Anatomija Fenomena

Vraćamo se u Krf putem koji vodi kroz ta groblja [Tema: Crnjanski]

WWI-21

 

KRF POSLE RATA

 

Uzduž, i popreko, Krf je zasejan našim grobovima, grobovima srbijanske vojske iz prvog svetskog rata. Posle nekoliko dana provedenih na Krfu, oni se čine bezbrojni, kao da ih ima pod svakom maslinom, i svakom stenom.

Imena na tim krstačama nad grobovima uvek se ponavljaju. Pod humkama leže bezbrojni Jovanovići, Kostići, Ristići, Ilići, Simići, pa to još više užasava.

Pođe li se iz Krfa sa istočne na zapadnu obalu, do Jonskog mora, u dužini od sedamdeset i šest kilometara, groblja srbijanske vojske sve su češća. Pukovi i divizije jednako se ponavljaju; A liče, sa svim, na seoska groblja u Srbiji. Mirna i zarasla travom.

Čim se iziđe iz varoši Krfa, kraj rečice Potamos, kraj logora desetoga puka, pod bregom, gde su bili smešteni starci, i poslednja odbrana, više jedne crkvice, našao sam dva groba.

Pored puta selo se tek budilo, magarci su rikali, a babe su raznosile teške tovare na leđima kao da smo negde u zemlji Don Kihota. Koze se veru po kućama. Svet spava još po avlijama, ispod venecijanskih tremova.

Penjemo se na brdo, zaraslo u šume narandža, čempresa, gustih i beskrajnih, kao naši šljivaci. Kakva radost u tuđini susresti, iznenada, jedan ogroman, stari orah.

Od sela Kravakule, sve do mora, spuštaju se šume narandži i ogromne masline, među kojima ima i prastarih.

Među kaktusima, dole, vidi se more, magla Epira.

Tu, opet među maslinama, u zemlji koja liči na dalmatinsku, leže oni sa Uba, Morave, Đetinje, tvrdi i nemi, zanemeli zauvek.

Kraj barovitog mora, ispod sela Kondokali, zarasla loza. Na jednom brežuljku opet grobovi, ispod kukuruza.

U selu Kondokali bilo je, kad je pomor u vojsci bio opao, godine 1916, varijete Dunavske zanatlijske čete. Tu, gde je sad tišina i gde su ostali samo zapušteni grobovi, recitovao je mašinski bravar Aleksa Rajić, terao šegu komičar Dobrivoje Cvetković, moler, a igrao, obučen u banaćanske gaće, Mirko Miličević, u ulozi gajdaša Ćire i kočijaša Pante. Aleksandar Popović, stolar, predstavljao je poznatog beogradskog praktikanta Acu Mutu, a harmonikaš Miloš Lukić, opančar, izvodio je, prema onovremenom izveštaju, „vrlo teške pijese sa najvećom gracioznošću“.

Sada je tamo potpuno mrtvilo.

Niko se toga ne seća.

Kod imanja grafa Kapodistrije, na jednom brežuljku, nalazim osam istrulelih krstača, nepoznatih vojnika. Jedna agava raširila se ispod pet maslina. Malo dalje, pod divljim jagodama, opet grob, a pored njega, još četiri krstače.

U blizini sela Govino, gde su bili logori, pod ogromnim masivom brda Pontokratora, zelene se masline na imanju pukovnika Vulgarisa, a među njima, opet, četiri groba.

Malo dalje, u kukuruzima, opet dva groba. Možda se raduju da su u kukuruzima, kao da su u svom zavičaju.

Kola nas posle voze dalje, prašnim putem.

Nailazim na četiri koca, povezana žicom. Kažu: tri srbijanska vojnika, kraj puta u Ipsos.

U plićaku mora stoji jedna crkvica. Tu leži sahranjen Ljubomir Đukić, iz Užica.

Malo dalje, iza jednog ćuvika, opet dva groba.

Stigli smo na naše državno imanje Govino.

Tu, kraj kanala u more, veliko je groblje.

Na toj utrini, crvene krstače, na kojima piše:

„ZA PRAVDU I SLOBODU“.

Ima ih svud, tako, sve do sela Katomeri.

Prolazimo kroz šumu maslina dalje. Jedna kanta od benzina u trnju. Tu je, isto tako, bio logor. U kukuruzu vidim jedan grob. Ko zna čiji.

Kod sela Katomeri 500 grobova Šumadijske divizije.

A ko zna koliko je njih u njima sahranjeno!

Iza jednog ćuvika, devet grobova.

Malo dalje, kod jedne crkvice, opet dva.

Put vodi do starog manastira Paleo Kastrice, koji je sazidan u XIII veku na ogromnim, feačkim, stenama.

Na tom mestu se Odisej, vraćajući se na Itaku, dohvatio obale.

Ispod urvina tu, plavi se i modri, Jonsko mare.

A pri povratku odatle, grobovi se opet ređaju kraj drugog puta.

Između zelenih maslina svud ih ima.

Zabele se kretovi, a na njima piše da do tog groba počiva: Milan Jevremović iz Šetonja, srez mlavski, Vučić Vuković, Ognjen Vučićević, iz Dobrače, srez ariljski. Sa druge strane, na krstači, piše Ljubomir Milanović, svršeni maturant iz Smedereva.

Mesec je, međutim, zasjao kroz masline i mrak se spušta.

Vraćamo se u Krf putem koji vodi kroz ta groblja.

Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca nije na njih potrošilo dosada ni toliko koliko košta, na Krfu, magarac.

Miloš Crnjanski

1925.

Ostavite komentar:

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.