Anatomija Fenomena

Umrli su svi bogovi: neka odsad živi natčovek [Tema: Niče]

O vrlini koja deli darove

1.

Kad se Zaratustra rastao od grada koji je voleo u srcu svom, i čije je ime: »Šarena krava«, – pošli su za njim mnogi koji se nazivahu učenicima njegovim, i pratili su ga. Tako dođoše do jednog raskršća: tu im Zaratustra reče da je rad da dalje ide sam; jer je bio ljubitelj šetnje u samoći. A učenici, predadoše mu na rastanku palicu na čijoj se zlatnoj dršci obavijala zmija oko sunca. Zaratustra se obradova palici, i naslonivši se na nju ovako prozbori svojim učenicima, i reče: Recite mi, molim vas: otkud zlatu tolika vrednost? Otud, što nije obično i što nije korisno, a blista se i ima blag sjaj, poklanja se sâmo svakom. Samo kao podobije najviše vrline došlo je zlato do toga da ima najveću vrednost. Kao zlato, blista se pogled u onoga koji deli darove. Sjaj zlata sklapa mir između meseca i sunca. Neobična je najviša vrlina, i nije korisna, blista se i ima blag sjaj: najviša vrlina je, vrlina što deli darove. Zaista vam kažem, učenici moji, ja pogađam šta vi hoćete: i vi žudite, kao i ja, za vrlinom koja deli darove. Šta imate vi zajedničko sa mačkama i s kurjacima? U tome je vaša žeđ, da postanete i sami žrtve, i darovi: i stoga i osećate žeđ za tim da nagomilate u svojoj duši sva bogatstva. Nezasitno žudi vaša duša za blagom i dragocenostima, jer je nezasitna vrlina vaša u želji da deli darove. Vi nagonite sve stvari što su oko vas, i što su u vama, da iz vašeg kladenca natrag poteku kao darovi vaše ljubavi. Zaista vam kažem, razbojnikom mora postati za sve vrednosti takva vrlina što deli darove: ali zdravom i svetom zovem ja takvu sebičnost. – Ima druga jedna sebičnost, presiromašna, izgladnela, ona što bi uvek da krade, sebičnost bolesnika, bolesna sebičnost. Kradljivačkim okom posmatra ona sve što blista, žudnjom gladi odmerena onoga koji ima dosta da jede; i uvek se oblizuje oko stola onih što dele darove. Bolest govori iz takve požude, i nevidljivo izrođavanje; da je telo izmoždeno, kaže razbojnička požuda te sebičnosti. Recite mi, draga braćo: šta izgleda nama rđavo, i što je za nas najgore? Zar ne to izrođavanje? – Mi odmah pomišljamo na izrođavanje, gde nema duše koja deli darove. Naš put vodi u vis, od vrste preko ka nadvrsti. A grozimo se izrađene duše koja kaže: »Sve za mene«. Uvis leti naša duša: tako je ona slika i prilika našeg života, slika i prilika uzvišavanja. Imena vrlina slike su takvih uzvišavanja. Tako prolazi telo kroz istoriju, kao nešto što postaje, i nešto što se bori. A duh – šta je on telu? Njegovih borbi, i njegovih pobeda glasnik, drug, i odjek. Slike su sva imena dobra i zla: ona ne izgovore sve, već samo nagoveste. Ludak je, ko iz njih hoće da crpe mudrost. Pazite dobro, draga braćo, na časove u koje bi duh vaš hteo da govori u slikama: tu je poreklo vaše vrline. Uzvišava se tada vaše telo, i uskrsava; svojim miljem dovodi u ushit duh, i ovaj postaje tvorcem i ocenjivačem, i ljubavnikom, i dobrotvorem sviju stvari. Kad vam se srce širi, i poteče puno kao bujna reka, noseći i blagoslov i opasnost obitavaocima uz obalu: tu je onda poreklo vaše vrline. Kad ste uzvišeni nad pohvalom i pokudom i vaša volja hoće da zapoveda svima stvarima kao volja onoga koji voli: tu je poreklo vaše vrline. Kad prezirete ono što godi, i meku postelju i prostirete ležaj sebi što dalje od onih koji su razneženi: tu je poreklo vaše vrline. Kad imate samo jednu volju, i tu istrebu svake nevolje osetite kao potrebu: i tu je poreklo vaše vrline. Zaista vam kažem, to je novo Dobro i novo Zlo! I kažem vam, to je nov duboki žubor, i glas novoga izvora! Moć je, ta nova vrlina; ona je misao vodilja., i oko nje razborita duša: Zlatno sunce, oko kojega se svija zmija saznanja.

2.

