Anatomija Fenomena

Vladeta Jerotić: Jungov životni put [Tema: Jung]

 

Piše: Vladeta Jerotić

 

ŽIVOTNI PUT

Karl Gustav Jung rođen je 1875. godine u Kesvilu, kanton Turgau, u Švajcarskoj, kao sin protestantskog sveštenika, u znaku »svinje«. Ovo je Jungov sopstveni humoristični komentar, jer u kineskom kalendaru 1875. godina stoji pod ovim znakom, kao simbolom tame. U svome detinjstvu, kako dobro primećuje Herbert Rid (Herbert Read) u svojoj studiji ο Jungu posvećenoj njegovom 85. rođendanu, Jung je već utvrdio da je svet taman i nerazumljiv i da površna objašnjenja koja mu stariji pružaju ο “realnosti”, ne odgovaraju toj realnosti.

Kada je u Bazelu završio sve potrebne škole za upis na fakultet, a još i u toku gimnazijskog školovanja, pomišljao je najpre, da razreši tamu prošlosti i u njoj zagonetku starih rasa i naroda, želeći da studira arheologiju; onda mu se učinilo zanimljivije razvejavanje tame jezika i vavilonske zbrke oko njihovog porekla, pa je razmišljao da bi trebalo da studira filologiju; najzad je odlučila najveća misterija života, njeni biološki koreni, što ga je opredelilo da studira medicinu.

Jungovi preci i sa očeve i sa majčine strane u više generacija bili su fakultetski obrazovani ljudi, i to poznati teolozi i lekari. Njegov ded, sa očeve strane, poreklom Nemac, bio je pesnik i lekar u isto vreme i sa preporukom Aleksandra fon Humbolta došao je u Bazel, postao profesor anatomije i osnovao prvu bolnicu za nervno i duševno bolesnu decu.

Godine detinjstva i dečaštva Jung je proveo u dosta mučnoj i povremeno vrlo nesređenoj porodičnoj sredini, materijalno obezbeđenoj, emotivno, međutim, neusklađenoj zbog suprotnih temperamenata i želja roditelja.

Otac je studirao teologiju i postao sveštenik manje zato što je ovo želeo, više iz finansijskih razloga, jer mu se iznenada ukazalo dostupno nasledstvo jednog umrlog srodnika koji je u zaveštanju zahtevao da se novac utroši na studiranje teologije. Sumnja u pogledu pravog izbora poziva, ali i dublja sumnja u istinitost onoga čime se bavio, i što je drugima prenosio, nagrizale su Jungovog oca, izgleda, sve do smrti, i ove sumnje nisu mogle a da ne ostave traga na njegovog mladoga sina koji je dosta rano počeo, i to na originalan način, da se bavi metafizičkim pitanjima. Jungova majka, vrlo obrazovana žena za ono vreme, znatiželjnija i šireg interesovanja od svoga muža, dosađivala se u braku, postajala čas razdražljiva i naprasita prema mužu i detetu, nazivajući njegovo svojeglavo ponašanje »sramotom za porodicu«, čas je bila depresivna i telesno bolesna odlazeći u takvom stanju u bolnicu na lečenje. Ovakvo stanje u porodici uticalo je da je Jung sve do kraja puberteta, i pored jasnih znakova koji su označavali vrlo individualan i svojevrstan razvoj ličnosti, patio od niza psihičkih i telesnih bolesti koje su ukazivale na jake sukobe u njegovoj duši. U jednom periodu teške krize koja je zavladala u odnosima Jungovih roditelja, kada je u jednom trenutku došlo i do privremenog razvoda, Jung je patio od ekcema po čitavom telu, za koji je sam kasnije pisao da je bio izazvan psihogeno. U dobu od pet-šest godina nedeljama je patio od nesanice i noćnih strahova. Snovi su mu bili još tada, u najranijem detinjstvu, ne samo obilni i raznovrsni, već i krajnje neobični i za detinji uzrast u kome je bio, vrlo složeni. Njegovo interesovanje za snove kojima će kasnije, u toku svoga naučnog razvoja, posvetiti znatno vremena i plodne pažnje, počelo je još iz detinjstva, kada se mučio da protumači neki svoj san koji je već onda bio bogat neobičnim simbolima. U sedmoj godini patio je od napada gušenja, neke vrste pseudokrupa, izazvan isključivo psihičkim razlozima. U devetoj godini prvi put je doživeo znake rascepa ličnosti, kasnije je pisao ο ličnosti br. 1 i ličnosti br. 2, koje su se jedna prema drugoj odnosile neprijateljski. Ovakvo stanje izazivalo je u Jungu doživljavanje jakog straha, a unutarnja sigurnost bila je ozbiljno uzdrmana. U to doba osećao je snažnu potrebu da se izdvoji od drugih ljudi, da stvori nešto samo za sebe, što će biti njegova tajna i što mu može u teškim momentima da pruži zaštitu ili utehu. I on je zaista napravio za sebe jednog čovečuljka od drveta kome je pridodao jedan sjajan kameni šljunak iz Rajne, koji je on sam šareno obojio vodenim bojama. Ovaj svoj mali totem pažljivo je sakrio na tavanu i tamo je povremeno odlazio da ga vidi kada mu je bilo teško, kada je bio siguran da ga neće niko videti. U ovom događaju treba videti početak Jungove neodoljive privlačnosti prema tajni, najpre onoj u prirodi, zatim u ljudskoj duši, dalekoj istoriji ljudskog roda, transcendentnoj i kosmičkoj.

