Ženske hronike – Da budeš korisna, da nešto doprineseš

| October 10, 2014 | 0 Comments

8

Projekat “Ženske hronike” NVO Fenomeni realizuju uz podršku Koalicije KORAK.
KORAK je koalicija nevladinih organizacija iz Srbije, Crne Gore i Kosova, osnovana sa ciljem da se bori protiv diskriminacije na regionalnom nivou, a čine je Komitet pravnika za ljudska prava – YUCOM, Beogradski centar za ljudska prava, CHRIS Mreža i Gej strejt alijansa iz Srbije, Centar za građansko obrazovanje (CGO) i LGBT Forum Progres iz Crne Gore, Fond za humanitarno pravo Kosovo i Inicijativa mladih za ljudska prava sa Kosova.

Ljiljana Dragović – Da budeš korisna, da nešto doprineseš

Morača, Sinjavina

Rođena sam na planini, na Sinjavini, u avgustu, bez doktora i van bolnice. Bila sam prvo dijete. Sjećam se da su mi pričali da sam se, kad sam imala dvije godine, bila izgubila. Bila sam se zavukla u neki zidani tor, i oni su svu okolinu pretražili, uplašeni, jer je bio veče i mislili su da sam neđe odlutala. Svud su tražili, digli katun na noge, ali otac me naš’o kako nešto čeprkam u tom toru. Kažu da sam ga samo pogledala i pitala „Tražite li vi to mene, Veśuta?“ Mora da sam tada dobila batine, ne sjećam se.

Čuvali smo kao mali ovce i goveda, te stoke je vazda bilo dosta. I vazda više tuđih nego naših. Morali smo to da pazimo. I stalno su nas upozoravali, i babe i roditelji, da moramo da vratimo stoku, nema veze čija je, naša ili komšijska, ako vidimo da je krenula kud ne treba. Ako zapne u kakvom kršu bitno je bilo stoku istjerati da joj što ne bude, a hoće li to za nas biti teško i opasno, na to nije baš obraćana pažnja. Samo da se stoka ne polomi.

Kad sam imala 10, 12 godina, morala sam ići sa ocem u selo da plastim. Sjećam se kako sam morala napraviti prvi naviljak, koji ja nijesam umjela da napravim, ali mi je Veljko rek’o da to moram poplastiti i staviti u naviljak. A niko me nije prije toga učio kako se to pravi. I onda sam ja sijeno stavljala na gomilu, ali to nikako nije ličilo na naviljak. Moja prababa, Veljkova baba, kaže mi: „Ja nikad nijesam ljepši naviljak u životu viđela! E, to je pozlaćeno! Niko takav naviljak nije dosle napravio!“ A ja plačem jer vidim da ne valja. Baš je ta baba Anica bila dobra. Onda se dešavalo da nema ko da završi sijeno, brat od mene mlađi, mali, pa mene Veljko ispenje na sijeno i kaže gazi, stavljaj svud okolo stožine, puni ispod nogu i biće to dobro, i tako sam ja od 12 godina morala sađenuti sijeno. Pa vidimo kako se kod komšija iskupi čitava njihova rodbina, bude ih 20 na livadi, svi nešto pomažu, smiju se… A ja i brat ovamo sami radimo, baba tu pored nas, Veljko neđe kosi. Nijesmo imali rođake da tako dođu, sjećam se kako sam mislila kako su srećni oni koji imaju.

Ni drenjinu s tuđega drijena

Već smo tada uveliko išli u školu, tada je u školi u Ljevištima bilo četrdesetoro đece u prva četiri razreda. Učitelj Krušić je bio strašno strog, pogotovo za đecu koja nijesu htjela da uče. Čak je jednom svog sina udario tako da je ovaj pao između redova. Bilo je previše to za jednog učitelja, toliko đaka, pa je sledeće godine trebalo da bude primljena i učiteljica. I onda je bilo tajno glasanje: ko će da ostane kod učitelja, a ko voli da ide kod učiteljice. On nam je podijelio kvitice, da zaokružimo „Učitelj“ ili „Učiteljica“. I koliko je god on bio strog, samo su dvoje glasali za to da pređu kod učiteljice. Podijelili su nas poslije svakako u dvije grupe, ali je glasanje pokazalo da nam je drag učitelj.

