Uhvaćeni u klopku rutine koja onemogućava razmišljanje [Tema: Orvel]

| October 7, 2015 | 0 Comments

George-Orwell-011

Piše: Vladimir Rosandić

(predgovor knjizi Džordža Orvela Zašto pišem I drugi eseji)

STAZE ERICA BLAIRA (U povodu Orwellove publicistike)

Kraj dvadesetih i početak tridesetih godina ovoga stoljeća Orwell provodi lutajući po Parizu, Londonu i južnoj Engleskoj, živeći od danas do sutra, više gladan nego sit, obavljajući sve moguće poslove, družeći se sa siromasima, prosjacima i skitnicama. U Parizu se susreće s bezočnim izrabljivanjem, opisuje niz sudbina ljudi koji rade sedamnaest sati dnevno i kojima je jedina razonoda opijanje subotom uveče.

Međutim, iako je u potpunosti svjestan frapantnih socijalnih razlika, u to doba, na pitanje svog pariškog sudruga u neimaštini, ruskog emigranta Borisa, ima li kakve određene političke stavove, Orwell će, još uvijek, kratko i jasno odgovoriti – »Ne.«

Politika ga još uvijek ne zanima, ne zna ništa pouzdanije o kretanjima na političkoj sceni Engleske. Pa ipak, već se da naslutiti da njegov interes za društvena kretanja neće ostati samo na povremenim britkim opaskama. Cenzura u Engleskoj, njegov prvi »profesionalni« novinarski tekst, objavljen je 1928. u »Mondeu« Henrija Barbussea.

Pišući o položaju sudopera u spomenutoj knjizi Nitko i ništa u Parizu i Londonu, on kaže: »Ne bi se moglo reći da je njihov položaj takav samo zbog lijenosti, jer lijenčina ne može biti plongeur; oni su jednostavno uhvaćeni u klopku rutine koja onemogućava razmišljanje. Da plongeuri uopće razmišljaju, oni bi već odavno oformili sindikat i štrajkali radi boljih uvjeta rada. Ali oni ne razmišljaju, jer za to nemaju vremena; njihov život stvorio je od njih robove.«

Zaključujući svoje razmišljanje o prosjacima u Engleskoj, piše: »Novac je postao velik test vrline. Na tom testu prosjaci propadaju i zato su prezreni. Kada bi prosjačenjem mogli zaraditi deset funti tjedno, to bi odmah postala ugledna profesija. Gledajući realno, prosjak je jednostavno poslovni čovjek koji, poput ostalih poslovnih ljudi, zarađuje za život na način koji mu je moguć. On nije prodao svoju čast više od ostalih modernih ljudi; jedino je pogriješio što je odabrao profesiju u kojoj je nemoguće postati bogat.«

Takva razmišljanja, međutim, nisu karakteristična za vrlo smireni ton knjige pisane bez ikakve gorčine. Orwell se mnogo više bavi osobenjaštvom i bizarnošću likova koje je sretao, opisivanjem njihovih čudesnih priča i sudbina negoli društvenim uzrocima položaja u kojem su se našli. On je promatrač koji pažljivo i bez predrasuda gleda jedan novi svijet koji je imao priliku dobro upoznati, i zato ova knjiga u dobrom smislu te riječi pripada literaturi, a ne sociologijskoj reportaži ili nečem sličnom.

Orwell 1932. godinesređuje svoju egzistenciju i do 1936. radi kao učitelj u više škola, prodavač knjiga, počinje redovito pisati književne recenzije i u to vrijeme završava četiri knjige – tri romana i knjigu zapisa o rudarskom sjeveru Engleske.

Orwell se ženi s Eileen O’Shaughnessy u junu 1933.

Španjolski građanski rat, koji je bitno obilježio Orwellov intelektualni život sve do njegove smrti počinje jula 1936. Orwell je u Španjolsku otišao potkraj 1936, a vratio se sredinom 1937, nakon što je bio teško ranjen – fašistički snajper probio mu je grlo, povrijedio jednu glasnicu i još je nekoliko mjeseci poslije izgledalo da više nikada neće moći govoriti.

