Anatomija Fenomena

A i zašto da smetaš ljudima da umiru kada smrt predstavlja normalan i prirodan kraj svakog živog? [Tema: Čehov]

 

Paviljon broj 6 (2)

 

III

Jednog jesenjeg jutra, podigavši okovratnik svog zimskog kaputa i gacajući po blatu, sokacima i dvorištima, išao je Ivan Dmitrič nekom građaninu da izvrši naplatu u vezi sa pljenidbenim nalogom. Bio je potišten kao i uvijek ujutro. U jednom sokaku je sreo dva vezana zatvorenika u pratnji četiri stražara sa puškama. I ranije je Ivan Dmitrič vrlo često sretao zatvorenike, i svaki put su oni kod njega izazivali osjećaje sažaljenja i neke nelagodnosti, ali sada je taj susret kod njega izazvao neki osobit i čudan utisak. Njemu je najednom došlo u glavu da i njega isto tako mogu vezati i isto tako po blatu voditi u tamnicu. Izvršivši naplatu i vraćajući se kući, kod pošte je sreo poznatog policijskog nadzornika; on ga je pozdravio i išao s njim nekoliko koraka, i to se Ivanu Dmitriču učinilo nekako sumnjivim.

Kod kuće mu čitav dan nisu iz glave izlazili oni zatvorenici i stražari s puškama, i neki neshvatljivi duševni nemir nije mu dao da čita i da se pribere. Uveče nije palio svjetlo u kući, a noću nije mogao da spava, i stalno je mislio na to da i njega mogu uhapsiti, okovati i strpati u zatvor. On nije osjećao nikakve krivice i mogao je jamčiti da ni ubuduće nikada neće biti ubica, palikuća ili kradljivac. Ali zar je teško počiniti neki zločin nehotice, slučajno, i zar je nemoguća kleveta, pa najzad i sudska greška?

Nije to bez razloga da vijekovima živi poslovica – nikad se ne kuni da nećeš dopasti prosjačke torbe i tamnice. A u sadašnjem sudskom postupku sudska greška je sasvim moguća, i nema tu ništa čudnovato. Ljudi koji po službenoj dužnosti imaju posla sa tuđim jadima, naprimjer sudije, policajci, ljekari, usljed navike, toliko otupe da oni, i kad bi htjeli, prema svojim klijentima se i ne mogu drukčije držati nego zvanično. u tom pogledu oni se nimalo ne razlikuju od mužika koji po dvorištima kolje ovnove i telad, a krv ne primjećuje. U službenom i bezdušnom odnosu prema čovjekovoj ličnosti, da bi nevinog čovjeka lišio svih prava i osudio na robiju, sudiji treba samo jedno: vrijeme. I to samo toliko vremena da bi se ispunile izvjesne formalnosti za koje su sudije plaćene, a poslije toga – sve je svršeno. Traži ti onda pravdu i zaštitu u ovom malom i prljavom gradiću, dvjesta vrsta od željezničke pruge! I zar nije smiješno misliti na pravdu kada u svakom nasilju društvo vidi pametnu i svrsishodnu mjeru, a svaki gest milosrđa, naprimjer oslobađajuća presuda izaziva čitavu provalu nezadovoljenog, osvetoljubivog osjećanja?

Ujutro Ivan Dmitrič se digao iz postelje sav obuzet stravom, s hladnim znojem na čelu, već sasvim uvjeren da ga svakog trenutka mogu uhapsiti. Ako ga jučerašnje teške misli tako dugo ne mogu ostaviti na miru – mislio je Ivan Dmitrič – znači da u njima ima i nešto istine. Nisu one mogle da mu dođu u glavu bez ikakvog razloga. Policajac je, ne žureći se, prošao pored njegovih prozora: nije to tek tako. Eno, dva čovjeka su se zaustavila pored kuće i šute. Zašto šute? I za Ivana Dmitriča počeli su mučni dani i noći. Svi koji su prolazili pored njegovih prozora ili ulazili u dvorište ličili su mu na špijune i detektive. U podne je obično načelnik okružne policije prolazio u kočiji; to je on išao u upravu policije sa svog imanja u okolini grada, ali se Ivanu Dmitriču svaki put činilo da se on vozi nekako isuviše brzo i s nekim naročitim izrazom na licu: očevidno, hita da objavi da se u gradu pojavio neki veliki zločinac. Ivan Dmitrič bi se stresao svaki put čim bi čuo kucanje ili zvonce na vratima; za njega je bilo mučenje kad bi se kod gazdarice sreo s nekim nepoznatim čovjekom; prilikom susreta s policajcima i žandarima on se smiješio i zviždukao da bi izgledao ravnodušan. Očekujući hapšenje, on po čitave noći nije spavao, ali je gromko hrkao i uzdisao kao da nešto sanja, samo da bi gazdarica mislila da on spava; jer ako ne spava, znači da ga grize savjest – opasan dokaz!