Posle četvrtog razreda prelazili smo u školu u Dragovića Polju. Jesen, mi đeca – vragovi, volimo da svratimo na tuđe voće, da uberemo i dunju, i jabuku. A od kuće nam govore da ni drenjinu s drijena tuđega ne smijemo uzeti. Poneko nekad uzme, pa se ljudi požale na đake, đavole iz Bojića koji sve voće pobraše. Onda nas roditelji izmlate, priznali ili ne. Uglavnom nam nijesu vjerovali da nijesmo uzeli. Zimi je bilo teško ići dolje u školu, snijeg veliki, mi prtimo, daleko. Poneko od dječaka bi se spustio na parčetu najlona niz te prve strane, a na kraju, u dolini, bilo je vode nesmrzle do kraja. Pa kako se spuste upadnu u vodu, okvase se, pa ne mogu takvi u školu no moraju da se vrate kući. Teško je bilo to po zimi, ali moraš da ideš, i moraš da slušaš. Majka nas je vazda oblačila i toplije no što je trebalo: vunene čarape, džempere, kape, čizme, pa se onda jedva vratiš odozdo, uzbrdo, sat vremena ima da se ide. U Polju je bilo fino, i ja sam bila odličan đak, mada malo nestašna. Znala sam, na primjer, na času biologije da šapnem nekoj Dragovićkoj nešto pogrešno, jer nije nikad ništa učila. Pita profesor Jovan kako se razmnožava pas, a ja joj kažem „Vegetativno“. A on onda zagalami:“Jeste, otkineš mu uvo i posadiš u zemlju i rodi se kuče!“

Lude godine

Posle osmog razreda trebalo je da pređem u školu u Kolašin, ali su moji odlučili da treba da sačekam godinu dana, da završi osnovnu i Gara, pa da idemo zajedno. Te jeseni sam čuvala ovce kod tetke na Malinsko, kad smo otišli sa katuna na Sinjavini tamo sam prešla, tamo je bilo lijepo.

Sledeće jeseni smo Gara i ja došle u Kolašin. Stanovale smo kod porodičnih prijatelja Čogurića, koji su nam zapravo bili dalji rođaci ali su nas tretirali kao da smo najbliži. Kod njih nam je bilo stvarno dobro, tetka Milka je bila divna, uvijek je pravila kolače, trudila se da sve imamo. Mi smo od kuće donosile domaćih proizvoda, sa planine i iz Morače, kad odemo vikendom. Tu smo išle u deveti i deseti razred. Bio je tada metalski smjer – tu se učilo nešto za FAK, drvni smjer – tu su se spremali za Pilanu, i prosvetno-pedagoški smjer, gdje se posle desetog razreda moralo ići dvije godine u Nikšić. Nas su još od kuće usmjerili na pedagoški. To je bilo dosta teško, mada smo se i mi bile opustile, nijesmo učile dovoljno. Lijepo je bilo posle strogoće na planini živjeti u gradu, a bile su to i lude godine, tinejdžerske. Dobila sam kod profesora Pavla jedinicu iz istorije, koju nikad nijesam voljela niti sam umjela da je naučim. Ako nijesam znala sve napamet, bilo me sramota da išta pričam. Gara se posle desetog razreda i udala, a Veljko se na mene naljutio jer sam imala jedinicu i objavio da nema više školovanja. Tako sam se sa 17 godina vratila u Moraču, tamo je vazda bilo dosta posla. Teško i dosadno za mlade ljude posebno – niđe ne ideš, ništa zanimljivo se ne događa, samo po cio dan radiš, a imaš samo hranu i krov nad glavom. Nije se moglo ni pomenuti kakvo zaposlenje, mogući odlazak – ima posla dovoljno tu kući i od mene se očekivalo da ostanem. Posle nekoliko godina, nijesam mogla više. Vratila sam se u Kolašin, opet kod tetke Milke, koju sam i inače posjećivala kad god sam mogla, mada bi mi moji zamjerali ako se zadržim više od par dana, ako na duže ostavim kućne poslove. Ona i tetak Boško su mi predložili da se prijavim za posao u Domu za učenike koji je tada otvoren i meni se ta ideja strašno dopala, pa sam pokupila sve te papire i dobila posao, u kuhinji. Tada sam imala 21 godinu, i bilo je super. Jovanka, šefica, je bila dobra, kao i ostatak kolektiva, i nije bilo puno teško, i stan tetke Milke je bio blizu, i društvo mi se sviđalo. Tu sam se posle i upoznala s Jankom, i uskoro se udala za njega.

