Važno je imati otvoren duh i biti spreman da se bez predrasuda prima sve što je novo [Tema: Tajni život biljaka]

| October 27, 2015 | 0 Comments

strange_spiral_plant_by_devian_tard

Pišu: Piter Tompkins i Kristofer Bird (VIII nastavak)

 

Jednog dana posjetila je Vogela u San Joseu smirena i povučena djevojka Debbie Sapp, koja ga je brzo impresionirala sposobnošću da odmah uhvati vezu s njegovim filodendronom (što su, naravno, pokazivali instrumenti).

Kad se biljka potpuno smirila, Vogel je najednom zapitao Debbie: »Što mislite, da li biste mogli ući u ovu biljku.« Ona je potvrdno kimnula glavom. U slijedećem trenutku na njenom se licu pojavio izražaj potpune smirenosti i kao neke duševne odsutnosti, kao da nije ovdje, na Zemlji, nego u nekom drugom univerzumu. Neposredno poslije toga počela je pisaljka galvanometra ispisivati takav obrazac valova da je Vogelu bilo jasno da biljka prima neuobičajeno velika količinu energije.

Debbie je kasnije napisala što se s njom tada događalo:
»Gospodin Vogel mi je naredio da se opustim i da se pokušam projicirati u njegov filodendron. Kad sam počela izvršavati ono što je od mene zatražio, odvilo se redom nekoliko situacija.
Prvo sam se zapitala kako da se zavučem u unutrašnjost biljke. Svjesno sam odlučila da to prepustim mašti. Već kratko vrijeme nakon toga vidjela sam da ulazim u glavnu stabljiku filodendrona, i to kroz neka vrata što su bila u podnožju stabljike. Kad sam se tako našla u unutrašnjosti biljke, vidjela sam oko sebe stanice njenog tkiva i čak sam vidjela kako se voda diže kroz stabljiku. Prepustila sam se ovom uzlaznom kretanju pustivši da me ono nosi.
Kad sam se tako približila (a sve se to zbivalo u mašti) listovima koji izlaze, račvaju se iz stabljike, osjetila sam kako iz jednog imaginarnog svijeta prelazim u nekakav posve drugi svijet, drugo carstvo, izvan moje kontrole. Nisam doživjela nikakve mentalne slike toga svijeta, toga područja, nego samo osjećaj da postajem njegov sastavni dio, i da ispunjavam nekakvu široku, prostranu površinu. Mislim da to, to stanje u kojem sam se našla, mogu opisati samo kao čistu svijest.
Osjećala sam da me biljka prihvaća i da me pozitivno, aktivno brani. Nisam imala nikakav osjećaj vremena, nisam osjećala da vrijeme prolazi, teče. U meni je postojalo samo osjećanje jedinstva u postojanju i u prostoru. Spontano sam se nasmiješila i prepustila se osjećanju jedinstva s biljkom.
Onda mi je gospodin Vogel naredio da se opustim. Kad je on to rekao, spoznala sam da sam jako umorna, ali i spokojna, smirena: sva moja energija prešla je u biljku.«

Vogel, koji je čitavo to vrijeme budno pratio pokrete pisaljke galvanometra, vidio je da se ona naglo zaustavila u trenutku kad je djevojka »izašla« iz biljke. Debbie Sapp je kasnije još nekoliko puta »ulazila« u biljku. Nakon prvih »ulaženja« znala je opisati unutrašnji izgled biljnih stanica i njihovu unutrašnju strukturu, što ni od kuda nije mogla znati. Jednom je, »ušavši« tako u Vogelov filodendron, zapazila da je jedan njegov list gadno opržila elektroda koja je na njega pričvršćena. Kad je Vogel skinuo tu elektrodu, pronašao je na listu rupu koja je do tog časa bila pokrivena elektrodom.

Vogel je ovaj isti pokus izvršio s nekoliko desetaka drugih ispitanika. Svi su oni »ulazili« u listove i vidjeli iznutra stanice od kojih su ti listovi bili sazdani. Značajno je da su svi ispitanici jednako opisali razne dijelove staničnih tkiva, i da je ta istovjetnost u opisivanju bila ista do najsitnijih pojedinosti. Neki ispitanici su čak opisali izgled molekula DNA, koje su vidjeli.