Što se zbivalo u Španjolskoj i što ga je do tolike mjere uzbudilo, Orwell je opisao u knjizi Kataloniji u čast (1938). Spomenimo da godinu dana nakon povratka iz Španjolske Orwell nije bio u stanju pisati ni o čemu drugom – od toga doba započinju njegove dugotrajne bitke protiv dogmatizma i ideološke zaslijepljenosti, od tih dana on postaje strastven polemičar koji osjeća svojom dužnošću da sudjeluje u političkim previranjima svoje zemlje i lijevog pokreta uopće.

Po dolasku u Španjolsku s kontingentom koji je organizirala Nezavisna laburistička partija (ILP), koju ne valja miješati s komformističkom Laburističkom partijom, Orwell se prijavio u Lenjinovu diviziju, koju su uz internacionalne dobrovoljce većinom sačinjavali pripadnici POUM-a (Radničke partije marksističkog ujedinjenja).

Orwell je bio fasciniran Barcelonom decembra 1936 – »… čitav grad živio je u revolucionarnoj groznici, vladao je duh proleterskog bratstva, sve važne zgrade bile su u rukama radnika, kavane i radnje bile su kolektivizirane, javne kuće ukinute, napojnica zabranjena, a taksiji i tramvaji kružili su gradom obojeni u crveno i crno – boju anarhista. Zidovi su bili oblijepljeni revolucionarnim plakatima, ispisani parolama, iscrtani srpovima i čekićima, sa zvučnika su se orile revolucionarne pjesme, a svakog podozrivog predstavnika civilizacije engleskog jezičnog područja – piše Orwell – morala je ganuti i ponijeti prilično patetična doslovnost kojom su idealistički Španjolci provodili revolucionarne parole. Prevladavala je vjera u revoluciju i budućnost, osjećanje da je iznenada nastupila era jednakosti i slobode.«

Orwell je iz takve Barcelone otišao na aragonski front, gdje je proveo oko četiri mjeseca relativno mirne pozicione borbe, s povremenim čarkanjima i manjim manevrima. Na fronti se, u dugim razgovorima s vojnicima, Orwell prvi put upoznao s razlikama koje su vladale među borcima za Republiku. Međutim, tada te razlike još uvijek nije uzimao suviše ozbiljno niti se jače priklonio kojoj stranci. Čak se po povratku u Barcelonu kanio pridružiti Internacionalnoj brigadi i otići boriti se u Madrid, gdje je očekivao žešće bitke. Četiri mjeseca poslije, potkraj aprila 1937, Barcelona je, piše Orwell, bila drugi grad. Duh jednakosti prvih nekoliko mjeseci svjesno je potisnut, nastupila je sveopća »buržoazifikacija«, ono što je u početku bilo radnička država promijenilo se u običnu građansku republiku s uobičajenom podjelom na bogate i siromašne.

Teze o nedjeljivosti rata i revolucije, iza kojih su stajali anarhisti i POUM, potisnute su, a prevladala je teorija o potrebi očuvanja buržoaske demokracije kao primarnom i tada jedinom cilju. Staljin je svoju vojnu pomoć uvjetovao političkim utjecajem. Godina je 1937 (sjetimo se što se u to doba zbivalo u Sovjetskom Savezu), i tajna policija uskoro počinje nesmiljen lov na sve ljevičare koji su bili izvan oficijelne Komunističke i Socijalističke partije.

Nakon majskih nereda u Barceloni fabriciraju se optužbe protiv POUM-a koji se proglašava »trockističkom« strankom i Francovom petom kolonom. Deset hiljada ljudi koji su se svim srcem borili protiv fašizma odjednom se našlo izvan zakona Republike. Krivotvore se priznanja (njih dvjesta), za koja čak i predstavnici vlade tvrde da se njihova vjerodostojnost nikako ne može održati. Njihovu lažnost potvrđuje i ministar pravde Irujo, a ministar obrane Prieto izjavljuje da hapšenja vođa POUM-a nisu izvršena po nalogu vlade, već samovoljom policije.

Zugazagoitia, ministar unutrašnjih poslova, u decembru 1937. izjavljuje jednoj engleskoj delegaciji: »Primili smo pomoć od Rusije i stoga im moramo dopustiti neke akcije koje nam nisu po volji.«

Pripadnici Radničke stranke marksističkog ujedinjenja i oni koji su se zajedno s njima borili zatvarani su i mjesecima držani u tajnim zatvorima bez ikakvih optužbi i suđenja, a mnogi su tu i zaglavili. Te vijesti nisu stizale do fronta, na kojem su POUM-ovci i dalje ginuli boreći se protiv fašista. Ovdje se očito radilo o još jednoj od sumanutih Staljinovih ideja, koje je čak i u dalekoj Španjolskoj provodio jednakom efikasnošću.

