„Probajte da ne spavate u autobusu, da ne propustite polja maslina“ – savjetovao je moj cimer, dok sam spremala ranac za put na Jug. Autoput je vodio kroz oblasti u kojima rastu masline za čitav svijet, i za maslinova ulja koja su među najboljima na svijetu. Kilometar za kilometrom, masline do u nedogled. „Ovo nije baš dobro“ – kaže Anja. „Šta ako se razbole? Zaraza bi bila nezaustavljiva, rizično je osloniti se ovako – samo na jednu kulturu.“ Anja može da priča o biljkama satima, gleda im u listove kao da su dlanovi. To je nešto kao njena supermoć.
Vozom bismo stigle za par sati, da smo mislile o tome na vrijeme, i našle jeftine karte, i bile organizovane kao što nikad nećemo biti. Opet, ko zna šta sve ne bi moglo da sve vidi kroz prozore kupea, pri brzini od skoro 300km/h. Autobuske karte kupile smo pred sam polazak, bez žurbe i pompe – prethodnog dana smo održale i poslednju ispitnu prezentaciju, i tu, na Univerzitetu Autonoma u Madridu, iskapile ovosemestarske zalihe sposobnosti za planiranje, poštovanje rokova i pravljenje dogovora. Gotovo! Idemo polako, i prvo u Kordobu.
„If You Go Anywhere in May, Go to Córdoba, Spain.“ Tako je izvjesna Amerikanka, privremena stanovnica ovog gradića, naslovila svoj blog-tekst-pozivnicu za proljeće u Kordobi. Poslednji je vikend maja, doba festivala prigodno nazvanog La Feria. Domaćini nam sve objašnjavaju uzimajući most za orjentir: prije mosta je čuvena džamija – koja je zapravo crkva – a posle mosta je vašar, festival, karneval: svijetla, vino, i flamenko. Veliku džamiju je kalif al-Rahmad započeo 784. godine, i građena je do 987. Stubovi od granita, mermera, oniksa; armije umjetnika koji su vjerovatno ostavili život vezući u zlatu arabesku po svodovima. Hrišćani su zauzeli grad 1236., i u džamiji se uskoro počela okupljati katolička pastva. Zdanje je onda dopunjeno novim, renesansnim brodom, obnovljena je kapela, minaret je postao zvonik, a Kordoba je dobila Katedralu Gospinog Uspenja. Stotinama godina kasnije, muslimani nijesu dobili pravo da se ponovo mole u Velikoj džamiji – mada su pisali Vatikanu, više puta. Ostalo je, međutim, po imenu, i po krivinama zlatnih ukrasa majstora maurskog stila, vrlo jasno gdje su korijeni ovog zdanja.
Uveče smo prešle rijeku. Na putu do tamo i nazad, žene obučene u flamenko haljine: neke od njih zanosne južnjačke ljepotice, neke pomalo stroge tetke koje, izgleda, prvi put prate nećaku na vašar. Neke koje još ni prvi rođendan nijesu proslavile – proviruju iz kolica za bebe ili tatinog naručja – i neke na štakama: u gipsu ili ne, La Feria se ne propušta! A na vašaru, kao svugdje: igra, pjesma, slatkiši, bučne glavne bine i lokalni narodnjaci pod šatorima. Veselo. Kući nas je ispratila kiša, lijepi osvježavajući pljusak.
U Granadu smo stigle sledećeg dana, popodne. Recepcioner u hostelu ne zna baš koja je to razlika između Crne Gore i Hrvatske, ali sasvim pristojno psuje na srpsko-hrvatskom. „Mapu nećemo, hvala, imamo telefon, imamo Google, štedite papir, hvala najljepše.“ Nađosmo restoran na dobrom glasu, da probamo umiju li i van Kordobe da naprave salmoreho. Ta hladna čorba od paradajza omiljena je u Španiji, a valjda izmišljena u Kordobi. Ne znam šta sve tačno pomiješaju u kaši, ali je značajno bogatija i ukusnija od bistre gaspaćo supe. Po vrhu pospu jagode (ili kuvana jaja, isječena na kocke) i komadiće pršute. Odličan i vrlo smislen obrok za ljeto u Andaluziji; vraćale smo mu se svakodnevno. Pošto smo probale i granadsku verziju, zađosmo u bar nazvan Bohemia, gdje miješaju slatka pića i puštaju džez. U neko doba za klavir je sjeo elegantan starac, i veče je proletjelo.
U Granadu se moralo doći, zbog Alhambre. Anja je o tome čitala, pisala i crtala na fakultetu, a ja sam naučila od Anje. Utvrđenje iz devetog vijeka, koje maurskim emirima ipak nije pomoglo da zadrže Iberiju. Njihovi nasljednici, katolički monarsi koji su 1492. godine zauzeli Granadu, ipak su bili dovoljno mudri da Alhambru sačuvaju, sa sve „kamenom čipkom“ njenih bašti i palata – tako je ove marljivo izbrušene detalje i ukrase opisivao H. K. Andersen. Anja priča o Bašti lavova, o Sultanijinom vrtu, o mirisu mirte, o magnolijama – „Pa ovo je… Pa ovo je nemoguće! Ovo je najveće drvo magnolije koje sam ikada videla! I ti cvetovi!“ Sa terasa tvrđave vidimo grad, i znamo da grad vidi nas. Juče smo bile na drugoj strani, i gledale neke druge ljude, koji su sa te daljine izgledali kao šarene bube što mile prostranim balkonima Alhambre. Danas smo mi bili bube. Granada je lijepa te lijepa, ali sa ove daljine i visine izgleda kao da je pravljena tako da se dopadne Alhambri, kao da joj pozira; izgleda savršeno. A tvrđava je tu gdje jeste da bi natkrilila Granadu, da brani grad i plaši zavojevače. Kao da obje rastu u tom dijalogu, dok vrijeme prolazi; kao skladan ljubavni par.