Činjenice i trezvena logika govorili su mu da su sva ta strahovanja – gluposti i duševna rastrojenost, da u samom hapšenju i tamnici, ako se stvar posmatra šire i suštinski, nema ničeg strašnog – glavno je da je savjest mirna. Ali ukoliko je on razumnije i logičnije rezonovao, utoliko je jači i teži postajao njegov duševni nemir. To je podsjećalo na slučaj pustinjaka koji je htio da u prašumi raskrči sebi mjesto: ukoliko je više sjekao, utoliko je šuma postajala gušća. Videći, na kraju krajeva, da je to sve uzaludno,

Ivan Dmitrič je napustio svako rezonovanje i sav se predao očajanju i strahu. Počeo je da se usamljuje i izbjegava ljude. I ranije mu je njegova dužnost bila odvratna, a sada mu je već postala nepodnošljiva. On se bojao da mu nekako ne podvale, da mu neprimijetno ne ubace u džep mito, a zatim da ga ne uhvate na djelu, ili da u zvaničnim aktima sam nehotice ne učini neku grešku koju bi pretvorili u falsifikat ili, možda, da ne izgubi tuđe novce. Čudno je da nikada ranije njegove misli nisu bile tako elastične i pronicljive – svaki dan je izmišljao hiljade raznih povoda da mora strahovati za svoju slobodu i čast. Ali zato je on u znatnoj mjeri izgubio interesovanje za spoljašnji svijet, pa i za knjige, a i pamćenje je jako počelo da ga izdaje.

U proljeće, kada se snijeg otopio, u jaruzi pored groblja pronađena su dva polutruhla leša – starice i dječaka – sa znacima nasilne smrti. U gradu se pričalo samo o tim leševima i nepoznatim ubicama. Da ne bi pomislili da je on taj ubica, Ivan Dmitrič se smiješio kada je izlazio na ulicu, a pri susretu sa poznanicima on bi poblijedio, pocrvenio i počeo da govori kako nema podlijeg zločina od ubistva slabih i bespomoćnih. Međutim, on se uskoro umorio od tog laganja i, poslije kraćeg razmišljanja odlučio je da je u njegovom slučaju najbolje da se sakrije u gazdaričin podrum. U podrumu je prosjedio čitav dan, a onda noć, pa drugi dan, i sav je promrzao, pa se, dočekavši mrak, kao neki lopov, potajno prokrao u svoju sobu. Ne mičući se i osluškujući, tako je sve do zore prestojao nasred sobe. Ujutro, prije izlaska sunca, gazdarici su došli pećari. Ivan Dmitrič je vrlo dobro znao da su došli da preziđuju peć u kuhinji, ali u strahu on je povjerovao da su to policajci preobučeni u pećare. On je oprezno izišao iz stana i, obuzet strahom, bez kape i kaputa, potrčao je ulicom. Za njim su jurili i lajali psi, neki mužik mu je nešto doviknuo iza leđa, a u ušima mu je fijukao vazduh, i njemu se činilo da se to sjatilo nasilje čitavog svijeta i sad juri za njim. Mještani su ga zaustavili, odveli kući i njegovu gazdaricu poslali po ljekara. Doktor Andrej Jefimič, o kome će kasnije biti riječi, propisao mu je hladne obloge na glavu i kapljice, sažaljivo klimnuo glavom i otišao rekavši gazdarici da više neće dolaziti, jer da ljudima ne treba smetati da lude. Ali kako Ivan Dmitrič nije imao sredstava za život i liječenje, njega su uputili u bolnicu i smjestili u odjeljenje za venerične bolesnike. On po čitave noći nije spavao, provodio je svoje hirove i uznemiravao bolesnike, i uskoro je, po naređenju Andreja Jefimiča, bio premješten u paviljon br. 6.

Godinu dana kasnije u gradu su već svi zaboravili Ivana Dmitriča, a njegove knjige, koje je gazdarica iznijela na saonice pod nadstrešnicom, razvukla su djeca.

