjedna protekla su mučno i neudobno, a očito mi se pisalo još gore, jer se bližio rok da platim stanarinu. Ipak, sve u svemu, nije bilo ni izdaleka onako gadno kao što sam očekivao. Jer, kad čovjek zapadne u neimaštinu, dođe do jedne spoznaje koja preteže nad ostalima. Otkrije dosadu, gnjavažu zbog trica i nagovještaje gladi, ali otkrije i važnu osobinu bijede koja sve iskupljuje: činjenicu da ona poništava budućnost. Unutar stanovitih granica, uistinu je točno da što manje novca imaš, to te manje more brige. Kad imaš sto franka, ne možeš se oteti kukavnim strahovanjima. Kad imaš samo tri franka, potpuno si ravnodušan; jer tri franka će te hraniti do sutra, a dalje od toga ne možeš ni misliti. Dosadno ti je, ali se ne bojiš. Neodređeno misliš – Za dan ili dva ću gladovati – strašno, nije li tako? – A onda um odluta na druge teme. Dijeta što se sastoji od kruha i margarina, u stanovitoj mjeri poslužit će ujedno i kao sredstvo za umirenje. A javlja se još jedan osjećaj, osobito utješan u bijedi. Vjerujem da je to iskusio svatko tko je živio u oskudici. To je osjećaj olakšanja, gotovo užitka, u tome što znaš kako si sad zaista na dnu. Toliko si pričao o tome kako ćeš propasti – i gle, tu je propast, došao si do nje, i možeš je podnijeti. To znatno umanjuje tjeskobu.

Džordž Orvel

Nastaviće se

http://www.popboks.com/article/8415

Tags: , ,

Category: Anatomija Fenomena

About the Author ()

Voli da briše članke...

Leave a Reply

Toliko si pričao o tome kako ćeš propasti – i gle, tu je propast, došao si do nje, i možeš je podnijeti [Tema: Orvel]

by admin time to read: 15 min
0