Posle završenih studija medicine opredelio se za u to vreme vrlo malo privlačnu specijalizaciju psihijatrije, pri čemu je imao sreću da već u 25-toj godini postane asistent tada vodeće ličnosti psihijatrije u svetu, Eugena Blojlera, na njegovoj klinici u Cirihu. U 27. godini boravio je neko vreme na studijama psihopatologije u Parizu kod Pjer Zanea (Pierre Janet); u tim godinama je i doktorirao. Dve godine kasnije objavio je originalan rad: Eksperimentalna istraživanja ο asocijacijama kod zdravih (poznat do danas kao Jungov asocijacioni test), a u 30. godini izabran je za docenta za psihijatriju na ciriškom univerzitetu.

Nezadovoljan radom i načinom ispitivanja psihijatrijskih bolesnika na ciriškoj klinici, pri čemu se malo vodilo računa ο ličnosti bolesnika, dubljem smislu i značenju njegovih simptoma, kao i čitavoj njegovoj prošlosti, Jung se upustio u analizu onih ispoljavanja duševno poremećenih ljudi preko kojih je naslućivao da može da dopre u pozadinu svesti, u nesvesno, koje je svojim bogatstvom obećavalo istraživaču otkrića do tada nepoznatog rudnika čije je eksploatisanje trebalo da bude neiscrpno i da predstavlja radikalan zaokret u psihijatriji uopšte. Prvi plod ovakvog Jungovog otkrića bila je njegova knjiga: Ο psihologiji demencije prekoks, iz 1906. godine. Ova knjiga je uspešan ishod Jungovog naročito marljivog izučavanja jedne stare pacijentkinje na ciriškoj psihijatrijskoj klinici koja je tamo provela skoro četrdeset godina, dijagnostikovana kao katatona shizofrena demencija, a koja je uporno ponavljala neke stereotipne pokrete rukama čiji je dublji smisao Jung uspeo da odgonetne.

Jedini čovek koji se bavio sličnim originalnim istraživanjem, doduše kod neurotičnih pacijenata, bio je u ono vreme Sigmund Frojd (S. Freud), koji je Junga odmah snažno privukao, a prema kome nije bio ravnodušan ni njegov šef klinike, klasični, ali originalni psihijatar Eugen Blojler. Godina 1907. predstavljala je odlučnu prekretnicu za dalji tok života i naučnog stvaranja Karl Gustava Junga. To je bila godina prvog susreta Frojda i Junga, februara meseca u Beču, na Frojdov poziv. Dvojica uglednih naučnika, psihijatara, od kojih je jedan svojim otkrićima već bio izazvao gotovo svuda žestoku reakciju protesta ne samo protiv onoga što je otkrio i objavio, već i protiv svoje ličnosti, a drugi koji je tek

otpočinjao svoj naučni put i na njemu već bio zapažen, razgovarali su toga februarskog dana od jedan čas u podne trinaest časova neprekidno i na kraju razgovora, u euforiji koju su jedan u drugom izazvali, bili su u stanju da se zakunu na doživotno prijateljstvo. Jung je u pismu Frojdu od 31. III 1907. naveo da je poseta za njega lično značila »sedmo nebo«, a u svojoj autobiografiji pisao je ο susretu sledeće: »Frojd je bio prvi zaista značajni čovek koga sam sreo. Nijedan drugi čovek iz moga tadašnjeg iskustva nije mogao da se sa njime meri. U njegovom stavu nije bilo ničega trivijalnog. Ocenio sam ga kao izvanredno inteligentnog, oštroumnog i u svakom pogledu značajnog.« Frojd je na sličan način bio impresioniran Jungovom ličnošću, njegovom neobuzdanom vitalnošću, bogatom moć| predstavljanja, sugestivnom snagom u formulisanju najsmelijih hipoteza, beskompromisnom energičnošću. U njemu je Frojd odmah prepoznao svojstva vodeće ličnosti i već posle kraćeg vremena prijateljstva nazvao ga je »sinom i naslednikom«.

Pre ovih događaja, 1903. godine. Jung se oženio Emom Raušenbah, sa kojom je imao skladan i srećan brak, sa petoro dece, a koja mu je sve do svoje smrti, 1955. godine, ostala verna i dragocena saradnica.

Godine 1909. Jung napušta svoje mesto na psihijatrijskoj klinici da bi se sav posvetio naučnom radu i svojim pacijentima. Sve do 1913. godine zadržao je mesto docenta, držeći predavanja iz psihopatologije u kojima je glavno mesto zauzimala psihoanaliza Sigmunda Frojda.

