Ženske hronike – Ako ostanem ovdje ja ću morati nešto da mijenjam

| September 12, 2014 | 0 Comments

branka_golubovic

Projekat “Ženske hronike” NVO Fenomeni realizuju uz podršku Koalicije KORAK.
KORAK je koalicija nevladinih organizacija iz Srbije, Crne Gore i Kosova, osnovana sa ciljem da se bori protiv diskriminacije na regionalnom nivou, a čine je Komitet pravnika za ljudska prava – YUCOM, Beogradski centar za ljudska prava, CHRIS Mreža i Gej strejt alijansa iz Srbije, Centar za građansko obrazovanje (CGO) i LGBT Forum Progres iz Crne Gore, Fond za humanitarno pravo Kosovo i Inicijativa mladih za ljudska prava sa Kosova.

Branka Golubović – Ako ostanem ovdje ja ću morati nešto da mijenjam 

Izbjeglištvo

U Kolašin sam došla u avgustu 1992. godine – pošto sam izbjegla iz Sarajeva. Izašli smo krajem maja i onda sam prvo vrijeme bila kod tetke u Nikšiću, a onda smo došli ovdje. Igrom slučaja, u Kolašinu se otvorilo radno mjesto profesora ruskog jezika tako da sam se tog septembra zaposlila i počela da radim.

Inače, moja majka je iz Kolašina, rođena je u selu Plana, i tu živi njena rođena sestra – braća i druge sestre su napustili imanje. Tako da sam došla kod nje i evo do sada sam tu.

Otvorena škola otvorenih vrata

Otvorena škola u Kolašinu je nastala kao projekat Soroš i Mot fondacije. Ideja je bila da se u zemljama koje su u tranziciji oforme otvorene škole tako da se to desilo i u Crnoj Gori – oformljene su tri otvorene škole – u Kolašinu, Baru i Danilovgradu. Mnogo stvari je krenulo od tog projekta, a i moj angažman u nevladinom sektoru. Otvorena škola je stvarno bila otvorena za sve uzraste – od dvije godine – pa do ljudi u penziji. Tog aprila 2000. godine nas je  bilo sedmoro-osmoro koji smo krenuli sa tom idejom. Tadašnji direktor škole Drago Milošević je povezao našu školu sa tim ljudima iz Instituta za otvoreno društvo. Nijesmo tada znali ni šta je nevladin sektor niti za civilno, građansko društvo, tako da smo malo možda i lutali, ali smo imali viziju šta želimo da uradimo ne znajući da je to upravo ono što se traži od nevladinih organizacija – imati viziju. Nijesmo ni sanjali dokle može da se stigne sa tim.

Projekat Otvorena škola u Kolašinu je trajao pet godina. U gradu tada nije bilo ni obuke za računare, ni za strane jezike, tako da smo sa tim obukama krenuli. Nakon toga smo počeli sa kursem novinarstva a onda je sve nekako samo od sebe krenulo. Kolašinci su prepoznali to mjesto kao mjesto da se ostvare neke ideje koje su imali. Radno vrijeme jeste bilo radnim danima poslijepodne i subota i nedjelja ali je Otvorena škola bila na raspolaganju cijeli dan. Na primjer, desi se da dođe žena koja kaže da bi voljela da se pokrene škola za ljekovito bilje. Pomislila sam – ko će sada da ide u tu školu, ali hajde, lijepa je ideja, ljudi na ovom prostoru znaju dosta o tome, sakuplja se bilje, prave se čajevi – ali, bila sam skeptična da neću imati ni pet polaznika. Raspišemo konkurs – prijavi se 30-tak ljudi i mlađih i starijih. Instruktorka je bila Đurđina Veljović, a Daniel Vincek, osnivač Botaničke bašte Dulovine je polaznike vodio po planinama da na licu mjesta prepoznaju ljekovito bilje. Baš sam se začudila. Takođe, interesantna je bila i škola karikature, koju je vodio Darko Drljević. Nakon škole je organizovana sjajna izložba, ti polaznici su nastavili da rade i u studentskim novinama, a neki su se i opredijelili za umjetničku struku.

Hoćemo li? Hoćemo!

Rađale su se ideje svakodnevno, tako da je škola bila tu, u zajednici, prisutna u životima ljudi. Kao – hoćemo li? Hoćemo!

Takođe smo u okviru Otvorene škole osnovali ogranak planinarskog društva Komovi iz Podgorice, a nakon toga je osnovan opštinski planinarski klub Kolašin. Tako da je i tu inicijalna ideja krenula iz Otvorene škole. Naravno, postojali su stalni kursevi za engleski jezik, više stepena, imali smo kurseve za francuski jezik, za italijanski jezik je bilo interesovanja,  ali nije bilo uvijek profesora – tako da smo kurs organizovali u ljetnjim mjesecima kada su u gradu Kolašinke koje su studirale italijanski. Takođe, stalni su bili i  kursevi kompjutera

Nakon tri godine rada Otvorene škole, kada smo sabrali sve te naše kurseve i radionice – sabrali smo da je kroz našu Otvorenu školu prošlo preko 1000 ljudi raznih uzrasta. Svima su bila vrata otvorena – prava Otvorena škola.

