Sportski duh
Sada, kada je kratki posjet nogometnog kluba »Dinamo« završen, (Moskovski »Dinamo«, ruski nogometni klub, gostovao je u Britaniji ujesen 1945. i igrao protiv vodećih britanskih klubova. (Prim. prev.) može se javno reći ono što su mnogi razumni ljudi govorili privatno prije nego što je »Dinamo« stigao. To je, da je sport neiscrpan uzrok neprijateljstva, i ako takva posjeta može imati ikakva učinka na anglosovjetske odnose, oni će jedino postati nešto lošiji nego što su bili prije.
Čak ni novine nisu mogle zatajiti da je na dvije, od četiri odigrane utakmice, došla na vidjelo jaka netrpeljivost. Na utakmici s »Arsenalom«, kako mi je pričao jedan od prisutnih, britanski i ruski igrač su se potukli, a publika je zviždala sucu. Na utakmici u Glasgowu, kako su me obavijestili, od samog početka svatko je radio što je htio.
Također je bilo nesuglasica, tipičnih za naše nacionalističko doba, oko sastava »Arsenala«. Je li to zaista bila reprezentacija Engleske, kako su tvrdili Rusi, ili samo ligaški klub, kako su tvrdili Britanci? I je li »Dinamo« nenadano prekinuo turneju, da bi izbjegao igru protiv engleske reprezentacije? Kao i obično, svatko odgovara na ta pitanja prema svojim političkim sklonostima. Međutim, ne baš svatko. Sa zanimanjem sam zamijetio, kao primjer pakosnih strasti koje izaziva nogomet, da je sportski dopisnik rusofilskog »News Chronicle« stao na antirusku stranu i ustvrdio da »Arsenal« nije bio engleska reprezentacija. Nema sumnje, da će rasprava godinama imati odjek u fusnotama historijskih knjiga. U međuvremenu rezultat »Dinamove« turneje, ukoliko je imala ikakav rezultat, bio je stvaranje nove netrpeljivosti na obje strane.
A kako bi i moglo biti drugačije? Uvijek se iznenadim kada čujem ljude da govore kako sport stvara razumijevanje među nacijama i kad bi se obični ljudi svijeta mogli susresti na nogometu ili kriketu ne bi imali potrebu da se susreću na bojnom polju. Čak i ako ne znate konkretne primjere (recimo Olimpijske igre 1936.) kako internacionalna natjecanja dovode do orgija mržnje, to možete zaključiti iz općih principa.
Gotovo svi današnji sportovi su natjecateljske prirode.
Igrate da pobijedite, i igra ima malo smisla ukoliko ne date sve od sebe da pobijedite. Na seoskoj livadi, gdje samo odaberete strane i gdje nije prisutan lokalpatriotizam, moguće je igrati jednostavno za zabavu i vježbu; ali čim se postavi pitanje prestiža, čim osjetite da ćete vi i neka veća zajednica biti osramoćeni ako izgubite, javljaju se najdivljiji borbeni instinkti. To zna svatko tko je igrao nogometnu utakmicu, čak i u školi.
Na internacionalnoj razini sport je otvoreno oponašanje ratovanja. Ali tu nije značajno ponašanje igrača, već odnos promatrača i, preko promatrača, nacija koje se dovode do bjesnila zbog tih apsurdnih takmičenja i ozbiljno vjeruju – barem kratko vrijeme – da je udaranje lopte i trčanje i skakanje za njom kušnja nacionalne vrline.
Čak i ležerna igra poput kriketa, koja zahtijeva više skladnost nego snagu, može izazvati mnogo srdžbe, kao što smo vidjeli iz rasprava oko linije za bacanje lopte i grube taktike australske ekipe koja je posjetila Englesku 1921. S nogometom, igrom u kojoj se svatko može povrijediti i koju svaka nacija igra na svoj način, koji se strancima čini nedoličnim, situacija je daleko gora. Najgori od svega je boks. Jedan od najstrašnijih prizora na svijetu je borba između bijelog i obojenog boksača pred mješovitom publikom. Ali boksačka publika je uvijek odvratna, naročito ponašanje žena, koje je takvo da im vojska, čini mi se, zabranjuje pristup na njihova natjecanja. U svakom slučaju, prije dvije ili tri godine, kada su garda i regularne jedinice organizirale boks-meč turnir, mene su postavili na vrata dvorane s naređenjem da ne puštam žene.
