U dubinama, zvijezde – Ostrva, obale, otoci [2] – [Tema: Jadran]

| May 20, 2012 | 0 Comments

Kako sam samo sa ostrva, sa Oliba, svake noći gledao svemir i zvijezde i razmišljao o životu, i kako se sve tek tako promijenilo u trenutku, onda, kada sam začuo njen krik. Bio je mrak i nijesam mogao tačno da odredim odakle je krik stigao, ali odmah sam čuo i drugi i ugledao priliku koja plažom trči ka meni. Sjetio se u trenutku onoga što sam probao da zaboravim. Srce mi je tuklo jako, krenuo sam da pobjegnem, da se sakrijem. Kao onda. Isto, kao onda. Jer, ko sam ja da se miješam. Ko zna šta se dešava oko nas.

Djevojka je prišla i rekla:

Molim vas, pomozite mi.

Niko je nije pratio. Svjetlo mjesečevo je obasjalo njeno lice, krv joj je curila iz nosa. Nijesam imao maramicu, skinuo sam majicu i pružio joj.

Hvala – rekla je i pogledala me.

Nijesam je pitao šta je bilo. Nije mi o tome pričala. Svake noći je dolazila, i gledali smo zvijezde, i mjesec, zajedno. Mislio sam da sam davno zaboravio poeziju mora, i pogriješio. Ništa ne može da se zaboravi. Recitovao sam o mrtvom srcu i dubinama, o kukavicama i zvijezdama, o kostima i ljubavi uvijek drugačijoj. O avgustu, gustoj ljepoti ljeta, o danici, nasmijanoj zvijezdi.

Tako sam se zaljubio.

Sijenke postoje na dnu mora i ne mogu da se načudim kada djevojke uđu u vodu i plivaju daleko, kao da ne znaju, šta se sve može desiti, da mi za dubine nijesmo rođeni, već za površinu, odjsaj sunca ili mjeseca, u vodi, šta li ih privlači ka tim sijenkama tamnim.
Šuma je sklonište, tu sjedim i posmatram tijela koja ulaze u more, ciku djece čujem, i djevojke vidim kako se dozivaju i nju koja mi maše.

Jednom sam tako plivao daleko, i zaronio. Sa dna me posmatralo stotinu očiju i više. Sve su znale te oči, o meni i mojoj prošlosti, sve. Vratio sam se shvativši da sam imao ludu sreću i da samo budale rone u dubinu.

Zašto tražiti išta više od te plaže, mora i sunca. Tako sam mislio. Kada sam nju upoznao, promijenilo se sve. Tješio sam se da bi se tako desilo i da sam otišao na pusto ostrvo. Da čovjek, jednostavno, od nekih stvari ne može pobjeći.

Imala je sedamnaest godina i bila je iz glavnog grada. Kada uđe u vodu i zapliva molim se svim živim I mrtvim, morskim i nebeskim  bogovima da ne pliva daleko. Možete da pričate što hoćete, ali, dešava se ponekad, iz ko zna kog razloga, da more tek tako, poželi i uzme, možda baš zato, što je neko ostao na kopnu, neko ko čeka i sanja i živi i moli, kome je dovoljno malo vjetra u sijedoj kosi. Malo vjetra i soli. Kao i život, more je. Nemilosrdno i ravnodušno.

Kada izađe na obalu, kosa joj blista.

Prije odlaska, došla je i rekla – vratiću se narednog ljeta.

I ja sjedim i gledam zvijezde iznad Oliba.

Šta da kažem.

Srećan sam što ona postoji.

Moliću nebo i more, za nju.

Da ne potone.

Kao drugi.

Kao ja.

 

 

 

*(Na Olibu, u dubinama morskim, mogu da se prepoznaju sijenke Branka Miljkovića, Dušana Matića i Vladike, Njegoša)

 

 

 

Tags: , , , , , , , , , , ,

Category: Anatomija Fenomena

Bash

About the Author ()

Bash je pseudonym. Pravo ime je poznato redakciji. Govori se da ima veza sa B. Travenom, i dzunglama Juzne Amerike, ali je to potpuno proizvoljna i nepotvrdjena vijest. Osnovna osobina – potpuna i cjelovita kontradiktornost. Jedno govori danas sjutra sasvim suprotno i ne nervira se. Kaze, nebo je tu, mi smo tu, u cemu je problem, gospodo?

Leave a Reply

U dubinama, zvijezde – Ostrva, obale, otoci [2] – [Tema: Jadran]

by Bash time to read: 2 min
0