Rezultati ovog eksperimenta potakli su Vogela da zaključi: »Mi se možemo uvlačiti u individualne stanice svog vlastitog tijela. Već prema tome u kakvom smo momentalnom raspoloženju, mi na stanice svoga tijela djelujemo ovako ili onako. Mislim da će nam ova spoznaja pomoći da jednog dana objasnimo pravi uzrok mnogih bolesti.«

Sposobnost čovjeka da uđe u biljku i da iznutra vidi koji je njezin dio povrijeđen bila je prikazana u jednom televizijskom filmu, koji je američkim gledaocima bio emitiran 1973. godine. Ovaj film snimila je ekipa CBS-a i u njemu su nastupili Vogel i dr Tom Montelbono, koji je s njim počeo raditi godinu dana prije toga. Obojici istraživača bilo je vrlo neugodno kad na snimanju biljka nije htjela reagirati. Tada je Vogel rekao Montelbonu da pogleda je li s elektrodama sve u redu. Međutim, umjesto da skine elektrode s biljke, Montclbono je ostao sjediti na svojoj stolici. Malo se skoncentrirao, a onda je rekao da oštećene stanice, koje se nalaze u gornjem desnom uglu, mjesta gdje elektroda dodiruje list, izazivaju kratki spoj, pa da zato nema reakcije. Kad je ta elektroda bila skinuta, pred očima članova televizijske ekipe, pokazalo se da je list doista oštećen, i to upravo na onom mjestu koje je naznačio Montelbono.

Pošto je znao da su djeca mnogo »otvorenija« od odraslih ljudi, Vogel je počeo učiti djecu kako da stupaju u interakcije s biljkama. Uspio je. On prvo zatraži od djeteta da opipa list, da podrobno opiše njegovu temperaturu, tvrdoću i teksturu. Poslije toga dijete savije list da bi se tako upoznalo s njegovom otpornošću na savijanje, s njegovom elastičnošću, a onda ga »mazi«, »tetoši«, gladeći naizmjence njegovu gornju i donju stranu. Ako dijete pokaže da u tome uživa, Vogel zatraži od njega da odmakne ruke od lista i da pokuša osjetiti energiju koja iz njega emanira, zrači. Mnoga djeca, koja su sudjelovala u ovom pokusu, kazala su da su u tom času osjećala u rukama kao neko »škakljanje«, kao neko »strujanje«, osjećaj sličan kad ruke »trnu«, kad kroz njih prolaze »mravci«.

Vogel je zapazio da to najsnažnije osjećaju ona djeca koja se najjače koncentriraju. Kad takva djeca kažu da osjećaju ono »škakljanje«, Vogel ih upućuje: »Sada se potpuno opusti pa ćeš osjetiti kako primaš i daješ energiju. U času kad osjetiš da je ona počela pulsirati, primakni ruku listu, a onda je blago podiži i spuštaj, ali tako da bude neprestano iznad lista.« Mnogi mali sudionici pokusa tada lijepo vide kako se list »sam od sebe« udaljuje od njihove ruke kad mu se ona približi i vraća na početni položaj kad se ona odmakne. Ponavljajući ove kretnje, mladi eksperimentatori postižu to da listovi osciliraju, svijaju se amo-tamo, a ako upotrebe obje ruke postižu da se čitava biljka savija i ispravlja, kao pod naletima vjetra.

»Ovo je zapravo temeljna poduka kako da u sebi razvijaju svijest o posjedovanju neke nevidljive sile«, kaže Vogel. »Kad to jednom u sebi razviju, djeca shvate da mogu voljno upotrebljavati ovu silu, da se mogu njome koristiti.«
Vogel je otkrio da odrasli postižu u ovim pokusima manje uspjeha nego djeca, pa zato pretpostavlja da mnogim učenjacima neće poći za rukom da u svojim laboratorijima ponove njegove i Backsterove eksperimente. »Kad god je pristup pokusu isključivo mehanicistički«, – kaže Vogel, »kad se ne stvori obostrano komuniciranje s biljkom, kad se s njom ne postupa kao s prijateljem, pokusi ne mogu uspjeti. Važno je imati »otvoren duh’, to jest biti spreman da se bez predrasuda prima sve što je novo. Prije početka svakoga pokusa moraju biti uklonjene sve predrasude, jer se inače ne može uspjeti.« Neki liječnik, koji radi u Kalifornijskom parapsihološkom društvu, pričao je Vogelu da mu nije uspio ni jedan jedini pokus, iako se trudio punih nekoliko mjeseci. To sedogodilo i jednom od najuglednijih psihoanalitičara u Denveru.