Originalna i samosvojna ličnost Jungova, nove ideje koje je razvio, a koje su sve više dolazile u sukob sa osnovnim postavkama Froj dove psihoanalize, sigurno i neke lične karakterne i neurotične Frojdove i Jungove crte, bitno su uticale na konačan raskid prijateljskih odnosa i dalju naučnu saradnju dvojice velikana. Definitivnom razilaženju naročito je doprinelo objavljivanje nove Jungove knjige Preobražaji i simboli libida, 1912. godine, u kojoj su izašla na videlo duboka neslaganja između tvorca psihoanalize i osnivača »kompleksne« ili »analitičke« psihologije Karl Gustava Junga. Možda je Frojdov isključiv stav prema seksualnosti, njegovo prenaglašavanje prednosti i značaja ovog ljudskog nagona za sve životne manifestacije čoveka, uključujući i one svih njegovih duhovnih i kulturnih potreba, bio jedan od važnih ili možda i najvažniji klin koji je već rano počeo da neprimetno i sigurno razdvaja ovu dvojicu prijatelja.

“Bilo je očevidno”, piše Jung u autobiografiji, “da seksualna teorija leži Frojdu na srcu u neuobičajenoj meri. Kada je ο njoj govorio, njegov ton je postajao nametljiv, skoro plašljiv, i od njegovog kritičnog i skeptičnog ponašanja više se ništa nije moglo da primeti… Ovo je učinilo na mene snažan utisak: seksualnost za njega znači numinozno.”

Tri godine kasnije, 1910. godine, Jung je ojačao ovaj utisak posle razgovora sa Frojdom u kome mu je ovaj rekao: “Moj dragi Jung, obećajte mi da nećete nikada napustiti seksualnu teoriju. To je od svega najvažnije. Mi moramo od toga da napravimo dogmu, nepokolebljiv bastion. Ovo mi je on rekao pun strasti i u tonu kao kad bi otac rekao: i obećaj mi jedno, dragi moj sine, da ćeš svake nedelje ići u crkvu.”

Pošto ostavljamo za kasnije opširnije raspravljanje ο učenju i novim idejama Karl Gustava Junga, kao i kritički osvrt na ovo učenje, pomenimo sada samo letimično glavna Jungova dela kako su u toku niza godina njegovog dugog života objavljivana, priznanja koja je za života stekao, a ukažimo još i na skoro neverovatan obim njegovih interesovanja.

Među objavljenim delima Junga, kojih već sada ima preko trideset, ističemo kao izuzetno značajna, originalna i za dalji razvoj psihijatrije, psihoanalize i psihologije plodna i podsticajna sledeća: Psihološki tipovi, 1920, Odnos između Ja i nesvesnog, 1928, Duševni problem današnjice, 1931, Psihologija i religija, 1940, Psihologija i alhemija, 1944, Simbolika duha, 1948, Ο psihološkoj energetici i biću snova, 1948, Ajon (istraživanje istorije simbola), 1951, Studija ο arhetipovima, 1954.

Mnogobrojna putovanja, od kojih ona po severnoj Africi i Keniji, kod Pueblo Indijanaca u Arizoni i Novom Meksiku, pomogla su Jungu da otkrije i pokaže velike sličnosti koje postoje između sadržaja nesvesnog nekog modernog evropskog čoveka i izvesnih manifestacija tzv. primitivne psihe i njenih mitova; susreti i lična prijateljstva sa značajnim naučnicima, umetnicima i političarima njegovog vremena, mnogobrojna predavanja koja je godinama održavao na raznim američkim i engleskim univerzitetima, učihili su Junga vodećom ličnošću internacionalnog naučnog istraživanja u oblasti dubinske psihologije.

Godine 1930. dodeljeno mu je počasno predsedništvo Nemačkog lekarskog društva za psihoterapiju, a 1933. godine predsedništvo Internacionalnog lekarskog društva za psihoterapiju. Iste godine postao je titularni profesor na Tehničkoj velikoj školi u Cirihu, a 1944. Godine redovni profesor za medicinsku psihologiju u Bazelu.

Postao je počasni doktor mnogih univerziteta u svetu: u Londonu, Oksfordu, Njujorku, Vorčešteru, Harvardu, Cirihu, Zenevi, Benaresu, Kalkuti itd.

Poslednjih 20 godina života Jung je proveo većinom bez pacijenata i predavanja, samo sa prijateljima i užom rodbinom, u povučenosti lepog mestašca Kisnahta, na jezeru pored Oiriha, koje je Jung davno izabrao da u njemu živi, gde je podigao kuću prema sopstvenim nacrtima i, takoreći, svojim rukama, mentalno izvanredno svež i prisutan za duhovne probleme vremena, posvećujući glavnu pažnju uporednoj religiji, mitologiji, simbolima i alhemiji.

U 86. godini života, 6. juna 1961. godine, umro je Karl Gustav Jung, jedan od najinteresantnijih i najoriginalnijih mislilaca našeg veka, u kome kao da se još jednom otelovio srednjevekovni medicinar, filozof i alhemičar Teofrastus Paracelzus.

Nastaviće se

Ostavite komentar:

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.