Ponekad, davna, sjetim te se,
a nešto toplo zasja u duši
kao od dobre stare pjesme
što se slučajno zapjevuši.
Gdje li si noćas, ti daleka,
da li si negdje svila dom,
ili još uvijek,ko nekad,
lutaš ponoćnim Beogradom.
Da li jos tražiš onog čudnog,
onog iz tvojih snova vrelih,
koga si tražila uzaludno
i one noći kad smo se sreli.
Traži, samo traži, tragaj,
on ipak jednom mora doći
iz tvojih lijepih snova, draga,
u tvoje nimalo lijepe noći.
Kao sto dođu ove pjesme
iz divnih šuma nepoznatih
pravo u naše ružne nesne,
u gorku zbilju kasnih sati.
Ponekad tako sjetim te se,
a nešto toplo zasja u duši
kao od dobre stare pjesme
što se slučajno zapjevuši.
Vito Nikolić