POUM-ove trupe sačinjavali su radnici, internacionalni dobrovoljci i velikim brojem dječaci od petnaest, šesnaest godina, koji su, vojnički slabo uvježbani i još slabije naoružani, nemilice ginuli. Njih optužiti za »trockističku« zavjeru bila je stvar doista bizarne maštovitosti. Evo što Orwell piše o svom prijatelju, dvadesetdvogodišnjem Bobu Smillieju, koji je očito ubijen u zatvoru, i svom komandantu s fronta Georgeu Koppu. »Smilliejevu smrt ne mogu lako oprostiti. Taj hrabri i talentirani dječak bio je ovdje, odbacio je karijeru na Glazgovskom sveučilištu da bi se došao boriti protiv fašizma; svoj posao na frontu obavljao je, vidio sam to na svoje oči, s nevjerojatnom hrabrošću i voljom; a sve što su se sjetili da s njim učine bilo je baciti ga u zatvor i pustiti da umre kao zanemarena životinja. Znam da usred velikog i krvavog rata nema smisla praviti odviše buke oko jedne individualne smrti. Jedna avionska bomba koja padne na napučenu ulicu izaziva više patnji nego popriličan broj političkih ubojstava. Ali ono zbog čega bjesnim nad ovom smrti jest njena potpuna besmislenost. Biti ubijen u bitki – u redu, to se očekuje, ali biti bačen u zatvor, čak ni na osnovi izmišljene optužbe, već samo zbog potpuno slijepog prkosa i umrijeti u samoći – to je druga stvar. Ne mogu vidjeti kako takve stvari – a Smilliejev slučaj nije bio izuzetak – mogu približiti pobjedu.«

O Koppu piše slično: »On je bio čovjek koji je sve žrtvovao – porodicu, nacionalnost, življenje – samo da dođe u Španjolsku i bori se protiv fašizma. Napuštajući ilegalno Belgiju i pridružujući se stranoj vojsci, dok je bio rezervist u Belgijskoj armiji, i pomažući prije ilegalnu proizvodnju municije za španjolsku vladu, osigurao je sebi godine zatvora ako bi se ikada vratio u svoju zemlju. Bio je na frontu od oktobra 1936, od običnog vojnika postao je major, bezbroj puta bio je u akciji, jedanput je i ranjen. Za vrijeme majskih nereda, sam sam to vidio, spriječio je jedan okršaj i vjerojatno spasio deset ili dvadeset života. A sve što je dobio za uzvrat jest da je bačen u zatvor.«

Orwell se, prostrijeljena grla, skrivao u Barceloni, izbjegao sudbinu svojih brojnih drugova, i Španjolaca i internacionalnih dobrovoljaca, i zajedno sa svojom ženom, koja je također bila pod prismotrom, nakon neuspjelog pokušaja intervencije za Koppa, uspio se živ izvući iz Španjolske.

George Orwell, dobrovoljac u svim opasnim akcijama svoje čete, šest mjeseci prije ne bi ni u snu pomišljao da će njegov povratak tako izgledati. Dok se u vrijeme kad je došao u Španjolsku sumnjičavo gledao svaki građanski pristojno obučen čovjek s kravatom, šest mjeseci kasnije život mu je spasio izgled dobro stojećeg engleskog turističkog para (on i Eileen) koji za bogatom trpezom u vagon restoranu – uz dobro vino i »Lucky Strike« cigarete koje su na »crno« vrijedile malo bogatstvo – uz smjeran pozdrav i letimičnu kontrolu graničara, zadovoljni boravkom napuštaju jug. Kad su prešli granicu, utučenost, bol i mora besmislenog košmara potisnuli su svaku radost, kao u progonjene životinje koja se spasila slučajem. Njegove misli bile su okrenute prijateljima, sudbini Španjolske, pokušajima da jednu potpuno alogičnu situaciju smjesti u logičan okvir, da bezrazložnim postupcima nađe razložno objašnjenje. Tada, obrvan teškim mislima, slomljen onim što je vidio, još nije pretpostavljao da će desetak godina kasnije u 1984 napisati: »Moć se sastoji u tome da se ljudski duh razbije na komade, a potom sastavi u željeni oblik. Da li ti sada biva jasno kakav svijet mi stvaramo?«

