Vladan Desnica: Mehanika bola

| August 24, 2017 | 0 Comments

 

Prelazim dlanom po starim brazgotinama, i gle: više ne bole. Izlažem ih suncu, nosnice udišu svjetlost i trepke žmire od jasa — prosjak što u ljetnje podne pod maslinom smireno žvaće ukupljene korice hljeba. Sve je već tako daleko da u dnu sjećanja jedva još tinja. Sve je već tako daleko i mrtvo da više nije ni dobro ni loše.

Prelazim dlanom po starim brazgotinama, i slutim glas iz dubine: zaista, sve je tišina.

Sve sam od života uzeo i sve mu od sebe dao. Pred njegovim se licem nisam pretvarao. Dao sam mu svoje zanose i svoje padove, svoja pregnuća i svoja klonuća, napore napetih žila i snove preznojenih uzglavlja. Sve je bilo moje: i radost i bol, opsjena i razočaranje. Poznajem glad djeteta, i tugu bludne sitosti, cik ludog srca u jutra krvava i povijanje duše u mutne sutone. Kad odem, otići ću go i praznih ruku, s dubokim umorom u dnu udova i pomiren sa prolaznošću.

*
Danas je nebo oblačno.

Doista, umoran sam, duboko umoran. Umoran iz dubine duše.

Možda već predugo živim. Već tako dugo da pomalo shvatam dobrostivost smrti.

Da, dobra je smrt. Trebalo bi samo da poštedi jednu tanku zraku svijesti: toliko da se njome može iskusiti dobrota ništavila.

*
Samo ne više patnje!

Probudim se u noći i skrušeno šapućem: samo ne više patnje!

Tako sam srođen s njom da joj već dobro poznajem zakone, mjere i ćud. Znam je kako se rađa, znam kako niče tupi ledac bola u dnu izmučene puti. Znam je kad kliktava lijeće, crna preklana ptica, i krilom skršeno udara o stijenke svoje tjeskobe. Znam je kad, klonula, pusta, bije čelom o hladni prag beznađa.

Duša diše u patnji kao more u plimama i osekama. Poznam spečenu suhoću kad presuše suze, kad se u prsima zgrune tvrda ledena gvalja. Poznam klonuća u pustoš bešćutnosti. Poznam časove kad je duša prazna kao presušen bunar. To je kratak predah istrapljenom mesu. A onda, u dnu bunara, zagrgolji opet vrutak crnih voda.

O, dobro poznam mehaniku bola!

Tako sam sviko na patnju da joj već dobro znadem svaku boru na licu i svaki topli prijevoj u naborima skuta.

*
Samoća, i pučina noći preda mnom. Ničega nema. Ni ljeskanja varljivog svijetla u daljini ni lepeta kakvog bijelog krila. Ničega, do ravne plohe zida pred mojim očima i beskrajne pučine noći preda mnom. Hrana je mome uhu disanje tišine, hrana je mome oku nijema bjelina zida, hrana je mome srcu samoća.

Svemu sam dao sebe. Primio sam u srce glas svake stvari. Osjetio sam miljenje soka u svakom tananom vlaknu i srh u studenom srcu kamena. Razumio sam nijemi govor stvari i tugu u oku zvijera. Otvorio sam dušu svakoj pojavi života i oči svakom njegovom vidu. U svakom dodiru ostala je po jedna čestica mene. Da mi se išta iz dubine noći vrati u krilo!

Ali nikoga i ničega nema. Sad sam praznoruk i go, pun bijele praznine.

Gola duša u dahu bivstvovanja — harfa u dahu vjetra.

Iz romana Proljeća Ivana Galeba

http://filozofskimagazin.blogspot.com/2017/08/vladan-desnica-mehanika-bola.html

Tags: , ,

Category: Notes

About the Author ()

Voli da briše članke...

Leave a Reply

Vladan Desnica: Mehanika bola

by admin time to read: 2 min
0