IV

Lijevi susjed Ivana Dmitriča, kao što rekoh, bio je Jevrej Mojsejka, a desno od njega je bio mužik sav u loju, kao bure okrugao, sa glupim i potpuno besmislenim izrazom lica. To je nepokretna, proždrljiva i prljava životinja koja je već odavno izgubila sposobnost da misli i osjeća. Od njega se stalno širi oštar i zagušljiv smrad. Pospremajući oko njega, Nikita ga nemilosrdno tuče, tuče iz sve snage i ne štedeći svoje šake. I nije jezivo to što ga tako tuče – na to se može naviknuti – nego to što ta otupjela životinja uopšte ne reagira na batine, ne reagira ni zvukom, ni pokretom, pa ni izrazom očiju, nego se samo pomalo klati kao neko teško bure.

Peti i posljednji žitelj paviljona br. 6 je čovjek koji je nekad razvrstavao poštu, malen, mršav, plave kose, s dobrodušnim, ali pomalo lukavim izgledom lica. Sudeći po njegovim pametnim i mirnim očima, koje gledaju vedro i veselo, on ne zaboravlja na sebe i ima neku vrlo važnu i prijatnu tajnu. Pod jastukom i pod strunjačom ima nešto što nikome ne pokazuje, ali ne iz straha da mu to ne otmu ili ukradu, nego iz sramežljivosti. On ponekad priđe prozoru i, okrenut leđima prema drugovima, stavlja sebi nešto na grudi i obori glavu pa gleda u to. Ako mu tada priđeš, on se zastidi i skine to s grudi. Ali nije teško odgonetnuti njegovu tajnu.

  • Čestitajte mi – često on kaže Ivanu Dmitriču – predložen sam za odlikovanje Stanislavljevim ordenom drugog stepena sa zvijezdom. Drugi stepen sa zvijezdom daju samo strancima, ali iz nekog razloga za mene hoće da naprave izuzetak – smiješi se on i u nedoumici sliježe ramenima.
  • Moram da priznam, tako nešto nisam očekivao!
  • Ja se u te stvari ne razumijem – mrzovoljno odgovara Ivan Dmitrič.
  • A znate li vi šta ću ja prije ili kasnije izboriti za sebe? – nastavlja nekadašnji poštar lukavo žmirkajući.
  • Ja bezuslovno moram dobiti švedsku Polarnu zvijezdu. Za takav orden isplati se potruditi. Bijeli krst i crna traka. Vrlo lijepa stvar. Vjerovatno, nigdje na svijetu nije život tako jednoličan kao u ovom paviljonu. Izuzev paralitičara i debelog mužika, ujutro se bolesnici umivaju u predsoblju iz velikog čabra i brišu peševima svojih ogrtača.

Zatim iz olovnih šolja piju čaj koji im Nikita donosi iz glavne bolničke zgrade. Svakom daje po jednu šolju čaja. U podne jedu šči od kiselog kupusa i kašu, a uveče opet jedu kašu koja je ostala od ručka. U međuvremenu, oni leže, spavaju, gledaju kroz prozore i hodaju po sobi tamo-amo. I tako iz dana u dan. Čak bivši poštar stalno govori sve o jednim te istim ordenima. U paviljonu br. 6 rijetko se viđaju novi ljudi. Doktor već odavno ne prima nove luđake, a na ovom svijetu malo je ljubitelja koji vole da posjećuju ludnice. Jednom u dva mjeseca odjeljenje posjeti brijač Semjon Lazarič. Nećemo ni govoriti o tome kako on šiša luđake, kako mu Nikita pomaže i kako se bolesnici svaki put uznemire kad se brijač pojavi pijan i veseo. Osim brijača, niko ne zaviruje u ovo odjeljenje. Bolesnici su osuđeni da iz dana u dan vide samo Nikitu. Uostalom, nedavno se po bolnici prenijela prilično čudnovata vijest. Pronio se glas da je doktor počeo posjećivati paviljon br. 6.

