Zbunjivanje stada [Tema: Čomski]

| February 7, 2019 | 0 Comments

David Barsamian s Alternativnog Radija intervjuirao je Noama Chosmkog u “Chronicles of Dissent” (24. studeni 1986.)

Drugi dio razgovora

 

Zbunjivanje stada

P: Uzmimo u obzir prosječnog Amerikanca koji informacije o cijelome svijetu dobiva putem, recimo, vijesti na televiziji, mrežnih usluga, izvješća iz dnevnih listova, ili ako se osoba osjeća iznimno poslušnom – sa CNN-a ili “Nightlinea”. Koliko istinitu sliku stvarnosti te osobe dobivaju?

O: Dobivaju onakvu sliku kakvu državno-korporacijska veza u SAD-u prikazuje… često i više od toga.

P: Često i više od toga?

O: Da. Ali ne u većini slučajeva. U većini slučajeva tisak je vrlo discipliniran.

P: Ukratko, zanima me koliko dobro mainstream mediji služe Amerikance?

O: Ako pažljivo i skeptično pratite te medije i pristupate im s pravilnim razumijevanjem djelovanja propagande, onda možete nešto naučiti. Obični gledatelj ili slušatelj povjeruje u propagandu.

P: Više puta ste izjavili da zapadni mediji tvore najzastrašujući sustav propagande koji je ikad viđen u svjetskoj praksi. U isto vrijeme, tisak nastoji njegovati mitologiju ili popularni imidž sebe kao neumornih, neustrašivih tragača za istinom. Vidjet ćete ih kako izazivaju političare na radiju, kao što je Dan Rather izazivao Georgea Busha, ili kako ih izbacuju iz ureda, kao što su Woodward i Bernstein navodno Nixona. To je javni imidž medija, i mislim da će se dosta ljudi iznenaditi kada čuju da je i to propaganda namijenjena njima.

O: Pa, sumnjam da bi se puno ljudi iznenadilo. Brojni upitnici ukazuju na to da većina populacije smatra medije preposlušnima prema moći. Ali istina je da bi ta činjenica iznenadila obrazovane ljude. Razlog tome je to što su oni najviše izvrgnuti propagandi. Oni su dio indoktrinacije, znači oni su najvjerniji sustavu.

Spomenuli ste da mediji njeguju imidž zaštitnika boraca za pravdu. Pa to je prirodno. Kako bi razumna propagandna institucija sebe prikazala? Ako želite pronaći istinu morate pogledati posebne slučajeve. Jedan od najboljih zaključaka u sociološkim znanostima je taj da mediji služe funkciju propagande, to jest, oni oblikuju opažanja, izabiru događaje, nude interpretacije, itd. suglasno s potrebama središta moći u društvu, koji su u biti država i poslovni svijet.

P: Drugim riječima, suprotstavljeni tisak zapravo i ne postoji u ovoj zemlji.

O: Postoji na rubovima, a tu i tamo ćete naći nešto i u mainstreamu. Na primjer, slučajevi kada su novine stale protiv jednog dijela moći. Zapravo, oni koje ste vi spomenuli – Woodward i Bernstein koji su pridonjeli svrgavanju predsjednika – oni su primjer da mediji konstantno pokušavaju prikazati medije kao protivnike moći. Taj slučaj je bio istaknut više puta i za njega se vežu ozbiljni problemi. Zapravo, taj primjer pokazuje koliko mediji ovise o moći. To je jasno vidljivo kroz aferu Watergate. Zbog čega je Richard Nixon bio okrivljen? Napao je moćne ljude – poslao je bandu malih kriminalaca iz još uvijek nejasnih razloga da provale u sjedište demokratske stranke. Znate, demokratska stranka predstavlja veliku polovicu poslovnog sustava. Ona je jedan od dva dijela poslovne stranke koja upravlja zemljom. I to je prava moć. Ne možeš napasti pravu moć zato što se moćni ljudi mogu braniti. Možemo vrlo jednostavno pokazati da se to desilo, zapravo, povijest je bila toliko dobra da nam je pripremila kontrolirani eksperiment. U trenutku Watergate otkrića postojala je još jedna kolekcija otkrića – FBI COINTELPRO operacije koje su bile otkrivene, uzimajući u obzir Zakon o slobodi informacija u isto vrijeme. To je bilo puno ozbiljnije nego Watergate. To nisu bile akcije grupice lopova koju su mobilizirali predsjednik ili njegov odbor nego nacionalna politička policija. I to nije bio samo Nixon, ticalo se to niza administracija. Otkrića su počela s Kennedyevom administracijom – zapravo ranije, ali primarno s Kennedyevom administracijom – i nastavila se sve do Nixona.

