Zatvor u beskraju

| September 21, 2012 | 3 Comments

Autor vas moli da tekst čitate polako, bez žurbe, puštajući rečenice da uminu, prođu do kraja.

Zatvor u beskraju

Dok smo bili mali, sve je izgledalo kao da nikada neće proći. Stari ljudi bi nam se činili kao da su oduvijek bili stari. Oni sredovječni, kao da će to zauvijek ostati. Divili smo se adolescentima sa nesigurnom vjerom u to da ćemo i mi nekada odrasti. Prvi veliki cilj koji prekidaše radost putovanja. Požurili smo da odrastemo, brzo protrčavši kroz najljepše krajolike…

Tridesete bi nam mogle donijeti mudrost. Mnogi starci našeg djetinjstva su nas napustili. Njihova mjesta su zauzele nekada samouvjerene figure zrelih ljudi “u najboljim godinama”. Mnogi od onih čije smo mladalačke doživljaje s uzbudjenjem prepričavali sada su sijedi- njihova tijela nijesu više tako gipka. I naš unutrašnji kosmos se promijenio, zapravo naš osjećaj njega. Rezervoar energije koji nam je na raspolaganju, najzad shvatamo, ima dno.  Tridesete bi nam mogle donijeti mudrost- nakon početnog straha od prolaznosti mogli bismo shvatiti da “ništa što je istinsko ne može se izgubiti. Ništa što je ikad bilo stvarno nikada ne umire, umiru samo imena, oblici, iluzije.”. Mogli bismo krenuti u susret beskraju u nama.

Ipak, mi se najčešće trudimo da ne vidimo ono što jeste. Naš ego se trudi. On nije stvaran i prolaznost ga užasava. U nesvjesnom zagrljaju sa njim prolazimo sve njegove strahove… A nije nam prijatelj. Ljuti smo što nas stari ljudi podsjećaju da postoje, da postoji prolaznost. Bez njihovih djetinjastih manevara kojima nas dozivaju možda bismo i uspjeli da ih uopšte ne primijetimo. Pijemo da bismo mutnim očima gledali stvari koje nas plaše. Nepripremljeni se suočavamo sa pitanjem o kojem ova civilizacija zna jednako koliko i o seksu, jednako koliko i o životu- sa pitanjem smrti… U zatvoru smo. Ograđeni našim strahom od beskraja.

Dok iza nepostojećih zidova, nemirni potoci presijecaju sočna cvijetna polja. Podno stamenih planina.

 

 

 

 

 

 

Tags: , , , , ,

Category: Jasan Pogled

About the Author ()

Osnivac Tango Naturala www.tagonatural.com

Comments (3)

Trackback URL | Comments RSS Feed

  1. “I naš unutrašnji kosmos se promijenio, zapravo naš osjećaj njega. ” — Hvala na temi za razmisljanje, i na dobrom pocetku dana!

  2. Milan Aleksić says:

    Ne biva da se čita brzo ono što je pisano polako. I dok osećam ukus rascvetalog kosmosa u meni,vreme već sasvim i ne postoji.

  3. Milan Aleksić says:

    Ne biva da se čita brzo ono što je napisano polako. I kad okusim rascvetali kosmos u meni, onda vreme već sasvim i ne postoji.

Leave a Reply

Zatvor u beskraju

by Darko Dožić time to read: 1 min
3