U jesen, u ljeto

| February 28, 2016 | 0 Comments
Modified by CombineZP

Modified by CombineZP

Locusta migratoria

Skakavci. Zadnje noge, duge i snažne, upotrebljavaju za skakanje. Organ sluha sa istaknu­tom, čvrsto zategnutom bubnom opnom, smješten je sa obje strane prvog trbušnog segmenta. Neke vrste tropskih skakavaca migriraju u rojevima. Jedan roj nad morem koje se jednom davno razdvojilo da prođe izabrani, božji narod, protezao se oko tri hiljade kilometara. Za vrijeme najezde na ostrvu koje su dvije države podijelile (padobranci su iskakali i ličili jednom dječaku na snijeg koji nikada nije vidio sem na slikama) sakupljeno je i uništeno 1300 tona jaja stadnih skakavaca. Sušeni skakavac i jelo sačinjeno od njih bila su gotovo glavna hrana nekih plemena, ili su još uvijek, ako je iko ostao u prerijama sjevernog dijela kontinenta čije ime potiče ne od onoga koji ga je po pogrešnom vjerovanju otkrio. Mnogi skakvci poznati su po svojoj pjesmi. Zvuk se proizvodi trljanjem rapavih ivica duž unutrašnje strane zadnjih nogu o zadebljale žilice prednjeg krila usljed čega ono vibrira i proizvodi i pojačava zvuk. Dva para kratkih, jakih nastavaka na završetku trbuha ženke skakavca služe kao legalica. Njome ženka iskopa rupu u zemlji ili trulom drvetu, ponekad tako duboku da u nju utone cijeli trbuh. Ponekad i mužjak pomaže ženki prilikom leganja jaja.

Inače, roj skakavaca može da se spusti na autoput. Kada automobili pređu preko njih, put postaje klizav i opasan.

 

Djeca do 18 godine po američkim istraživanjima (valjda se radi o američkoj djeci, ali došlo je vrijeme da smo svi postali američka djeca) vide oko četiri hiljade ubistava na TV-u i u bioskopima. Vidio sam i ja na filmu toliko ubistava, možda i više, ali i svojim očima sam vidio – tri ubistva. Prije osamanaeste godine. Jesu se desila u kratkim vremenskim razmacima (minut dva, tek što jedno ljudsko biće izdahne, počinje ubijanje drugog), ali su bila tri, što se broji. I, to jeste veliki broj. Nema mnogo petnaestogodišnjaka koji su to vidjeli. I eto, pročitam u novinama američko istraživanje, kako se naučnici protive tolikoj upotrebi nasilja na filmu. Ja, koji sam vidio i jedno i drugo, mogu sada slobodno reći djeci – gledajte, to na televiziji nije isto, to nijesu ubistva, to nije nasilje, to vam ništa ne može uraditi. Nije to isto. Dobro sam to znao. Osjećaj je u potpunosti – različit.

Kada je vojska počela sa povlačenjem, krenuo je i narod. Niko nije htio da čeka. A septembar, a kroz šumu, kroz lišće sunce u hiljadama boja. Skrenuo sam sa staze da piškim i sve vidio. Bio mi je to brat od strica, sa kojim sam odrastao. Stariji, uvijek sam ga pratio, onda do potoka, onda kada nijesam smio da ga pređem jer su proljećne kiše otapale snijeg i voda je bila nadošla, kada me je prenio preko, pa me sakrivao u špajz da bih gledao kako kreše komšinicu, i sve to, sranje obično, uostalom, ko su ljudi koji su nam rođaci. Zagledajte im se u oči, u zenice. Nijesam ja, ako je on. Nijesam ja.

Izveo ih je iz kuće. Naredio im da kleknu. Prvo je zaklao dijete. Zatim je zaklao ženu. Onda je zaklao muškarca. Obrisao je nož o njegov džemper. Šuma puna zlata odlijegala je.37

Velegrad, razlike. Dok smo se uklopili prošle su godine. Ali sam morao. I znao sam da ću.

Imao je taj pogled. Isti.

Morao sam da ga pitam.

  • Kakav je osjećaj?

  • O čemu pričaš?

….

  • Ubili su mi oca toga dana. Pao mi je mrak na oči. I ti bi sigurno tako isto uradio.

  • Ne bih.

  • Ni da ti ubiju oca, brata?

  • Ni tada.

  • Jebi ga, nijesmo svi isti.

  • Nijesmo.

Njegova majka, strina, sjutra mi je, kada sam opet došao, kao neko ko traži nešto, a zna da ne može naći i da je uzaludno tražiti, rekla:

  • Strašno si ga nešto juče naljutio. Rekao mi je da te više nikada ne zovnem u kuću.

  • Šta si to uradio? Šta si mu rekao?

  • Ništa, strina – rekao sam.

  • Ništa – ponovio sam.

Idemo vozom, sa mora se vraćamo, nas dvojica, prvi put su nas pustili same da putujemo. Voz se probija uzbrdo kroz tunele, ljeto je i otvoreni prozori prave promaju.

  • Pogledaj – rekao je.

Držao je u ruci ogromnog skakavca.

  • Ogroman je – rekao sam.

  • Da, sada ih ima puno…Ubijamo ih na svakom koraku..Ušli su u špajz, tri velika, sestra kada je otvorila vrata, tako je zavrištala da sam mislio da je neko kolje.

Otkinuo mu je prednju nogu.

  • Šta radiš to?

  • Ovako ne može da pobjegne.

  • Pusti ga – rekao sam.

Otkinuo mu je i jednu zadnju nogu i stavio ga na kožno sjedište. Skakavac je pokušavao da skoči.

  • Recite mu da prestane – rekao sam ženi koja je sjedjela prekoputa.

  • Zašto? Ti skakavci su nam se na glavu popeli, cijelo ljeto.

Došao je kondukter.

  • Zabavljate se, je li – rekao je. Smijao se ćopavom skakavcu koji je iznova i iznova pokušavao da skoči.

  • Karte na pregled – rekao je kondukter.

Sunce nam je dodirivalo kose, zalazilo je.

Otkinuo mu je i preostale dvije noge, prednju i zadnju.

Ostao je trup. Velike oči. I antene na glavi koje su se pomjerale, kao da traže.

 

Iz knjige Heroji

Tags: , ,

Category: Art

Slobodan Šabeljić

About the Author ()

Slobodan Šabeljić rođen je u Nikšiću. U vrijeme istorije, žestokih tuča i demonstracija u Beogradu završio Filološki fakultet, te godine nijesu pojeli skakavci. Nikada nije pisao za djecu i odrasle. Piše za one koji čitaju. Knjigu pripovijedne proze „Heroji“ objavio je 2009. godine. Knjiga „Priče o Silviji“ objavljena 2010. godine bila je predložena za regionalnu nagradu Meša Selimović. Knjigu priča "52 kratke priče o evropskom fudbalu" objavio je 2012. godine. Roman pod nazivom "Ovo nije roman" objavljen je 2013. godine. Izdavačka kuća Rende iz Beograda 2014. godine je objavila novo izdanje knjige "Priče o Silviji". Knjigu "Barselona jedna priča" objavio je 2015. godine a zbirku priča "Berač pamuka" 2016. godine. U međuvremenu, piše i diše. Punim plućima.

Leave a Reply

Art

U jesen, u ljeto

by Slobodan Šabeljić time to read: 4 min
0