Otkrića su bila izuzetno ozbiljna – puno gore od svega u Watergateu. Na primjer, sadržavala su političke atentate, poticanje nereda u getu, dugačak niz provala i uznemiravanja legalnih političkih stranaka – najviše Socijalističke radničke stranke koja je za razliku od demokrata bila nemoćna i nije imala mogućnost obrane. Taj aspekt samog COINTELPRO-a, koji je samo mala napomena svojim operacijama, puno je značajniji nego Watergate. Možemo promatrati kako su mediji reagirali na ta dva otkrića: jedno relativno neznatna Watergate zloća, i drugo važan vladin program uznemiravanja, nasilja, atentata, napada na legalne političke stranke i nastojanja da se unište građanske organizacije tijekom duljeg perioda.

Afera Watergate postala je najveći problem koji je oslabljivao temelje republike. COINTELPRO otkrića poznata su neznatnom broju ljudi; novine se nisu interesirale. To pokazuje što je točno bilo umiješano u Watergate: moćni ljudi se mogu braniti, a mediji će podržavati moćne ljude. Ništa drugo.

P: To je zanimljivo, mediji pojačavaju lažnu sliku onoga što se tada događalo. Mislim, nisu…

O: Ovo što sam ja sad rekao je skoro poznata istina. Evo nečeg sličnog kontroliranom eksperimentu. Dva otkrića u isto vrijeme: jedno, otkriće nebitnog napada na moćne ljude; drugo, otkriće vrlo važnog napada koji je trajao dulje razdoblje i imao za posljedicu probleme za velik dio stanovništva, uključujući i političke stranke koje nemaju moć. I kako su mediji reagirali na ta dva slučaja? Pa, uglavnom, nisu marili za napad na ljude koji nemaju vlast, ali jako su se uznemirili zbog neznatnog napada na moćne ljude. Što jedna razumna osoba može zaključiti na temelju ovoga? Razumna osoba bi mogla zaključiti na danom primjeru, koji to ilustrira na vrlo dramatičan način, da mediji služe moći.

P: Mislim da je to iznimno opasno zato što je Watergate tada bio primjer valjanog sustava.

O: To samo pokazuje kako skladno sustav propagande djeluje. Uzme primjer koji dokazuje medijsku ovisnost o moći i preokrene ga u dokaz njihove neprijateljske uloge. To je briljantno.

P: Vi smatrate da je prava funkcija medija zataškavanje onog što se dešava u svijetu…

O: Zataškavanje… puno je složenije. Hoću reći, ipak mediji imaju složenu ulogu. Ne možete staviti medije u jednu kategoriju. Napravimo prvo grubu razliku. S jedne strane imate masovne medije – to uključuje sve od sporta i humorističnih serija do vijesti – i njihova uloga je zabavljanje populacije, osiguravanje da ona ne dođe do smiješnih ideja o sudjelovanju u javnoj politici. S druge strane tu su “elitni” mediji usmjereni prema tzv. “političkom sloju”: obrazovanima, bogatima, pismenom dijelu populacije, upraviteljima – kulturnim, političkim, ekonomskim. Tu mislim na NY Times i Washington Post. Ti mediji imaju malo kompliciraniji zadatak. Moraju ulijevati pravilne stavove koji služe kao mehanizam indoktrinacije koji je u interesu moći. Ali u isto vrijeme moraju prezentirati prilično realnu sliku svijeta jer njihove mete su ipak ljudi koji odlučuju, i za te ljude je bolje da shvaćaju stvarnost ako će njihova uloga pomoći onima koji drže vlast.

P: Ali vi mislite na posebnu vrstu stvarnosti.

O: Pa, morate imati nekakvo viđenje stvarnog svijeta, inače ste u neprilici. Uzmimo na primjer bankovne invenstitore ili državnog upravitelja – nekoga uključenog u vlast – ako ti ljudi nemaju viđenje stvarnosti, učinit će korake koji će biti vrlo štetni za ljude koji upravljaju. Znači, bolje je ipak malo razumijeti stvarnost. To mora biti u skladu s interesima moći, a to je vrlo osjetljiv zadatak. Sveučilišta imaju isti problem.

P: Prema tome se odnosite kao prema ideološkim profesijama. Ali njihova verzija stvarnosti ne mora biti moja ili vaša verzija.

O: Ne, zapravo, najčešće su nam verzije drugačije. I na to ćete naići u svakom sustavu – u totalitarnoj državi, demokratskoj, itd. Sasvim je normalno da će institucije sa određenim stupnjem centralizirane vlasti koristiti tu moć u vlastite svrhe. Mislim da u povijesti tome nema iznimke. Mi slučajno živimo u sustavu s velikim stupnjem centralizirane vlasti – primarno u poslovnom svijetu koji ima ogroman utjecaj na sve institucije, uključujući i vladu i očito medije, zapravo mediji su velike korporacije. Imaju svoje gledište, zajedničke interese i brige, naravno da među njima ima razlika i oni će pokušati osigurati da se sve njihove potrebe na političkom, kulturnom, i ideološkom području zadovolje. Bilo bi zapanjujuće da to nije tako, no prevladavaju dokazi koji pokazuju da je to tako.

