Anatomija Fenomena

Zašto ne možemo biti sami sa sobom? [Tema: Sioran]

cioran jul

Zašto ne možemo biti sami sa sobom?

Zašto tragamo za izrazom i formom, pokušavajući da se oslobodimo sadržaja i sistematizujemo jedan haotičan i buntovni proces? Nije li plodnija napuštenost u našoj unutrašnjoj fluidnosti, bez primisli o objektivizaciji, koja srče samo intimnom bijnošću sva vrenja i unutrašnje uznemirenosti. U tom slučaju, živeli bismo intezivno, prebogato unutrašnjim rastom koji duhovna iskustva proširuju do potpunog ispunjenja. Višestruki i izdiferencirani doživljaji se razvijaju u plodnoj uzavrelosti. Senzacija aktuelnosti kompleksnog prisustva duhovnih sadržaja rađa se kao rezultat ovog rasta, sličana dizanju talasa ili muzičkom paroksizmu. Biti pun sebe, ali ne u smislu oholosti već bogastva, biti izmučen unutrašnjom beskonačnošću i spoljnjom napetošću, znači živeti tako intezivno da osećaš kako umireš od života. Toliko je redak ovaj osećaj i toliko čudan da bi ga trebalo živeti s povicima. Osećam da bi trebalo umreti od života i pitam se da li bi imalo smisla tražiti objašnjenje. Kada sve što imaš kao duhovnu prošlost tinja u tebi, u trenutku beskrajne napetosti, kada totalno prisustvo aktealizuje zatvorena iskustva i kada ritam izgubi ravnotežu i uniformnost, tada sa vrhova života bivaš uhvaćen u smrti nemajući strah pred njom, onaj koji prati mučnu opsesiju smrti. Taj osećaj je analogan onome koji imaju ljubavnici kada im se na vrhuncu sreće pojavi prolazna ili intezivna slika smrti ili poput trenutka nesigurnosti kada se u ljubavi koja se rađa pojavi osećanja kraja ili napuštenosti.

Premalo je onih koji takva iskustva mogu da podnose do kraja. Uvek postoji ozbiljna opasnost u održavanju sadržaja koji zahteva da bude odpredmećen u zatvaranju energije sa težnjom ka eksplodiranju, jer možeš dostići trenutak kada ne možeš više da savladaš neizdrživu energiju. I onda razaranje, proizašlo iz nečeg prepunog. Ima doživljaja i opsesija sa kojima se ne može živeti. Nije li onda spas u njihovom ispovedanju? Strašno iskustvo i grozna opsesija smrti – sačuvani u svesti – postaju rušilački. Govoreći o smrti spasao si nešto u sebi, ali je istovremeno umrlo nešto od tvog bića, jer odpredmećeni sadržaju gube aktuelnost u svesti. Lirizam je pokušaj rasipanja subjektivnosti zato što ukazuje je na tinjanje života u pojedincu koji ne može da bude savladan već neprestano zahteva izraz. Biti liričar znači ne moći ostati zatvoren u sebi. Ta potreba za osposobljavanjem je intezivnija ukoliko je lirizam unutrašnjiji, dublji i koncentrisaniji.

Zašto je čovek liričan u bolu i ljubavi? Zato jer ta stanja, mada različita po prirodi i orjentaciji, izviru iz najdubljeg i najintimnijeg dna našeg bića, iz značajnog centra subjektivnosti, svojevrsne zone projekcije i radijacije.

Biti liričan kada život tinja u suštanstvenom ritmu, a doživljaj je toliko snažan da sintetizuje u sebi sav smisao naše ličnosti. Ono što je jedinstveno i specifično u nama ostvaruje se u tako izražajnom obliku da se individualno uzdiže na ravan univerzalnog. Najdublja subjektivna iskustva jesu i najuniverzalnija, jer se u njima stiže do iskonskog fonda života.

Prava interiorizacija vodi ka univezalnosti, nedostupnoj onima koji ostaju u perifernoj zoni. Vulgarno tumačenje univezalnosti vidi u tome više kompleksnu formu širenja nego kvalitetniji i bogatiji obim. Zato ono što vidi lirizam kao periferni i inferiorni fenomen, proizvod duhovne nestalnosti, umesto da shvati da lirsko blago subjektivnosti ukazuje na jednu od najznačajnijih svežina i unutrašnjih dubina.

Ima ljudi koji postaju liričari samo u najpresudnijim trenucima života; ima i onih koji to postaju u agoniji, kada se aktuelizuje sva njihova prošlost i napada ih kao vrtlog. No, najviše ih je koji to postaju posle suštanstvenih iskustava, kada pobuđivanje intimnog fonda njihovog bića dostiže paroksizam. Tako ljudi, koji imaju sklonost ka objektivnosti i bezličnosti, tuđi samima sebi i tuđi dubokim stvarnostima, kada jednom postanu robovi ljubavi, iskušavaju osećanja koje aktuelizuju sve njihove lične zalihe. Činjenica da skoro svi pišu poeziju onda kada vole, potvrđuje da su sredstva konvencionalnog razmišljanja odveć siromašna da bi izrazila unutrašnju beskonačnost i da unutrašnji lirizam pronalazi odgovarajući način za objektivizaciju samo u fluidnom i iracionalnom materijalu. Nije li iskustvo patnje analogno tome? Nikada nisi pretpostavio šta skrivaš u sebi i šta skriva svet, živeo si na periferiji i zadovoljan, kada te najozbiljnije iskustvo posle iskustva smrti (kao predosećanje umiranja), iskustvo patnje savlada i prenosi iz beskonačno komplikovane oblasti postojanja u kojoj se tvoj subjektivitet komeša kao u vrtlogu. Biti liričan u patnji znači ostvariti to unutrašnje sagorevanje i pročišćavanje, u kojem rane prestaju da budu spoljna manifestacija bez dubokih komplikacija, već učestvuju u srži našeg bića. Lirizam patnje je pesma krvi, mesa i nerava. Prava patnja izvire iz bola. Zbog toga sve bolesti imaju lirske vrline. Samo oni koji vegetiraju u skandaloznoj neosetljivosti ostaju bezlični u slučaju bolesti koja uvek ostvaruje ličnu dubinu.

Liričar se postaje samo posle organske i totalne smutnje. Slučajni lirizam ima svoj izvor u spoljnjim određenjima, sa čijim nestankom implicitno nestaje unutrašnji sagovornik. Ne postoji unutrašnji lirizam bez zrnca unutrašnje ludosti. Karakteristična je činjenica da se početak psihoza odlikuje lirskom fazom, u kojoj sve obične rampe i granice nestaju da bi ustupile mesto jednom od najplodnijih unutrašnjih pijanstava. Tako se objašnjava poetska proizvodnja iz prvih faza psihoze. Ludilo bi moglo da bude paroksizam lirizma. Zadovoljavamo se pohvalama lirizmu da ne bismo pisali pohvale ludosti. Lirsko je stanje s one strane oblika i sistema. Fluidnost, unutrašnji tok spaja u jedan jedini polet, kao u idealnoj konvergenciji sve elemente unutrašnjeg života i stvara intezivan i pun ritam. U poređenju sa rafinmanom kulture, ukočene u oblicima i okvirima koji sve maskiraju, lirizam je varvarski izraz. Tu je, u stvari, njegova vrednost: da bude varvarin, to jest, da bude samo krv, iskrenost i plamen.
Iz knjige Krik beznađa

Prevod sa ruminskog: Petre Krdu

http://moji-tragovi.blogspot.com/2011/12/biti-lirican-emil-sioran.html

 

Ostavite komentar:

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.