Modus vivendi et aura vitalis – Uroš Tošković

| March 13, 2012 | 0 Comments

Neka sablasna noć. Nijesam izašao iz sobe čitav dan. Čudna atmosfera. Kiša. Provirujem kroz prozor. Preko puta se pali svijetlo. Hotelska soba gradića u provinciji. Sjenka figure u sobi podsjeća na skulpturu Henrija Mura. Prozoru prilazi čovjek, bradat i sijed. Hitrim potezom ruke namiče zavjesu. Zatim ispravlja obje ruke, radi čučnjeve…

Uroš Tošković

© Fenomeni.me

 

Kada su Erika Kantonu proglasili igračem vijeka Mančester Junajteda, Džordž Best je dao zanimljivu izjavu: „ Dao bih sav šampanjac koji sam popio da odigram s njim jednu utakmicu na Old Trafordu. Samo, ja bih bio najbolji.“

 

Sjedim s Urošem Toškovićem i pokušavam da doskočim sujeti umjetnika.

„ Jedini genije druge polovine XX vijeka jugoslovenskih naroda je Bora Pekić.“

„ Majstore, ja sam ipak najveći“, širom otvorenih očiju zbori Tošo.

„ Otkud nadimak?“

„ Dali nije mogao jasno da izgovori Tošković“ spremno odgovara stari majstor.

Zastajem, znam da su ga zvali Tošo još u Umjetničkoj školi u Herceg Novom, ali ćutim, neću rizikovati da razgovor s Toškovićem završi prije nego je počeo.

Rođen 19. novembra 1932 u Pelevom Brijegu, Bratonožići. Rano djetinjstvo provodi u predratnom ambijentu gdje najjači utisak na njega ostavlja njegov stric, crnogorski barjaktar Petar Tošković.

„ Dobar lovac svaku ticu gađa“, gleda me pečatno, mangupski me savjetuje stari majstor, isto onako kao što je barjaktar njega. Polemišem sa stavom Toškovića želeći samo jedno. Da izazovem reakciju. I poentiram…

„ Dobro! Samo da znaš, jebo ne jebo vrijeme kurcu prolazi, pa ti vidi…imam ja i tvoje i moje godine mali…“

Prasak!

U ratu, kao dječak, preživljava teške trenutke. Iz familije ginu tri muške glave u partizanima. Uroš je u stalnom zbjegu, uvijek spreman, u pola noći, da sa porodicom traži spas od neprijatelja u bratonožićkim čukama.

Nije lako uhvatiti nit Toškovićevog kazivanja danas. Zapravo, nije mu stalo da tu nit i pravi redosljed stvari i događaja iz sopstvenog života govori bilo kome. Jednostavno, njegov način trajanja je takav. Poseban slučaj samoće. Uzvišen. Niko, apsolutno niko mu nije potreban. Čovjek, čiji je život, sam po sebi, njegovo najveće umjetničko djelo. Zato je za mene druženje s Urošem, ovih dana, posebna privilegija.. njegova energija, duh, igra, kreacija, ne ostavljaju ravnodušnim nikoga ko se usudi da provede s njim par sati i prihvati igru u kojoj može biti jedino strpljivi slušalac.

Nakon rata saopštava ocu svoju odluku.

„ Šta ćeš da radiš mali?“

„Da crtam“, i odlazi, kamionom, sa prašnjave bratonožićke ceste, truckajući se na tvrdoj karoseriji. Odlazi putem kojim se nikada nije vratio u zavičaj koji mu ništa nije značio. U ruci je stiskao svežanj novčanica i bio spreman da se polomi skačući sa karoserije ogromne gvozdene mašine prije nego li pruži makar jednu papirnu majstoru za volanom.

Stiže na Cetinje, stiže u Herceg Novi.

Toskovic - UlisU Herceg Novom upisuje  Umjetničku školu kod profesora Lubarde, Milunovića, Lekovića, i počinje svoje formalno, akademsko obrazovanje. Danas kada ga pitate o tom vremenu reći će vam vjerovatno kao i meni:

„ Crtali smo jednu mrtvu prirodu i jedan pejzaž po nedjelju dana sedam sati dnevno. Nijesmo imali modele za crtanje.“

Ipak je ostao ponosan na to doba. U pravu je kada kaže da je završio tri akademije, računajući pored beogradske i pariske i hercegnovsku Umjetničku školu.