P: Puno ljudi, W. Lance Bennett na primjer u svojoj knjizi “Vijesti: Politika Iluzije”, smatra da su mediji bolje tretirali Amerikance na počecima republike kada se tisak sastojao od brojnih malih časopisa i novina koje bi se danas smatralo pristranima i političkom sjekirom za mrvljenje. Što mislite o obožavanju ili kultu objektivnosti koji karakterizira mainstream vijesti danas?

O: Kao prvo, treba biti biti jako pažljiv pri uspoređivanju različitih povijesnih razdoblja; to je lukavo pitanje. Istina je da je u ranijim godinama bilo više raznolikosti, ne mora se ići daleko da se to potvrdi. S druge strane, tada su mediji također naginjali k vlasti. Na primjer Američka revolucija. Slavni američki osloboditelji kao što su Thomas Jefferson i osnivači smatrali su da ne treba tolerirati položaje neprijateljske njihovima. Granica diskusije koja je bila dozvoljena u Nikaragvi u zadnjih deset godina, kada ju je napadala strana sila bila je neusporedivo veća nego što bi Jefferson dopustio, ili što su SAD dopustile u manje prijetećim okolnostima. Što se tiče kulta objektivnosti, i tu moramo biti oprezni. Naravno da mediji sebe opisuju kao duboko vjerne i objektivne, ali koja propagandna institucija ne bi to isto radila? Ozbiljna osoba bi se pitala da li je to istina. Odgovor je da to nije istina – daleko je od istine.

P: Srodno pitanje bi bilo zašto se mediji konstantno koncentriraju na pojedince uključene u probleme umjesto da se koncentriraju na medijske glumce. To je nešto što vi pažljivo izbjegavate. Na primjer u skandalu protiv Irana mediji su se dobrovoljno prepustili Reaganovim nastojanjima da od Olivera Northa i Johna Poindextera napravi negativce.

O: Koncentrirali su se i na samog Reagana. Sjetite se, veliko pitanje je bilo da li je Reagan znao ili da li se sjećao politike svoje administracije. Razlog zašto se mediji koncentriraju na takve stvari je zato što su nebitne i beznačajne. Ono što one prikrivaju su institucijski faktori koji zapravo određuju politiku. U aferi protiv Irana je vrlo zapanjujuće bilo za vidjeti način na koji su najvažniji problemi skoro pa u potpunosti bili prikriveni. Uzmimo jedno od očitih pitanja: zašto to rade? To je u službi njihove propagandne funkcije. Jedan od najvažnijih ciljeva ideološkog sustava je skretanje pozornosti s pravih djelatnosti vlasti i fokusiranje na marginalne probleme. Pojedinci mogu biti zamijenjeni, a te institucije onda mogu nastaviti normalno funkcionirati. Ako pogledate aferu protiv Irana ponovo se nameću savršeno očita pitanja koja nikada nisu bila postavljena, a za to je potrebna izvanredna disciplina. Na primjer, afera protiv Irana se usredotočila na ono što se dogodilo od sredine 1980-ih, od 1985., 1986. pa nadalje, s posebim naglaskom na američku prodaju oružja Iranu. Nameće se pitanje: pa što se događalo prije 1985.? Postoji odgovor na to. Prije 1985. Amerika je ozakonila prodaju oružja Iranu putem Izraela, baš kao što su radili i nakon 1985. U to vrijeme, sjetimo se, nije bilo taoca. Pa što se onda događalo? Ako je cijela operacija trebala biti nagodba oružje za taoce, kako to da smo radili apsolutno istu stvar i prije nego što je bilo ikakvih taoca? Pa, to je još jedno očito pitanje koje također ima odgovor. Nije tajna. Na primjer, ja sam o tome pisao 1982. i 1983. godine. Odgovor je taj da su SAD ozakonile prodaju oružja Iranu putem Izraela u nadi da će naći elemente unutar iranske vojske s kojima bi mogli uspostaviti kontakt i koji bi mogli izvesti vojni udar koji bi svrgnuo Homeinija. To su iskreno, otvoreno i javno priznali najznačajniji izraelski dužnosnici, uključujući i ljude na visokim pozicijama u Mossadu. Svi ljudi koji su kasnije bili otkriveni u aferi protiv Irana pričali su javno o tome u ranim osamdesetima. Jedan od njih, Uri Lubrani, rekao je da nađemo li nekoga tko je spreman i u mogućnosti ubiti 10 000 ljudi na ulici, mogli bi vratiti režim kakav želimo, što je značilo povratak Šaha. To je standardna politika kada je u pitanju nesklonost prema nekoj vladi: prekinimo pomoć toj vladi, ali naoružajmo vojsku u nadi da će elementi unutar nje izvesti udar. To se desilo u Čileu, Indoneziji, zapravo to je normalno. I desilo se u Iranu u ranim osamdesetima. Da li je bilo diskusija o ovome u saslušanjima o aferi protiv Irana? Ne, zato što, iako je pitanje “što se zbivalo prije 1985.?” bilo toliko očito da je teško zamisliti da se nije pojavilo u mislima nekoga tko je promatrao problem, jer problem u tome da ako vas zanima što se događalo dobit ćete krive odgovore. Bolje da ne pitate. I tako je to postao jedan od mnogih aspekata iranske afere koji je bio izbrisan u zataškanoj operaciji Kongresa i medija.