»Sigurno je da će ostati isto tako frustrirani i razočarani mnogi drugi laboratorijski istraživači ako ne shvate ono što je ovdje najbitnije, a to je činjenica da je ključ uspjeha ovih pokusa postojanje empatije između čovjeka i biljke. Zato je još jedan nenadomjestivi uvjet uspjeha duhovni razvoj eksperimentatora. Međutim, ova je istina u suprotnosti s pogledima mnogih učenjaka koji još nisu shvatili da se kreativno eksperimentiranje ne može zamisliti ako eksperimentator nije dio vlastitog eksperimenta, njegov sudionik.«

Ovo Vogeovo stajalište je element po kojem se najbitnije razlikuju njegov i Backsterov pristup istraživanjima. Možda bi se moglo kazati da Vogel postiže neku vrstu hipnotičke kontrole nad svojim biljkama, dok Backster kaže da njegove biljke, koje on »ostavlja na miru«, normalno reagiraju na ono što se događa u njihovom ambijentu.
Vogel kaže da čak i onda kada neka osoba može djelovati na biljku, to djelovanje nije uvijek pozitivno. Jednom je u njegov laboratorij došao neki njegov prijatelj, inače klinički psiholog, da se sam uvjeri ima li kakve istine u onom što Vogel priča o svojim pokusima s biljkama. Vogel je zatražio od njega da pokuša projicirati kakvu snažnu emociju prema jednom filodendronu, koji je od njega bio udaljen otprilike pet metara. Biljka je odmah počela snažno reagirati, a onda je iznenada »umukla«. Kad je Vogel zapitao psihologa što je u tom času mislio, ovaj mu je odgovorio da je u mislima usporedio Vogelovu biljku sa svojim filodendronom i da je pomislio kako zapravo Vogelov filodendron izgleda inferiorno. »Osjećaji« Vogelove biljke bili su time povrijeđeni, ona se tako uvrijedila, da čitav taj dan nije htjela reagirati i »durila« se još dva tjedna poslije toga. Vogel je potpuno siguran da biljke osjećaju averziju prema nekim ljudima odnosno, točnije rečeno, prema onome što ti ljudi misle.

Ako se ova pretpostavka pokaže točnom, onda ćemo, smatra Vogel, jednom moći pomoću biljaka »čitati« tuđe misli. Nešto slično tome već se zapravo dogodilo. Nekom zgodom Vogel je zamolio jednog atomskog fizičara da mentalno, »u glavi«, rješava kakav problem. I dok je fizičar to radio, Vogelova biljka je zabilježila preko galvanometra seriju reakcija koje su potrajale 118 sekundi. U trenutku kad se pisaljka galvanometra opet smirila, Vogel je rekao učenjaku da je on upravo prestao rješavati problem. Ovaj je to potvrdio.
Vogel se pitao je li mu doista pošlo za rukom da »snimi« misaoni proces, misli drugog čovjeka »uhvaćene« preko biljke i registrirane pomoću galvanometra. Zato je nakon nekoliko minuta zamolio fizičara da intenzivno razmišlja o svojoj ženi. Biljka je odmah reagirala i pisaljka galvanometra je zapisala dijagram vremenski dug 105 sekundi. Vogel je zaključio da ovo možda znači da je biljka uhvatila mentalne predodžbe fizičara o njegovoj ženi. Ako se krivulje koje se ovako registriraju budu jednom mogle »dešifrirati«, osposobit ćemo se da »čitamo« tuđe misli!

Vogel i fizičar su tada prekinuli eksperiment da se malo odmore i popiju šalicu crnc kave, a onda je Vogel zamolio fizičara da još jednom pokuša misliti na svoju ženu, ali isto onako kao što je mislio prvi put. I sada je pisaljka registrirala dijagram od 105 sekundi koji je po izgledu bio veoma sličan prvom. Vogel je iz toga zaključio da je biljka dva puta uzastopce »snimila« sličan »misleni spektrogram«, to jest »sadržaj misli« pa je zato u oba navrata dobila tako slične »snimke«.
»Ako nastavimo ova istraživanja«, kaže Vogel, »možda ćemo jednom ostvariti tehničke mogućnosti da identificiramo energije koje emanira ljudski duh, da ih ,prevodimo’, onako kao što se u radio-prijemniku radio valovi pretvaraju natrag u zvuk. Ako ovo jednom ostvarimo, moći ćemo reproducirati što je netko mislio, jer će sve to biti snimljeno baš kao da je diktirano u magnetofon.«

 

Nastaviće se

Tags: ,

Category: Anatomija Fenomena

About the Author ()

Voli da briše članke...

Leave a Reply

Važno je imati otvoren duh i biti spreman da se bez predrasuda prima sve što je novo [Tema: Tajni život biljaka]

by admin time to read: 8 min
0