U Novom upoznaje Dada Đurića i njih dvojica postaju tandem. Najtalentovaniji đaci generacije. Uroš se danas rado sjeća još jednog đaka te generacije. Momir Bulatović, talentovani slikar koji, nažalost, nije imao priliku da nastavi školovanje. Taj čovjek je pola vijeka bio najomiljeniji profesor likovne umjetnosti brojnim generacijama kolašinskih đaka, nekima koji su danas renomirani umjetnici, čak i u svjetskim okvirima( M. Šćepanović, D. Drljević..)

„ Bule me je kopirao. Raičković pisao pjesmu o meni. Išao sam Terazijama i nosio rodu koju sam našao, ranjenu. Svi su me se bojali.“

Nakon Novog, Uroš odlazi u Beograd. Upisuje Akademiju i ubrzo postaje osobena ličnost beogradske umjetničke scene. Početak pedesetih godina XX vijeka, vjerovatno najinspirativniji period likovne umjetnosti u Beogradu tokom prošlog vijeka. Govorilo se: „ Dva studenta izluđuju Beograd.“

Nakon čuvene Lubardine izložbe 1951., Uroš i Dado svojim radom postaju avangarda. Različito od svega viđenog do tada stvaraju nadrealne, fantastične crteže. Asketski, posvećeno, vizionarski rade dvadesetčetiri sata dnevno. Neumorno crtaju figure sa avetinjskim, bizarnim izrazima lica. Fantastična i strašna priviđenja. Učestvuju u stvaranju i djelovanju umjetničke grupe Mediala. Rade mnogo na usavršavanju sopstvenog načina izražavanja, posebno kroz crtačke tehnike.

Uroš i Dado, kao mladi slikari, imali su veliki uticaj na vršnjake u početnim koracima razvoja fantastičnog slikarstva u Beogradu. Mnogi umjetnici tada, crtežom obrađuju teme iz oblasti fantastike. Za razliku od većine kojima je crtež ipak bio samo pripremni rad za druge tehnike, Urošu je i tada i kasnije crtež ostao najznačajnije polje rada.

Uroša nijesam vidio petnaest dana. Na recepciji mi kažu da ne izlazi iz sobe danima. Izađe na ručak, to je sve. Ostavljam mu ceduljicu  na vratima hotelske sobe, osluškujem, šuškaju papiri. Radi i danju i noću, otkriva ga svijetlo u sobi do ranog jutra. Čujem da se planira njegova izložba u Beogradu…

Za novu 1953. godinu Uroš je napravio crtež koji je našao mjesto na naslovnoj strani časopisa „ Crveno jeste“. Na crtežu je bila figura ispruženih ruku iza rešetaka.Vapaj za slobodom. Pisalo je: „ Srećna nova 1953. godina“. Pričao mi je da je čitava ekipa umjetnika i njegovih drugova koji su radili na tom časopisu kasnije bila policijski progonjena. Svi osim njega. Ne zato što je uspio da izgladi stvar sa dežurnim administrativcima i „ čuvarima poretka“, već zato što je bio „ kadar stići i uteći“ . Tada je opet, sada već iskusno, trikom, izbjegao nepravedni progon. Kao da gledam akciju Žan Pol Belmonda. Profesionalac.

1955. godine iz štampe izlazi prva zbirka priča Miodraga Bulatovića „Djavoli dolaze“. Bule, kako su ga zvali, bio je kontraverzna ličnost, čudan, mračan, neobuzdan.. U ovoj zbirci jedan od likova je Milan za koga danas Uroš kaže da je lik rađen po njemu.

„ Bule me je kopirao“ kaže stari majstor.

Tih godina u Beogradu se sastaje i organizuje jedna sasvim neformalna grupa umjetnika koji su kasnije  formirali  grupu Mediala. Ovo društvo, bezimeno i neformalno, činili su Uroš Tošković, Dado Đurić, Siniša Vuković, Leonid Šejka, Tupa (Vukota Vukotić), Peđa Ristić… U skladu sa svojim stavovima, načinom izražavanja, principima, oni su u istom maniru, neobavezno i šarmantno zapisali sljedeća “ pravila ponašanja” grupe: “Hodanje po ulicama u grupi. Skandalizovanje prolaznika. Ulaženje u kafane sa blokovima. Crtanje sa voštanim pastelima, tušem, pljuvačkom. Rad na crtežima do mogućnosgi hartije (dok se ne pocijepa). Slikanje na kartonima sa velikim i debelim slojevima zgrudvane boje (teške fakture). Lutanje po obali Save i Dunava noću, čamcem. Dovlačenje velikih trulih stabala sa Ratnog ostrva plivajući. Vožnja čamcem kroz maglu na poplavljenoj Adi Ciganliji. Herceg Novi, Budva, Sv. Stefan. Nošenje brade, tetoviranje”.