Sveti Ciprijan, Eton, Burma, Pariz, London, rudarski sjever i pitomi jug Engleske, učiteljevanje, recenziranje, pisanje romana do tada, sve su to bile usputne stanice. Španjolsko iskustvo, aragonski front, Barcelona, tajna policija u rukama Staljinovih podanika, nestali prijatelji i pali suborci zaokružili su nevjerojatno bogate trideset i tri godine života Erica Blaira. Od sredine 1937. bio je na novom početku. Gotovo sve iznenađujuće što se moglo doživjeti bilo je doživljeno – ostajalo je zrenje i literarno zaokruživanje more, kojoj se, kao što će se kasnije vidjeti, može dati logičan okvir. Objašnjenje, međutim, nikada. Ono leži u nedostižnim ponorima ljudske duše, najvećim majdanima zla.

Godine 1938. Orwell je, nakon višegodišnjeg pobolijevanja, obolio od tuberkuloze.Zbog bolesti zimu provodi u Maroku. Nakon što je izbio rat (septembra 1939.) ne primaju ga u vojsku zbog slabog zdravstvenog stanja. Za vrijeme rata piše više knjiga (Lav i jednorog, U kitovoj utrobi, Životinjska farma), planira roman u tri dijela koji, po svemu sudeći, nikada nije ni počeo, te razvija bogatu publicističku djelatnost (»Tribune«, »Partisan Review«, »Horizon«, BBC). Posebno mu je bila draga suradnja u tjedniku o kojem je 1943. zapisao slijedeće: »’Tribune’ nije savršen… ali mislim da je to jedini postojeći tjednik koji iskreno nastoji biti i progresivan i human – što znači da kombinira radikalnu socijalističku politiku s poštovanjem slobode govora i civiliziranog odnosa prema literaturi i ostalim umjetnostima.«

Eileen i Eric 1944. godine posvajaju bebu, rođenu 14. maja, i daju joj ime Richard Horatio Blair.

Godinu kasnije, umire mu žena, Eileen Blair, u 39. godini. U to vrijeme Orwell je ratni dopisnik »Observera«. Sredinom iste godine počinje pisati prvu verziju 1984, a nakon osamnaestomjesečnih peripetija s izdavačima izlazi Životinjska farma, koja će se krajem godine u SAD prodati u više od pola milijuna primjeraka i tako prvi put u životu Orwella riješiti financijskih briga.

Zdravlje mu naglo ide nagore. Potkraj 1948. završava 1984, a u aprilu 1949. piše posljednji tekst. Tri mjeseca prije smrti ženi se Sonijom Brownell.

Umire 21. januara 1950. od tuberkuloze pluća.  Posljednja rečenica koju je Orwell zapisao, pronađena u fragmentarnim bilješkamai datirana 17. IV 1949, glasi: »U pedesetoj, svatko ima lice koje zaslužuje.«

Pedesetu nije doživio, ali je svoj život proživio časno. Za razliku od mnogih, Orwell nije napisao ni redak koji nije mogao potpisati mirne savjesti. Opredijelivši se za dosljednost, odrekao se mnogo čega što godi taštini, tom poroku kojem pisci podliježu s toliko ushićenja. Četvrt stoljeća nakon smrti slobodno se može reći da Orwell nije posebno omiljen i da u zamišljenoj povijesti pisane riječi prve polovine dvadesetog stoljeća ne zauzima mjesto koje zaslužuje.

Uostalom, usprkos svoj engleskoj pristojnosti, njegov se stil odlikovao rečenicama tipa: »Naraštaj nedotupavnih objesio nam se o vrat poput ogrlice nanizane leševima.«

Aktualnost mnogih stavova ne obećava mu ni veliku ljubav u bližoj budućnosti – međutim, za autora 1984 to i ne bi mogao biti kompliment. U svijetu u kojem su etičke norme relativizirane do kraja, u kojem se pragmatizam cijeni više od ideala, čak i onih provedivih, Orwell svojim poštenjem zaista djeluje pomalo kao anakronizam. Nije stoga čudno da se manje čita a više koristi u manipulativne svrhe političke prirode. Tu dolazimo do paradoksa – oni koji su ga za života najviše mrzili, proglašavali za sotonu koji blati svoju domovinu i naciju, danas su najspremniji da mašu Orwellom kao pouzdanim dokazom o besperspektivnosti ideja za koje se zalagao.

