Anatomija Fenomena

Tri priče [Tema: Zatvor]

1.

Imam druga koji radi u zatvoru. Kaže da tamo ima odličan računar i zanimljive sagovornike. Kaže još da mrzi da ustaje u 5 ujutru da bi stigao na posao, a da se vraća kasno, zimi po mraku. I onda ide na spavanje da bi narednog jutra mogao da ustane u 5. „Kao u zatvoru, jebo te“ – smije se. Voli kad ode na službeni put. Bio je tako i u Alkatrazu.

Kakvo mjesto! Savrseno izolovano! Nebo i more, i San Francisko –  dovoljno blizu da ga osudjenici vide, da posmatraju kako ih grad posmatra, kako grad stražari i kako ne želi da se vrate. „Znaš, oni su čitali knjige“ – priča. „Pismeni su čitali i po 100 knjiga godišnje; valjda su tu tražili izlaz. Biblioteka na Alkatrazu imala je 15000 naslova.“
„Ja sam sebi dao 3 godine ovdje. Da vidim, da predahnem, da nadjem nešto drugo da radim.“

„Možda da postaneš profesor?“, predlažem. Ne znam – eto, ja sam ga uvijek zamišljala kao profesora. „Možda… Zasad, neka me u zatvoru. Imam tu dobar računar. Odličan ekran, mogu sa njega bez problema da čitam.“

2.

„Nikad, razumiješ li, nikad!“ – vikao je, i time okončao još jednu raspravu. Monolog, zapravo: sjajnu izvedbu o tome kako se on neće složiti da ona izađe iz ove proklete kuće. Nema veze to što su dječaci odrasli, toliko da im ona nije potrebna na svakom koraku; nema veze ni to što su im potrebne pare; ni to što bi nju posao i svjež vazduh učinili toliko srećnijom… Ništa nema veze. On odlučuje. On ju je spasio. On može sa njom da uradi šta god hoće.
Godinama je sanjala ovo. Godinama u kojima je bila domaćica, služavka i pralja svojim roditeljima i braći, znajući da to tako mora, da se, eto, to podrazumijeva, baš kao što se podrazumijeva i da će se ona jednom udati i imati svoju kuću. I slobodu da radi, ili ne radi, šta god hoće. On je obećao drugačiji život, spas od iscrpljujućeg, besmislenog, stalnog rada u roditeljskoj kući i na polju gdje je imala svakakve obaveze i nikakva prava jer je žensko, jer „đevojke su tuđa večera“, govorili su otac i majka… I majka.
Ona neće biti takva majka, obećavala je sebi. Njena ćerka neće slušati te okrutne fraze. U kući koju će izgraditi sa Njim imaće sopstvenu sobu.
Dobila je sopstvenu tamnicu. Prije toga, dobila je sina. I još jednog. Onda se nadala da će imati ćerku, ali nije stigla da je rodi. Njegovi udarci, i krv… Nije je rodila. Sada više ne može da ima djecu. Ne može da mu se suprotstavi, mnogo je jači. Ne može ni da ga napusti, nema gdje da ode. I ne bi joj dozvolio da odvede dječake. Ne može ni da ga gleda. Htjela bi posao, pravi posao, da ima koleginice, da ima svoju platu… „Nikad, razumiješ li, nikad!“

3.

„Pa znaš, ludo je ne prihvatiti takvu ponudu. Šta hoćeš, sve iz početka? Znaš da je skoro 25% mladih Evropljana bez posla? A tebi, eto ne odgovara funkcija! Ma gluposti!“ – cerekala se sestra, istovremeno ga grdeći i čestitajući mu. – „Javi kad je žurka! Proslavljamo, zar ne?“
Tako mu i treba kad priča sa pogrešnim ljudima. Šta drugo da radi, kad izgleda da su svi pravi ovih dana nedostupni – ili su na Birou, ili u Americi, ili u grobu… U pravu je mala, baš će neko da sluša o njegovim moralnim dilemama!
U toj stranci je odavno, ima već 7-8 godina. Došao je tada sam i tražio da se učlani – bili su to dani otpora, akcije, kreativnih rješenja i iskrenih govora i razgovora. Mladi su htjeli da mijenjaju nešto, radili su dosta i radili su ispravno – tako je vjerovao. Pokret se širio, dolazili su novi ljudi, pristizali su pozivi za konferencije u inostranstvu… Putovanja, susreti, savezi. Uvijek nešto novo. Život je dobar.

Prošlo je od tada… Dolazio je on i na one prave sastanke, „na vrhu“, gdje se zbilja donose odluke. I raspravljao, i predlagao – i nije se uvijek slagao sa onim što zovu „zvaničan stav“. Bilo je tu gluposti… Ali eto, svi prave gluposti, a kompromisi moraju da postoje, ovo je politika, ne očekuj da budeš pošten prema svima… „Biću pošten prema sebi“, tako je odlučio, i prestao da odlazi na sastanke. Samo, nikad nije tražio da ga isključe iz stranke. Jednostavno je prestao da odlazi tamo.
A onda, dva dana nakon što je ostao bez posla jer je mala firma u kojoj je radio bankrotirala, pozvali su ga. „Znaš, pravimo novu sistematizaciju, a i neki ljudi su otišli… Ako hoćeš, mislili smo da budeš portparol. Ti bi bio sjajan u tome! Razmisli, pa se javi do petka.“
I sad je mislio, pretežno o tome da bi kao portparol morao da govori i ono što ne misli. Zapravo, uglavnom ono što ne misli – imajući u vidu to kakav je sad program te stranke. Mislio je i o tome kako će snositi posljedice ako odbije… I kako i sledećeg mjeseca treba da plati kiriju. I sestrino školovanje.
I kako nije ovo želio, onda kad se uključio u stranku.
I kako je 25% mladih Evropljana bez posla.
Imaju li oni izbora?
Ima li on izbora?

Jedan Komentar

  1. Divno! Jedna metafora i sve te stvarnosti koje je nose. Uzivala sam citajuci.
    P.S. “Zeli da ode… Uvijek zeli da ode.”- predivno i poznato.

Ostavite komentar:

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.