 “…. Pariz, moji mrtvi drugovi, trešnje u Kini….”

Nakon završene akademije u Beogradu u klasi profesora Marka Čelebonovića, Uroš kao stipendista Francuske Vlade, u Parizu, upisuje Školu lijepih umjetnosti kod Morisa Brijanšona.

Upravo putem djela Uroša Toškovića i Dada Đurića Pariz okuplja i prihvata čitavu plejadu jugoslovenskih umjetnika. Urošev  pariski život je misteriozna priča čovjeka koji je u vječitoj raspravi sa konvencionalnim svijetom. I mada je kritika odmah primijetila njegov rad i proglasila ga jednim od najboljih crtača ikada vidjenih, on se ne obazire, nastavlja da živi i stvara po svojim, neobičnim regulama.

„ Veličković, Ljuba Popović, Čumić…?“, pitam Uroša.

„ Niko nije živio Pariz. Samo ja. Oni su jurili od jednog do drugog galeriste, ja sam ih šutirao. Živio sam na pariskoj ulici.“

U stalnom dodiru s ljudima, u pokretu i svaralačkom nemiru. Družio se sa običnim svijetom, pijancima, prostitutkama, noćnicima s kojima je volio probdjeti noći, družiti se. Stvarao je djela koja su postajala svojina mnogih, djela koja su imala njegov pečat, jedinstvenost. U svemu i u svakoj prilici odbacivao je ugodnosti materijalnog. Tvrdoglavo prkosio zakonima prirode, iscrpljivao tijelo kako bi se žrtvovao i napravio bolji rad.

„ Ja sam podnio žrtvu. Bog mi je dao talenat, i morao je da uzme ono što sam volio. Sve sam prihvatio i evo me, živ sam.“

„ Pekić, Kiš, Bule…, svi su oni duboko mrtvi, ja sam živ,“ govori stari majstor.

Gledao je Tošković smrti u oči i uvijek kovao nove planove o svojim slikama. Vječito zagledan u nebo živio je i živi kao samosvjesni ratnik, boem, hipik . Kao radoznali putnik.

Tošković Uroš

© Fenomeni.me

Pričao mi je  o pijankama na Mon Parnasu, druženju sa Papilonom ( „ izgledao je kao seljober“), o scenariju filma „ Sezona mira u Parizu“, o tome kako je slomio nos, kad ga je branio jugoslovenski bokser u sred Pariza…

Govorio je i još govori. Ja slušam i tragam za vezom događaja, redosledom stvari. Ako ga prekinem sačeka me „ Što veliš ti?“ i nastavlja, ili padne sa stolice kao pokošen. Ne uzbuđujem se, jednostavno naviknete  na Toškovićeve gafove vremenom. Ustaje, pita je li amater ili profesionalac?

„ E mnogo li mo*š“,  govorila mu je sestra.

Tošković danas ima sedamdesetpet godina, stvara voljom i radnom energijom početnika koji treba da se dokaže svijetu. I on se dokazuje. Naslonjen na besmrtnost dokazuje se svom predosjećaju genijalnosti. Neviđenom snagom i uvijek na nov način svojim djelima stiže do istine. A  istina je i to da je naš najveći živi umjetnik tu među nama, u našem gradu, u našoj ulici. Pardon, jedan od dvojice najvećih.

Na kraju, možda će ljudi jednom zaboraviti kako je izgledao Uroš Tošković, njegov glas, crte lica i pogled. Ali uvijek će ostati dragulji crteža i slika koje je nesebično dijelio u odlasku i povratku sa svojih putovanja ka istini.

Tags: , , , , , , , , , , ,

Category: Hronike Otpora

Markić Rakočević

About the Author ()

Markić Rakočević, rođen proljeća 1980., nedugo nakon smrti Josipa Broza a pola godine prije ubistva Džona Lenona, što ništa konkretno o njemu ne govori. Diplomirao pa magistrirao ekonomiju u Podgorici. Voli fudbal, poeziju i novac. U slobodno vrijeme čita sve i svašta i ponekad napiše koju riječ, onako, bez neke ambicije. Antifašista i liberal, ipak, shodno sopstvenom iskustvu življenja zalaže se za jaku državu-institucije. Seksualno opredijeljen, na radost poneke dame. To je, međutim, istorijska kategorija izuzev jedne. Do daljnjeg..

Leave a Reply

Modus vivendi et aura vitalis – Uroš Tošković

by Markić Rakočević time to read: 7 min
0