Anatomija Fenomena

Zen budizam ne propoveda [Tema: Zen]

zen-concepts

Piše: Eugen Herigel

Zen nasuprot evropskom misticizmu

U zenu čovek ne zauzima središnji položaj kakav on ima u evropskom misticizmu, gde se unio mystica pojavljuje kao silno blažena privilegija za koju je on, kao ljudsko biće, pozvan. Sam čovek je jedini od svih živih stvorenja predodređen za ovo iskustvo, i postižući ga istupa iz položaja bivanja-u-svetu. Ovo istupanje on naziva “ekstazom” (ek-stasis); on sebe gubi i sebe iznova pronalazi, umirući i bivajući ponovo rođen. Ono što čovek ponovo pronalazi jeste svoje istinsko središte, svoju neotuđivu vlastitost, koja je ukinuta, pa ipak očuvana u unio mystici. U Bogu, u božanstvenosti, ili ma koji drugi izraz onoga pomoću čega je ili u čemu je sjedinjenje izvršeno, vlastitost nije konačno ugašena, već je izbavljena, pomilovana, i njena sudbina zanavek zapečaćena. I samo se privremeno, samo u ime vrhunskog biti-u-jednome koje ne trpi dvojnost, zahteva “umiranje za sebe”, zato što je Bog rođen samo u onim dušama koje su ponudile svoje “bitisanje za sebe” kao konačnu i najvišu žrtvu. Ali, jednom kada je rođenje izvršeno, duša postaje božanski opunomoćeno središte od kojeg će zauvek sama bitisati, razvijajući se, poput Ničeovog večno okrećućeg točka, iz sebe same.

U zenu, sa druge strane, ljudsko postojanje je kao takvo “ek-statično” i “eks-centrično”, bilo da smo toga svesni ili ne. Što više čovek oseća sebe kao vlastitots i što više pokušava da osnaži ovu vlastitost i dostigne nikada dostižno savršenstvo, to on drastičnije istupa iz središta svoga bića, koje sada više i nije njegov vlasiti centar, budući da se sve više udaljava od njega.

Za zen budistu sve što postoji nezavisno od čoveka – životinje i biljke, kamenje, zemlja, vazduh, vatra, voda – nezahtevno živi od središta bivstva, ne napuštajući ga, niti bivajući kadro da ga napusti. Ako čovek, odlutavši od ovog središta, želi da spozna onu sigurnost i nevinost postojanja onako kako ih van-ljudskost žvi, budući da ona nadasve postoji bez svrhe, onda za njega nema drugog izbora do radikalnog preokreta. On se mora vratiti putem za koji su hiljade strahova i muka dokazale da je pogrešan., mora svući sa sebe sve ono što mu je obećavalo da će ga dovesti do njega samog, poreći zavodljivu magiju života življenog na njegovim vlastitim bogatstvima, i vratiti se “kući Istine” koju je obesno napustio kako bi jurio za fantomima još kada je jedva bio žutokljunac. On ne sme “postati poput malenog deteta”, već nalik šumi i steni, nalik cvetu i voću, vetru ili oluji.

Unio mystica u zenu otuda znači povratak domu, ponovno uspostavljanje sada izgubljenog izvornog stanja. I tako, da bi, poput životinja, biljaka i svega ostalog živeo iz središta, čovek mora ići putem koji negira sve ono što je u njemu izvan središta.

Na Dalekom istoku ovaj preokret i povratak domu nije ostavljen slučajnosti. Put može biti pripremljen i metoično sleđen, i to pre svega u Japanu.

Protiv ovog zen budističkog tumačenja postojanja može se prigovoriti da se Istočnjak nikada, u svojoj dugoj istoriji, pa čak ni danas, nije toliko beznadežno otuđio od prirode kao Evropljanin. Ovo je nesumnjivo istina i može biti potvrđeno jednim pogledom na svakodnevni život, i još određenije na njegovu umetnost. Ali, mora se shvatiti da je čak i neprekinuta bliskost sa prirodom daleka od one blizine zena. Daleko od toga da se Priroda, ma koliko intelektualno bila posmatrana, smatra sveobuhvatnom istinom kojom zen nastoji da živi. Niti se išta postiže naglašavanjem da se Istočnjak – i posebno Japanac – nije ispetljao iz veza tradicije uprkos modernizaciji njegovog života u ekonomskim, političkim i tehnološkim sferama. Ova primedba promašuje cilj zato što u vreme kada je zen budizam došao u Japan nije bilo reči o modernizaciji života. Pa, iako su ljudi u tim danima živeli u neokrnjenoj bliskosti sa prirodom, i pod prevlašću tradicije kojoj su davali bezostatan pristanak, to nije odvratilo zen budistu od posmatranja ove bezbednosti postojanja kao “nastrane”, kao otpadničke, i konačno, kao grešne.

Jer, za zen budistu postoji otpadništvo i greh u svakoj mogućnosti nečijeg življenja pretežno od vlastitih sredstava. Čovek oseća i doživljava sebe kao jedan ego. To egoistično stanje vodi ka sebičnosti i samodokazivanju – nasuprot svemu što je izvan ego-vlastitosti, i stoga vodi do škrtosti srca. On oseća i čini od sebe središte, ako ne svesno, onda iz potaje. Ovakvo držanje teži da postane sve akutnije, ali ono čak ne mora biti izvedeno do ekstrema. Jer, za zen budistu su već prvi sebični impulsi deteta neotklonivi i pogubni. Otuda nije argument reći da se Istočnjak nikada ne otuđuje od prirode kao Evropljanin, i da još uvek živi u okviru tradicije. Ovo ne isključuje neprestanu borbu sa njegovim egom, sa tim ishodom da je on veoma daleko od življenja izvan sebe kao da je življeno biće, i od bivanja življenim tako da živi izvan sebe.

Posebna opasnost je to što je običan čovek u takvom stanju nesvesnosti da on ovo i ne zna, i čak i kada mu je rečeno, ne može razumeti. Njegov egoizam ide ruku pod ruku sa izobličavanjem stvarnosti. Time je njegova vizija toliko poremećena da on ne može uvideti razliku između onoga što on jeste i onog što bi trebalo da bude. Jer, ono što bi on trebalo da bude, i kako to on može postati, ne može biti postavljeno pred njega kao kakva slika-vodilja. To nije drugačiji način življenja, novo usmerenje dato njegovom svakodnevnom bitisanju, niti je to slika koju bi on mogao dovesti do realnosti – dakle ništa što bi se moglo postići svesnošću i voljom, uz ozbiljnu svrhu i osećaj odgovornosti. To je nešto posve različito, nešto što izmiče njegovoj volji i razumu, i što može biti postignuto samo radikalnim preobraženjem.

To je razlog zbog čega zen budizam ne propoveda. Propovedima ostaju reči. A zen čeka da se ljudi, vođeni potajnom čežnjom, osete ugušenim i nesigurnim.

 

Nastaviće se

Ostavite komentar:

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.