Volim i ja nerandže

| December 22, 2019 | 0 Comments

Kako bih volio da sam netko i nešto… Baš bih volio. Teško je to. Pogotovu u ovom zemanu, sa ovakvim poglavnicima, među ovakvim doglavnicima.

Da bi bio netko i nešto, moraš biti ništa, pa tek iz tog ništavila treba sunuti ka nebu, a nebo nikad niže, nikad manje…

Ne može to svako, a gotovo svako može.

Gotovo su svi netko i nešto, gotovo pa se svi vinuli iz ništavila. Nema to veze sa feniksom i pepelom. To više ima veze sa stidom i sramom…

A nije baš lako biti bestidnik i besramnik. A moraš. Ako kaniš da budeš netko, ako hoćeš da budeš nešto…

Kako bih volio da sam ugledan… Pa svi ili gotovo svi da kažu: Eno onog uglednika, vidi ga kako ugledno krače, kako ugledno sjedi, kako ugledno besjedi…

Ali, nije lako biti ugledan… Prvo treba biti netko i nešto, pa tek onda sticati ugled. Dvostruka je to muka. Kamen i na duši i na leđima…

Kad vidim uglednike, a takvi su gotovo svi u ovoj uglednoj i oglednoj državici, nije mi jasno kako se stiče ugled. Jasno mi je kako se gubi… Ili se možda stiče tako što se najprije izgubi…

Jer, ako si morao biti ništa da bi postao neko i nešto, onda si morao i izgubiti ugled ne bi li postao uglednik bez premca…bez srama… bez stida…

Tako nekako to ide u ovom uglednom stadu, na ovoj uglednoj gomili…

Kako bih volio, baš bih volio, da sam, na primjer- pametan. Pa svi da kažu: Bože, pametan li je. I da me pametnog slušaju i da onako pametarski klimaju tikvicama ne bi li potvrdili i pritvrdili moju ogromnu pamet…

Ali, nije to lako… Osobito u ovoj postojbini veeeelikih pametara. Kad vidim pametare, a ima ih kao ovčica u najvećem stadu, kao kokošaka u megakokošinjcu, nekako mi se učini da su ostali bez pameti. Jer, pametnik se postaje tek kad ti prethodna pamet izvjetri, kad ti cipan-cijelo pamćenje iscuri i ishlapi. Naviješ tikvu na ramenima i pustiš da pamet istoči kao iz svake crvotočine. Jer stara pamet u eri novih pametara samo smeta ambicioznom opametniku. Onda, naviješ šuplju tikvu na drugu stranu i pustiš da ti zaduženi pametari naspu pameti koliko ti treba. Jer, ne valja presipati pamet. Svakom našem pametaru, koliko god da je pametan, pameti je dovoljno… Pametnom dosta…

Kako bih volio, a što da ne bih, da sam ultraobrazovan. Da imam pripučena mnoga zvanja, zakačene mnoge doktorate. Pa kad me vide, da kažu: Vidi ovoga ultraobrazovanoga pametara, vidi mu se i zvanje i znanje na prvi pametan pogled…

Ali, nije to lako… Posebno je teško u ovoj pećini, pred ovim razbojničkim katedrama, među ovoliko ultraobrazovanih rogatih glava, između ovoliko neokresanih i neotrijebljenih intelektualaca koji kad hodaju lebde, a kad lebde lete, a kad lete prelijeću nebo kao debele kokoške krivu tarabu…

Da bi postao ultraobrazovani stvor, moraš zanemariti opšte obrazovanje. To što si neobrazovan pomaže ti pri ultraobrazovanju, jer se samo potpuna praznina potpuno dopunja i pripunja… Stoga, ako si nešto nekada kobajagi znao, nikada više nećeš znati ni saznavati…a ako ništa ne znaš, uskoro ćeš postati ultraobrazovana državotvorna sveznalica…

Kako bih ja volio da sam, teško meni, visok i da sam, muko moja, baš onako lijep…Da blještim kao lampion svojom ljepotom, visinom svojom. Da svijetlim kao najveći i najljepši kruzer u najtamnijoj rođenoj noći. Da se talasi i ushićenje za mnom dižu…Pa da svi kažu: Vidi onog visokog ljepotana, blagoš njegovoj visini i njegovoj ljepoti- blagoš…

Ali, avaj, najteže je to među ovim gorskim borovima, među ovim uspravljenim i lijepim balvanima, pomeđu ovih direka koji su sve viši i sve ljepši…Koji su nam svojom uzdirečenom visinom i ljepotom zaklonili i rođeno nebo i vidike rođene.

Da bi bio lijep i visok, moraš biti mali i moraš biti ružan. I moraš sakriti ono nisko u svojoj visini i ono nakazno u svojoj ljepoti. Jer i blesavom je jasno da je samo nisko veliko i visoko, a samo nakazno lijepo i divotno u ovim vremenima, u jadima ovim… U Titogradu ili Biogradu, sasvim svejedno…

 

Tags: ,

Category: Notes

Boris Jovanović

About the Author ()

Boris Jovanović, rođen u Nikšiću. U rodnom gradu voli miris lipa (koje su posjekli) na glavnoj ulici i pivo u samačkom (status nepoznat). Zbog ljubavi prema srpskom jeziku kao mlađi Čarnojević odgegao na mali sjever. Zbog ljubavi prema Nataši nastanio se u Vrnjačkoj Banji ni kriv ni dužan. Vrlo je rijetko otac, a mnogo češće tata Matije i Bogdana. Ponosni je stric. Objavio četiri-pet knjiga. Ima malo više čitalaca nego napisanih knjiga. Nagrađivan (malo ga je sramota, ali mu je to ponekad važno). Navijač Sut(j)eske i Zvijezde. Osobeni znaci: umjetničko-razbojnička fizionomija. Piće: sve manje crnogorskog vina. Država: Srbija i Crna Gora (ili obrnuto). Ima najboljeg druga. I puno knjiga. I malo stripova. I još ponešto...Eto.

Leave a Reply

Volim i ja nerandže

by Boris Jovanović time to read: 3 min
0