Izuzetnu saradnju smo imali sa Ozon radijom – jedan od sedmorice ljudi koji su pokrenuli otvorenu školu u Kolašinu i da bude toliko kreativnih stvari je bio Slobodan Šabeljić. Imali smo sedam generacija polaznika kusra novnarstva. Ponekad je to izgledalo kao prava redakcija nekog velikog radija kada se polaznici skupe na radiju, pa imaju svoje zadatke, snimaju, rade… Ozon i Otvorena škola su se toliko prožimali da su bili kao jedna organizacija. Sve oglase na radiju smo imali besplatno, svaka naša radionica i kurs je bila propraćena. Bili smo kao jedno tijelo – Ozon radio i Otvorena škola.

A tada se između Ozona i Otvorene škole rodila ideja i o Kolašinskom amaterskom pozorištu. Imali smo neki neznatni fond i rekli – hajde da vidimo šta ćemo sa tim. Zahvaljujući Đorđiju Tatiću koji je svaki put kada sam došla u Ozon pričao o pozorištu krenulo se sa osnivanjem amaterskog pozorišta. Sa nama je bio i Darko Drljević naš nezaobilazni kolašinski umjetnik. Nekada je postojalo pozorište u Kolašinu, tako da smo pokušali da prvo pozovemo te ljude, da ih okupimo i pružimo mogućnost da nastave sa onim što su započeli ranije. Pojavila se i profesorica Snežana Šćepanović koja je imala veze sa kulturnim dešavanjima u gradu, tako da se sve nekako sklopilo jedno sa drugim. U toj prvoj generaciji glumaca pojavio se nezaobilazni Zoran Rakočevič koji je obilježio i obilježava rad Kolašinskog pozorišta. Krenuli smo sa budžetom od nekih 400 eura a danas se može reću da je Kolašinsko amatersko pozorište  jedna insititucija koja je nezaobilazna kada se pomene Kolašin.

Roditelji za učenike

Projekat osnivanja Roditelji za učenike je potekao iz jednog projekta iz Poljske gdje smo išli na obuku. Kolašinska Otvorena škola se nametnula kao jedna od najboljih škola na ovom prostoru pa smo se povezali sa jednim drugim projektom (Istok, istok istok), a rezultat svega toga je osnivanje organizacije Roditelji za učenike. Njihova ideja je bila da se da se pojedine lokalne sredine povežu, odnosno da lokalna sredina, lokalna zajednica bude pokretač novih ideja vezane za školu i učenike. I jeste tako, ljudi iz lokalne zajednice su naizainteresovaniji da odrede na koji način napraviti mjesto gdje će njihova djeca kvalitetno provoditi slobodno vrijeme.

Potrebna je volja. Nijesu potrebna neka velika ulaganja, niti vrijeme, a bude i korisno i lijepo. Da djeca dođu u školu sa radošću i da učenje postane zadovoljstvo a ne nešto nametnuto i ne nešto što se mora.

Zadovoljna sam. NVO Roditelji za učenike i dalje ponekad organizuje kurseve stranih jezika, s tim što to sada radi i Zavod za zapošljavanje i druge institucije i ti kursevi nijesu toliko neophodni kao u vremenu kada smo mi počinjali.

Naša nevladina organizacija se fokusirala na organizovanje pozorišnih aktivnosti. Sužene su nam mogućnosti, za velike evropske projekte nijesmo u mogućnosti da se kandidujemo jer nijesmo dovljno velika organizacija. Učestvovali smo u jednom IPA projektu prekogranične saradnje, kao partnerska organzacija, sa kolašinskim vrtićem Sestre Radović. Naši članovi su upravo srednjoškolci koji su tu četiri godine i onda odu. Ipak je potrebno da neko bude tu stalno, na terenu.

Imam svoj cilj

Jednostavno, kada sam došla u Kolašin nijesam planirala ništa od svega ovoga. Naš odlazak iz Sarajeva je bilo spašavanje golog života. Nijesam nijednog momenta nešto planirala da ostanem tu i da se ne vratim u Sarajevo. Ali, jednog momenta, pričala sam sa drugaricom i rekla joj – ako ostanem ovdje ja ću morati nešto da mijenjam, jer mi je nedostajala ona živost na koju sam navikla u Sarajevu. Tamo se stalno nešto dešavalo, ne moraš ni isplanirati kada izađeš iz kuće, da ćeš negdje otići, a uvijek ćeš naći događaj na kome ćeš moći kvalitetno da provedeš vrijeme.

Stvarno se ne obazirem ni ne primjećujem ako je neko imao nešto protiv mog angažmana u Kolašinu, zato što sam žena ili što nijesam iz ove sredine. Imam svoj cilj, idem korak po korak, i onda se sve barijere lako pređu.

 

Tags: , , , , , ,

Category: Projekti

About the Author ()

Voli da briše članke...

Leave a Reply

Ženske hronike – Ako ostanem ovdje ja ću morati nešto da mijenjam

by admin time to read: 6 min
0