Opsesija sportom u Engleskoj je vrlo raširena loša navika, ali još su žešće strasti u mladim državama u kojima se razni sportovi i nacionalizam razvijaju odnedavno. U zemljama poput Indije i Burme na nogometnim utakmicama potrebni su jaki odredi policije da sprečavaju prodiranje mase na teren. U Burmi sam vidio kako su navijači prodrli i pored policije i onesposobili golmana protivničkog kluba u odlučnom trenutku. Prva velika nogometna utakmica koja se odigrala u Španjolskoj prije otprilike petnaest godina, dovela je do grdnog meteža. Čim se pojave jaka osjećanja suparništva, uvijek se gubi predodžba o igranju igre prema pravilima. Ljudi žele vidjeti jednu stranu na vrhu a drugu poniženu i zaboravljaju da je pobjeda do koje se došlo varanjem ili upletanjem gomile besmislena. Čak i kada ne interveniraju fizički, gledaoci pokušavaju utjecati na igru bodrenjem svoje strane i »zbunjivanjem« protivničkih igrača potmulim protestiranjem i uvredama. Vrhunski sport nema nikakve veze s poštenom igrom. On je usko povezan s mržnjom, zavišću, hvatanjem, nepoštivanjem pravila i sadističkim uživanjem u nasilju: drugim riječima, to je rat bez pucanja.
Umjesto brbljanja o čistom i zdravom suparništvu na nogometnom polju i velikoj ulozi koju imaju Olimpijske igre u zbližavanju nacija, korisnije je ispitati kako se i zašto pojavio moderni kult sporta. Većina današnjih sportova je drevnog porijekla, ali izgleda da se sport nije shvaćao ozbiljno u razdoblju od rimskog doba do devetnaestog stoljeća. Čak je i u engleskim javnim školama kult sporta počeo tek krajem prošlog stoljeća. Dr. Arnold, koji je općenito smatran osnivačem modernih javnih škola, smatrao je sport jednostavno gubljenjem vremena. Onda je, uglavnom u Engleskoj i Sjedinjenim Američkim Državama, sport postao bogato financirana aktivnost koja je mogla privući ogromne mase i izazvati divlje strasti. Poslije se zaraza proširila od zemlje do zemlje. Najviše su se proširili najgrublji borilački sportovi – nogomet i boks. Nema sumnje da je sve to usko povezano s rastom nacionalizma – to jest, s luđačkom modernom navikom identificiranja s velikim i moćnim zajednicama i promatranjem svega u terminima natjecateljskog prestiža. Također, organizirani sportovi prije će procvasti u urbanim zajednicama u kojima prosječan čovjek uglavnom sjedi i ima skučenu slobodu življenja, bez velikih mogućnosti za stvaralački rad. U seoskim zajednicama dječak ili mladić potroši dobar dio suviška energije šetajući, plivajući, grudajući se, penjući se na drveće, jašući konje, a i različitim sportovima koji uključuju okrutnost prema životinjama, kao što su pecanje, borbe pijetlova i hvatanje štakora s pomoću afričkog tvora.
Ako se u velikom gradu želite osloboditi fizičke snage ili sadističkih impulsa, morate se prikloniti grupnim djelatnostima. Sport se shvaća ozbiljno u Londonu i New Yorku, a tako se shvaćao i u Rimu i Bizantu; u srednjem vijeku bavili su se sportom, i to vjerojatno na fizički vrlo okrutan način, ali tada sport nije bio povezan s politikom niti je izazivao grupne mržnje.
Ako želite nešti pridodati ogromnoj zalihi neprijateljstva koje postoji u svijetu u ovom trenutku, teško da možete učiniti što bolje od organiziranja nogometnih utakmica između Židova i Arapa, Nijemaca i Čeha, Indijaca i Britanaca, Rusa i Poljaka, Talijana i Jugoslavena, s tim da svaku utakmicu promatra mješovita publika od 100.000 gledalaca. Naravno, ne tvrdim da je sport jedan od glavnih uzroka internacionalnog suparništva; vrhunski sport je, čini mi se, samo drugačiji odraz uzroka koji su stvorili nacionalizam. Stvari samo još pogoršavate ako pošaljete momčad od jedanaest igrača, s aureolom nacionalnog šampiona, da se bori protiv neke suparničke momčadi, dozvoljavajući pri tom osjećanje da će poražena nacija »izgubiti obraz«.
Nadam se, stoga, da poslije gostovanja »Dinama« nećemo slati britansku momčad u SSSR. Ako to moramo učiniti, pošaljimo drugorazrednu momčad koja će sigurno izgubiti i za koju se ne može tvrditi da predstavlja čitavu Britaniju. Danas već postoji dovoljno stvarnih uzroka nedaća pa ih ne treba povećavati hrabrenjem mladića da se međusobno udaraju po cjevanicama uz urlanje razjarenih gledalaca.
Džordž Orvel
»Tribune«, 14. decembra 1945.