Tu zaćuta za časak Zaratustra, i gledaše s ljubavlju svoje učenike. Onda nastavi govor, i reče – a glas mu se beše izmenio. Ostajte verni zemlji, draga braćo, u svoj sili svoje vrline! Vaša ljubav što deli darove, i vaše saznanje, neka služe smislu zemljinu! To vas molim, i time vas zaklinjem. Nemojte je puštati da odleti sa onog što je zemaljsko, i da udara krilima o večne zidove! Ah, oduvek je bivalo toliko odletele vrline! Povedite, kao što ja činim, odletelu vrlinu natrag ka zemlji – da, natrag ka telu, i života: da bi dala zemlji smisao njen, čovečanski smisao! Stostruko su odleteli dosad, i odlazili kud ne treba, i duh i vrlina. Ah, sva ta maštanja i sve te stranputice i sad su još u našem telu, tu su postali telom i voljom. Stostruko su pravili pokušaje i bludeli dosad, i duh i vrlina. Jest, pokušaj tek bio je čovek. Ah, mnogo nam je neznanja i zabluda preslo u telo! Ne izbija na nama samo razum od tisućih leta – već i ludilo njihovo. Opasno je, biti naslednikom. Još se mi borimo korak po korak sa džinom slučajem, i još je dosad celim čovečanstvom vladao besmisao, nesmisao. Vaš duh i vaša vrlina neka služe smislu zemljinu, draga braćo: i svima stvarima odredite vi novu vrednost! Toga radi treba da budete oni koji se bore! Toga radi treba da budete stvaraoci! Znanjem se čisti telo; praveći pokušaje u znanju uzvisuje se; u onoga koji ide za saznanjem posvećuju se svi nagoni; onome koji se uzvisio razvedri se duša. Vraču, isceli se sam tako ćeš pomoći u isto doba i svome bolesniku. To neka mu bude najveća pomoć što će svojim očima gledati onog koji se sam isceljuje. Ima tisuću staza kojima još niko nije hodio, tisuću zdravlja i skrivenih obećanih zemalja života. Neiscrpni su i neotkriveni još uvek čovek i zemlja čovekova. Ostajte budni i osluškujte, usamljeni! Od strana budućnosti dolaze vetrovi udarajući tajanstveno krilima; i dobrim ušima donose dobre glasove. Vi koji ste danas usamljeni, vi koji se odvajate od ostalih, vi ćete nekad postati narodom: od vas koji se sami izabraste, rodiće se izabrani narod: – a od tog naroda natčovek. Zaista vam kažem, zemlja će još postati mesto ozdravljanja! Već je okružuje nov duh koji nosi isceljenje, – i nova nada!

3.

Kada je Zaratustra izgovorio ove reči, zaćuta kao neko koji još nije rekao svoju poslednju reč; dugo je okretao palicom u ruci, premišljajući. Naposletku progovori, i reče: – a glasinu se beše izmenio. Sam ću poći sad, učenici moji! A i vi, pođite sad, i pođite sami! Tako želim. Odista, lepo vam kažem. idite od mene, i branite se od Zaratustre! Ili još bolje: stidite ga se! Možda vas je prevario. Čovek saznanja ne sme umeti samo da voli svoje neprijatelje, nego i da mrzi svoje prijatelje. Loša je nagrada za učitelja ako svaki ostaje uvek tek učenikom njegovim. A i zašto ne biste kidali lišće sa moga venca? Vi me štujete; ali šta će biti ako se štovanje vaše jednog dana izvrne i padne? Treba da se čuvate, da vas ne udari i ne ubije podignuti kip.Vi kažete da verujete u Zaratustru? Ali šta je stalo do Zaratustre! Vi ste verni moji, ali šta je stalo do svih vernih! Vi još ne potražiste sebe: a nađoste mene. Tako čine svi verni; stoga tako malo i vredi sve verovanje. Sada vas pozivam da mene izgubite a da sebe nađete; i tek kad me se budete svi odrekli vratiću vam se opet. Zaista vam kažem draga braćo, s drugim ću očima potražiti tada moje izgubljene; s drugom ću vas ljubavlju tada voleti. A nekad, docnije, postaćete mi još i prijateljima, i decom jedne jedine nade: tada ću biti po treći put među vama, i slaviću s vama veliko Podne. A veliko će Podne biti, kad čovek bude stajao na sredini svoga puta između životinje i natčoveka, i bude proslavljao kao svoju najveću nadu svoj polazak ka večeri: jer to je put ka novoj zori. Tad će taj što zalazi i odlazi i sâm blagosiljati što je on onaj koji prelazi; i sunce njegova saznanja biće u Podne. »Umrli su svi bogovi: neka odsad živi natčovek« – to neka bude jednom, o velikom Podnevu, naša poslednja pouka! –

Tako je govorio Zaratustra.

Fridrih NIče

 

Ostavite komentar:

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.