 

V

Čudnovat glas! Doktor Andrej Jefimič Ragin je na svoj način interesantan čovjek. Kažu da je u ranoj mladosti bio veoma pobožan, da se spremao za sveštenički poziv i daje htio, kada je 1863. godine završio gimnaziju, da ide na duhovnu akademiju, ali da ga je otac, doktor medicine i hirurg, žestoko ismijao i kategorično izjavio da ga neće smatrati svojim sinom ako ode u popove. Koliko je u tome istine, ja ne znam, ali znam da je Andrej Jefimič više puta priznao da nikada nije osjećao sklonosti za medicinu ni uopće za neku užu specijalnost. Bilo kako bilo, ali po svršetku medicinskog fakulteta Andrej Jefimič nije otišao u sveštenike. Nije ispoljavao neku pobožnost, a na duhovno lice je u početku svoje ljekarske karijere isto toliko malo ličio koliko i sada. Po svojoj spoljašnosti on je nezgrapan, grub, pravi mužik, a svojim licem, bradom, ravnom kosom i svojom snažnom i trapavom tjelesnom građom podsjeća na drumskog krčmara, zadriglog, naprasitog i osornog. Lice mu je bilo namrgođeno, prekriveno plavkastim žilicama, oči sitne, a nos crven. Uz visoki stas i široka pleća, imao je i ogromne noge i ruke; činilo se – samo da lupi pesnicom – duša bi na nos izletjela. Ali on se uvijek kretao lagahno, a korak mu je bio oprezan i neodlučan. Prilikom susreta u nekom uzanom hodniku, on se uvijek prvi zaustavi da propusti čovjeka i kaže, i to ne basom kao što bi se očekivalo, nego tankim i nježnim tenorom: “Oprostite!” Na vratu ima neki manji tumor, koji mu smeta da nosi tvrdu, uštirkanu kragnu, i zato je uvijek u mehkoj platnenoj ili cicanoj košulji. Kratko govoreći, on nije odjeven kao što su odjeveni ljekari. Jedno te isto odijelo, koje on obično kupi u nekoj jevrejskoj starinarnici, izgleda isto tako izlizano i izgužvano kao i staro. U jednom te istom kaputu on prima bolesnike, i ručava, i ide u goste, ali nije to iz škrtosti, nego iz potpunog nemara prema svojoj spoljašnjosti.

Kada je Andrej Jefimič stigao ovamo da primi dužnost, ova “dobrotvorna ustanova” se nalazila u užasnom stanju. U odjeljenjima, hodnicima i bolničkom dvorištu nije moglo da se diše od smrada. Bolničari, bolničarke, pa i njihova djeca, spavali su po sobama zajedno sa bolesnicima. Svi su se žalili da se ne može živjeti od bubašvaba, stjenica i miševa. U hirurškom odjeljenju stalno je vladao crveni vjetar. Čitava bolnica je imala samo dva skalpela i nijednog termometra, a u kadama su držali krompir. Nadzornik, magacionerka i ljekarski pomoćnik pljačkali su bolesnike, a za bivšeg ljekara, prethodnika Andreja Jefimiča, pričali su da se bavio potajnom prodajom bolničkog špiritusa, a od bolničarki i bolesnica stvorio čitav harem.

U gradu su vrlo dobro znali za taj nered, pa čak se i pretjerivalo u tome, ali su to sve mirno tolerisali. Jedni su to opravdavali time što u bolnici leže samo prosti građani i seljaci, koji ne mogu biti nezadovoljni jer kod kuće žive mnogo gore nego u bolnici – neće ih valjda tu šumskim jarebicama hraniti! Drugi su, opet, to opravdavali time da sam grad, bez pomoći zemstva (zemstvo – lokalna samouprava u carskoj Rusiji. Prim. prev.) ne može izdržavati odgovarajuće uređenu bolnicu – hvala Bogu da postoji i ovakva! A novouspostavljeno zemstvo nije otvaralo bolnice ni u gradu ni u njegovoj okolini, a sve pod izgovorom da grad već ima svoju bolnicu. Kada je pregledao bolnicu, Andrej Jefimič je došao do zaključka da je to nemoralna ustanova i krajnje štetna po zdravlje stanovnika. Po njegovom mišljenju najpametnije što se moglo uraditi bilo je – otpustiti sve bolesnike, a bolnicu zatvoriti. Ali on je istovremeno došao do zaključka da za to nije dovoljna samo njegova želja i da od toga ne bi bilo nikakve koristi. Ako fizičku i moralnu prljavštinu otjeraš s jednog mjesta, ona će preći na drugo: treba čekati da se ona sama po sebi izvjetri. Osim toga, ako su ljudi već otvorili tu bolnicu i mire se s njom, znači da im je ona potrebna.