Rijetko je koji pisac poslije svoje smrti bio toliko krivo interpretiran, da ne kažemo falsificiran, kao Orwell. To je samo, međutim, razlog više da ga se čita, i to pomno. Jer, čini mi se da valja povjerovati onom kritičaru koji je rekao da se radi o jednom od »najprosvjećenijih umova prve polovice dvadesetog stoljeća«.

Od Orwellovih djela u Jugoslaviji do sada su prevedeni jedino romani 1984 i Životinjska farma. U proteklih pet godina, davno prije nego što sam se mogao nadati da ću imati priliku za jedan ovakav izbor, povremeno sam prevodio pojedinačne eseje (Zalaz engleskog umorstva, Sjećanje na španjolski građanski rat, Granice umjetnosti i propagande, Književnost i totalitarizam, Književnost i ljevica), ali u našoj periodici, začudo, nisam primijetio interes za Orwellovu publicistiku. S obzirom na našu prilično razgranatu prevodilačku djelatnost, tom se podatku i dan-danas čudim. On je, možda i nesvjesno, vjerojatno utjecao na ovaj izbor, koji se prilično razlikuje od brojnih izbora Orwellovih eseja na engleskom jezičnom području. (Ova konstatacija, naravno, ne znači da Orwellova misao nije prisutna u našem podneblju. Koliko je meni poznato, trenutačno u Jugoslaviji u rukopisu postoje četiri različite dramatizacije 1984.)

Radeći ovaj izbor s pretpostavkom da se kod nas neće tako skoro pojaviti još neka zbirka Orwellove publicistike, nastojao sam dati što obuhvatniji prikaz njegovih interesa. Imajući na umu »političnost« njegovih prevedenih romana, a i mnogih tekstova u ovoj knjizi, posebno mi je stalo da upozorim na Orwella kao književnog kritičara i ležernog kroničara svakodnevice. Ne znam u kojoj ću mjeri ovim izborom uspjeti uvjeriti čitaoca da je Orwell kao književni kritičar imao izuzetno rafiniran ukus. U njegovim kritikama i esejima o književnosti nema ni traga tvrdoći, jednostranosti, ishitrenoj tendencioznosti, vulgarnom sociologiziranju – osobinama koje tako često srećemo u sličnim tekstovima kod ljudi koji su u tolikoj mjeri bili uronjeni u politiku. Pogreške koje u književnoj kritici predbacuje drugima, sam Orwell ne ponavlja.

Pisao je velike eseje o Swiftu i Dickensu, cijenio Wildea, Melvillea i Twaina, već zarana uočio epohalno značenje Joycea i Elliota, volio Lawrencea, Conrada, Yeatsa i Henryja Millera, kao i čeprkanje po manje poznatim podacima iz književne baštine (dva teksta o odnosu Shakespearea i Tolstoja). Želio bih ukazati i na četiri teksta pri kraju ovog izbora, jer ni Orwell nije bio pošteđen propagande koja ljevičare optužuje da su vječno tmurna čangrizala što ne vole i ne poznaju život i sve podređuju ideji. Orwellova buntovnost i stanovit moralizam zacijelo ne proizlaze iz nepoznavanja ili neprihvaćanja čulnosti života. Njegova vrsta buntovnosti i moralizma, između ostalog, izviru iz njegove želje da se omoguće preduvjeti što šireg ostvarenja te čulnosti. To se, vjerujem, može naslutiti i iz ovog izbora. Izbora iz djela pisca koji je, kako je to lijepo zamijetio Robert A. Lee,25 na paradoksalan način povezao osjećanje »vječitih vrijednosti«, staromodnog humanizma, s najpoznatijom vizijom čovjekove budućnosti dvadesetog stoljeća.

1977.

VLADIMIR ROKSANDIĆ

Tags: ,

Category: Anatomija Fenomena

About the Author ()

Voli da briše članke...

Leave a Reply

Uhvaćeni u klopku rutine koja onemogućava razmišljanje [Tema: Orvel]

by admin time to read: 12 min
0