P: Kada pričate o američkoj vladi zapravo mislite na izvršnu vlast. Da li smatrate Kongres konfederacijom političkih eunuha?

O: Pa, raspravljam o Kongresu do neke mjere, ali Kongres puno ne varira. Hoću reći, u Kongresu ima malo raznolikosti. Ako se osvrnete na Predstavnički dom, naići ćete na razne ljude, kao što su Henry Gonzales iz Texasa, Ted Weiss iz New Yorka, ili Ron Dellums i razni ljudi iz Black Caucusa, koji će postaviti teška pitanja. Mnogo ljudi postavlja pitanja koja jedva dođu do medija. Ali uglavnom Kongres je ograničen istim ograničenim elitnim dogovorom.

P: Znam da ste unaprijedili ove argumente i velik broj drugih ljudi je isto unaprijedio te argumente – može ih naći bilo tko tko je voljan tražiti ih… ali u isto vrijeme, mislim da u medijima postoji veliko nastojanje da se ti dokazi prikažu kao teorija zavjere.

O: To je jedan od načina na koji se vlast brani – nazivajući bilo koju kritičku analizu institucija teorijom zavjere. Nazivamo li je tako, ne moramo obraćati pozornost na nju. Edward Herman i ja, u našoj nedavnoj knjizi “Manufacturing the consent”, idemo u taj pothvat. U toj knjizi raspravljamo o institucijskim faktorima koji uspostavljaju ograničenja za izvještavanje i interpretaciju u ideološkim institucijama. Nazivanje toga teorijom zavjere je kao da kažemo da General Motors sudjeluje u zavjeri kada pokušava povećati udio na tržištu. Dio strukture korporacijskog kapitalizma su igrači u igri koji pokušavaju povećati profit i udio na tržištu, zapravo, da to ne rade ne bi više bili u igri. Svaki ekonomist to zna. Istaknuti takvo nešto nije teorija zavjere; to je samo uzeto zdravo za gotovo. Da netko kaže: “Oh, ne, to je zavjera”, ljudi bi se smijali. Pa upravo identična stvar se događa kada diskutiramo o kompleksnijem skupu institucijskih faktora koji odlučuju o stvarima koje se tiču medija. To je baš suprotno teoriji zavjere. Kao što ste maloprije spomenuli, ja pokušavam smanjiti ulogu pojedinaca – oni su nadomijestivi djelovi. To je suprotno teoriji zavjere, to je institucijska analiza – analiza koju činite automatski kada pokušavate shvatiti kako djeluje svijet. Nazvati to teorijom zavjere je jednostavno dio nastojanja da se spriječi viđenje svijeta kakav je.

P: Ali isto tako mislim da je termin dobio puno različitih značenja. Pogledajmo korijen same riječi – CONSPIRE, TO BREATHE TOGETHER, BREATHE THE SAME AIR – hoću reći, čini se da pomoću same riječi možemo naslutiti neku vrstu zajedničkog interesa ljudi koji “dišu zajedno”. Čini mi se da je riječ upotrebljena na drukčiji način.

O: Sigurno, ljudi smatraju da bi ta riječ trebala imati nekakvo opako značenje; grupa ljudi koja se sastaje na tajnim mjestima i odlučuje o sadržaju svih novina u zemlji. Ponekad to i je tako, ali uglavnom nije. Mi smo to opisali u “Manufacturing the consent”. Zapravo, model koji smo mi koristili i nazvali propagandni model je u biti nekontroverzno vođen model slobodnog tržišta.

P: Nekontroverzno…

O: Vođen model slobodnog tržišta – on je gotovo nekontroverzan.

 

Nastaviće se

Tags: ,

Category: Anatomija Fenomena

About the Author ()

Voli da briše članke...

Leave a Reply

Zbunjivanje stada [Tema: Čomski]

by admin time to read: 11 min
0