Potrebne su i predrasude i sve te gadosti i gnusobe života, jer one se vremenom pretvaraju u nešto što valja, isto tako kao što od đubreta postaje plodna zemlja. Na ovom svijetu ne postoji ništa tako savršeno što u svom začetku ne bi sadržavalo i nešto prljavo. Primivši dužnost Andrej Jefimič se, izgleda, prilično ravnodušno odnosio prema tom neredu. On je samo zamolio bolničarke i bolničare da više ne spavaju po bolesničkim krevetima i postavio dva ormara za svoje instrumente. Što se, pak, tiče nadzornika, magacionerke, ljekarskog pomoćnika i crvenog vjetra u hirurškom odjeljenju – sve je ostalo kako je i bilo. Andrej Jefimič je neobično cijenio pamet i poštenje, ali da bi oko sebe organizovao pametan i pošten život, nedostajala mu je čvrsta volja i uvjerenost u svoje pravo. On apsolutno nije umio da naređuje, zabranjuje i da bude uporan. Izgleda kao da se zavjetovao da nikad neće povisiti glas i u svom rječniku upotrijebiti zapovjedni način.

Njemu je teško da kaže “daj” ili “donesi”. Kad je gladan on neodlučno kašljuca i govori kuharici: “Kako bih ja malo čaja…” ili “Kako bih ja ručao.” A da kaže nadzorniku da prestane da krade, da ga najuri ili sasvim ukine tu nepotrebnu parazitsku dužnost – za to nije ima snage. Kada ga varaju, kada mu laskaju ili mu daju da potpiše očito lažan račun, Andrej Jefimič pocrveni kao rak i osjeća se kao krivac, ali ipak račun potpiše. Kada mu se bolesnici žale na gladovanje ili grubost bolničarki, on se zbuni i tonom krivca progunđa: – Dobro, dobro, ja ću to već izvidjeti… Po svoj prilici, tu je neki nesporazum… U početku je Andrej Jefimič radio vrlo marljivo.

Od jutra do podne je primao bolesnike, vršio operacije i čak se bavio akušerskom praksom. Dame su govorile da je vrlo pažljiv i da odlično pogađa bolesti, naročito dječije i ženske. Ali vremenom mu je posao dosadio zbog jednoličnosti i očevidne nekorisnosti. Danas primiš trideset bolesnika, sutra dođe trideset i pet, a prekosutra i četrdeset, i tako iz dana u dan, iz godine u godinu, a umiranje u gradu se ne smanjuje i bolesnici ne prestaju da dolaze. Da pružiš ozbiljnu pomoć četrdesetorici bolesnika koji dođu od jutra do ručka, nema fizičke mogućnosti, znači – i nehotice se sve pretvera u varku. U protekloj godini je primljeno dvanaest hiljada bolesnika, prosto rečeno, to znači da je prevareno dvanaest hiljada ljudi. A da smjestiš u bolnicu teže bolesnike i da ih liječiš po pravilima nauke također je nemoguće, jer pravila postoje, ali nauke nema. Ako, pak, odbaciš filozofiju i, kao i drugi ljekari, pedantno se držiš pravila, i u tom slučaju, prije svega, potrebna je čistoća i ventilacija, a ne prljavština, potrebna je zdrava hrana a ne šči od smrdljivog kiselog kupusa, potrebni su dobri pomoćnici, a ne lopovi.

A i zašto da smetaš ljudima da umiru kada smrt predstavlja normalan i prirodan kraj svakog živog? Kakva je korist od toga da neki sitničar ili činovnik pozivi još nekih pet ili deset godina?

Ako, pak, uzmemo da je cilj medicine da pomoću lijekova olakšava mučenje, onda se i nehotice nameće pitanje: a zašto da ga olakšavamo? Prvo, kažu da upravo kroz patnje čovjek ide savršenstvu; drugo, ako se čovječanstvo zaista nauči da pomoću pilula i kapljica olakšava svoje stanje, onda će ono potpuno zanemariti i religiju i filozofiju, a u njima je ono dosad nalazilo ne samo zaštitu od svake nevolje nego čak i svoju sreću. Puškin je pred smrt pretrpio strašno mučenje, a jadni Hajne je nekoliko godina ležao okovan paralizom, pa zašto onda da ne poboluje i neki Andrej Jefimič ili Matrjona Savišna, čiji je život bez sadržaja, i bio bi potpuno pust i ličio na život amebe kad ne bi postojale patnje? Utučen takvim razmišljanjima, Andrej Jefimič je klonuo duhom i prestao da svaki dan dolazi u bolnicu.

Anton Pavlovič Čehov

Nastaviće se

Ostavite komentar:

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.