Jedni kažu da riječ Odradek vuče korijen iz slovenskog jezika i na taj način traže osnovu za građenje njenog značenja. Drugi opet pretpostavljaju da njen korijen dolazi zapravo iz njemačkog, budući samo pretrpio uticaj iz slovenskog. Ova nesigurnost prilikom utvrđivanja tačnog porijekla sa svoje strane ne dopušta da se povrh svega dođe ni do valjanih zaključaka, niti do novih pretpostavki, posebno što ni jedno ni drugo mišljenje to ne može.
Prirodno bi trebalo da i jedni i drugi na ovom stepenu znanja pripnu, kad to ništa zapravo ne oduzima od njegovog postojanja, da to ime Odradek nekako i odrede.
Izgledom on je takoreći ravan asteroidalan kalem za namotavanje konca, i zapravo se čini da oko njega i jeste da nešto konca visi, no svakako bi se reklo da samo zato ta njegova zamršenost objedinjuje, u čvorovima pletiva, različite dronjke po boji i kakvoći. I čini se ne samo da je to kalem nego još i sa sredine tog astrala dolazi poprečno i jedan drven izraštaj pa se ova drvenožica u čitavu stvar sasvim lijepo uklapa pod pravim uglom. Uz pomoć upravo pomenutog sastavka u vidu nožice sa jedne strane te uz vibriranje astrala sa druge, cjelina se sasvim sinhronizovano pomjera uspravno stojeći prema naprijed.
Čovjek bi trebalo da pokuša da gleda na ovu napravu prevashodno kao na neki oblik koji je bio i jeste jednostavno oštećen. No izgleda da to nikako ne smanjuje njegovo postojanje, ili bar bi se tako reklo; i nikakvi dronjci i konci ili bilo kakva slična stvar se ne bi mogla uporediti sa ovom; ona u cjelini pojavljuje se izgleda u svoj svojoj neupotrebljivosti, no to ništa ne oduzima od njene samodovoljnosti. Uglavnom, da se ništa više ne kaže, Odradek je neobično hitar i teško da ga ko može uhvatiti.
Moguće ga je vidjeti naizmjenično u potkrovlju, na stepeništu, te za večerom, pa u hodniku. Ponekad mjesecima ga nema; biće da se u neko drugo domaćinstvo preselio; no opet njegovo povratak u tom slučaju u našu kuću se uvijek pokaže kao neizbježan. S vremena na vrijeme, možebit da neko od vrata zakorači a ovaj se istom duž balustrade na stepenicama spušta dolje, pa taj neko se u ozbiljnoj navadi nađe i da mu se obrati. Prirodno neka se čovjek i ne nađe u muci da ga sad nešto pita, no opet kako da mu se obrati – usled njegove malenkosti – izuzev kao djetetu. “Kako se ti ono zoveš?” pita ga čovjek. “Odradek”, veli ovaj. “I živiš li ti ovdje?” pita čovjek. “Mjesto moga stanovanja nije određeno.” veli on i smije se; a taj njegov smijeh je taman onakav kakav bi samo čovjek bez pluća mogao da izvede. On zaškripi otprilike tako da škripa polako opada. Pa je razgovoru tu došao i kraj. Posledično nikakav odgovor od njega više nije moguće dobiti; te često on dugo ćuti, kao da je od drveta, ili makar tako djeluje.
Uzalud se pitam, šta se sa njim dešava. Može li on nekako da umre? Sve što umire prethodno dostiže neki cilj, neki zadatak ima, te se zato u prah pretvara; no Odradek u tom smislu ništa ne postiže. Da li bi ga trebalo tretirati otprilike kao svoje dijete ili kao unuče što koncima klizi dolje niz stepenice? On očigledno nikome ne čini nažao; no opet to priviđenje, što će me tako još i nadživjeti, jeste sva moja muka.
Franc Kafka