Do Sevilje stigosmo neočekivano brzo – autobus kao da je kliznuo vazduhom iznad ceste, kao oni novi japanski vozovi. Kako izađosmo iz stanice, udahnusmo vreo vazduh: ovo je, dakle, ta jara na koju su nas upozoravali (cimer me je na put ispratio rečenicom ohrabrenja: „Ništa ne brini, tek počinje jun – male su šanse da će dolje biti preko 45 stepeni!“). Podrazumijevalo se da ćemo iskorstiti veče i noć. Čudesne priče iz zanimljive istorije grada pletu se oko Seviljske Katedrale – najveće gotske katedrale na svijetu, Glavnog arhiva Španskog američkog carstva, bašti Alkazara. Ipak odlučismo da, za promjenu, prvo vidimo šta ovdje ima novo. Uputismo se ka zdanju zvanom Metropol Parasol (Gradski kišobran), drvenoj strukturi-skulpturi završenoj 2011. godine, i stigosmo taman na vrijeme da sa poslednjeg sprata gledamo zalazak Sunca, što se u ovo doba godine u Sevilji događa nešto poslije 9 i po sati. Pođosmo uz rijeku – nekada je bila plovna, pa je zahvaljujući tome Sevilja i postala trgovački centar u doba gegrafskih otkrića i kolinijalnih osvajanja, i zlata vrijedna za evropske trgovce. Gvadalkivir je i danas jedina plovna španska rijeka, mada je ta osobina kroz poslednja stoljeća unekoliko izgubila na važnosti. U svakom slučaju, cijenimo prijatnu šetnju uz obalu i vraćamo se istim tragom. Do tada su kafedžije u centru počeli da sklanjaju stolove. U lavirinutu koji je trebalo da prođemo na putu do hostela, napokon nađosmo otvorenu kafanicu, sa domaćicom koja nije izgledala ni malo pospano. „Radimo, naravno“ – reče, i pokaza put do slobodnog stola. Pitasmo imaju li sangriju, i oprezno objasnismo da nećemo tinto de verano – slatkasto piće koje po boji liči sangriji i koje često turistima daju umjesto sangrije, ali za koje nijesmo zainteresovane. „Naravno naravno, pa svakako, šta vam pada na pamet, stiže sangrija“ – razuvjeri nas ona, i uskoro donese hladne koktele. „Probajte to, pa mi recite je li kao tinto de verano!“ – čikala nas je veselo. Bila je to prava stvar: i vrijeme i mjesto, i svakako, piće.
Narednog jutra Anja je nastavila put ka Valensiji, dok je mene podne našlo u parku Marije Luize, u čijem je centru Trg Španije. I park i trg su napravljeni da pokažu svijetu bogatstvo seviljske arhitekstonske tradicije, za sajam održan ovdje 1929. godine. Danas su u elegantnim zgradama koje okružuju trg smještene kancelarije opštinskih službi, što seviljske javne poslenike vjerovatno čini kolektivom ove vrste sa najljepšim radnim mjestom u Španiji, a moguće i na cijeloj kugli zemaljskoj. Trg Španije je u nekoliko navrata prikazan i na filmu: Fantomska prijetnja (1999) i Napad klonova (2002) iz serijala Ratovi zvijezda snimani su ovdje, a nekoliko decenija prije toga i čuveni Lorens od Arabije. Kad smo već kod snimanja, evo još jedne zanimljivosti: Dorn je u Sevilji; tačnije – u Alkazarskim baštama (ako pratite seriju „Igra prijestola“ znate o čemu pričam, i sad znate i kako izgleda Alkazar; ako ne pratite – izvinite zbog ove digresije). Andaluzijske vlasti su, izgleda, zbilja htjele da udovolje producentima serije, ponudivši i snimanje u Alhambri kao opciju. Zatvoriti Alhambru za posjetioce na samo jedan dan značilo bi gubitak od oko 130.000 eura – toliko gosti, oko 8.000 njih dnevno, plate samo za ulaznice. Toliko o vrijednosti promocije koju „Igra prijestola“ obećava, i zasigurno obezbjeđuje. Stvaraoci serije su, ipak, odabrali Sevilju.
Silnoj promociji uprkos, nijesam otišla u bašte Alkazara. Na kapiji su ljudi čekali u redu, sunce je u 2 popodne bilo visoko i jako, i zgrada Glavnog arhiva djelovala je daleko primamljivije. Dočekali su me prijatno hladan mermer i malobrojni, raštrkani posjetioci, Kolumbove mape i modeli španskih krstarica. Privremeno su izloženi spisi iz zbirke admirala Antonia de Ujoe, čovjeka toliko posvećenog svojim knjigama da je testamentom molio nasljednike da njegovu biblioteku sačuvaju u cjelosti. Među njima je i Njutnova Aritmetika, prvo izdanje na španskom. Arhiv čuva milione dokumenata. Zgradu u kojoj je smješten od kraja XVIII vijeka izgradio je u XVI vijeku, za svoje potrebe, trgovački esnaf – još jedna potvrda, opipljiva, silna, o usponu trgovačke klase u doba španskih osvajanja Novog Svijeta.