Kilo zelene kafe za 24 lična dohotka

Počeli smo da živimo sa njegovom majkom, i to je bilo naporno jer je babin život bio težak i nije ni za koga imala strpljenja. Tu su bili i njegovi brat i snaha, i mala đeca, uvijek gužva. Preselili smo se posle nešto više od godinu dana. Ja sam bila trudna, a on je jedno vrijeme nije imao posla jer se Dom učenika zatvorio. Onda je nakon nekog vremena počeo da radi kao vozač kamiona u Transportu, a meni je bilo zabavno sa bebom, ja i ona smo dosta ostajale same. Uskoro smo dobili i drugu, onda je bilo malo teže jer su praktično to bile dvije bebe, prva ćerka godinu i mjesec dana, druga tek rođena. Onda  treće godine, treće dijete… Počeli smo da pravimo kuću ’90. Počeo je rat. Ta ’90. godina je sva bila nešto o vojsci, sve nekakvi odlasci u rezervu, tamo amo… Ali opet se i dalje moglo nešto zaraditi, moglo se kupiti to što je đeci trebalo. Držali smo kravu, i od nje je bilo koristi. Ja sam bila na porodiljskom za sve to vrijeme, jer taman kad istekne jedno porodiljsko odsustvo, stigne sledeći porođaj. Dok je Slobodan, četvrti, napunio godinu dana, ja sam bila na porodiljskom. Kad je to isteklo otišla sam s posla, nije imao ko da čuva četvoro đece u Lipovu. To je bila već ’93, i mogla sam da uzmem 24 lična dohotka. Onda su to bili dinari, dosta nešto para, i poslušali smo savjet da oročimo to na tri mjeseca. Od te prve kamate moglo se nešto i uraditi, a kad su istekla tri mjeseca za glavnicu smo mogli da kupimo samo jedno kilo zelene kafe. Inflacija. Bilo bi bolje da smo odmah kupili marke, no tada nijesmo znali.

Domoći se svoje sobe

Sazidali smo sprat kuće i stavili ploču ’92. godine. Janko je već radio na Pilani, pa je dosta materijala dobio od firme, na otplatu – crijep, prozore, vrata. Majstori su radili a ja sam đecu ostavljala da donesem doručak i ručak, a dolazili su na večeru u kuću u kojoj smo stanovali. Bilo je to teško, četvoro male đece, stalno gužva, i nikakve pomoći. Znao je tako po neko doći da sjedi, pa ostanu do kasno, pošto uspavam đecu, do 2, 3 sata ujutru. A pošto moram u 6 ujutru da ustanem tada ne bih ni spavala. Beba je mala, budi se, treba da se nahrani, rano moram da ustajem da ložim vatru da ostalima spremam jelo, da donosim doručak radnicima, imali smo i kravu… Baš je bilo naporno, ja ni sama ne znam kako sam stizala sve to. Samo mi se činilo, da mi se domoći nekako svoje sobe. Uselili smo se u septembru ’93. Najmlađi je u avgustu napunio godinu, a im’o je godinu i mjesec dana kad smo se ođe uselili. Ja sam bila presrećna, mada je malo toga bilo završeno u kući – dvije sobe na spratu, samo to. Nijesmo imali vodu sem napolju, nijesmo imali mašinu za pranje veša. Samo smo bili srećni što imamo đe naložiti vatru i unijeti krevete u našu kuću. Samo da se maknemo iz tuđih kuća. Onda se svake godine nešto popravljalo, dorađivalo.

Morali smo svake godine da obrađujemo tuđe livade, da imamo sijena za zimu. Jedno vrijeme smo držali tri krave, nikad više od toga. Imali smo jednom i ovce, 11 ovaca, ali to nije potrajalo. Imali smo i kozu, i to samo nekoliko mjeseci, jer je bila dosadna – jarići su išli u komšiluk da brste šljive, pa su se svi bunili i bilo nam je lakše da je prodamo.

Kad osjetiš da možeš da budeš korisna

Od svekrve sam naučila da pravim lisnati kolašinski sir, gledala sam kako ona to radi – moja majka je uvijek sirila masni sir. Sad već godinama sirim i prodajem, mušterije traže više nego što imam. Kako sam prestala da radim dok su đeca bila mala, nijesam se nikad ponovo trajno zaposlila. Ali bilo je previše troškova za jednu platu: svi idu u školu, a knjige, mature i ekskurzije treba platiti. Zato sam četiri mjeseca radila kao kuvarica u „Savardaku“, 2008. godine, i to nam je dosta pomoglo. Sledeće godine sam na Jezerinama radila nekoliko mjeseci.

Šefica iz Doma učenika me je učila da heklam, imale smo kad, nije tamo bilo nekog posla. Nas je bilo 20 radnika, da tu je živjelo desetoro đece! Bilo je to žalosno, vidjelo se da to mora da propadne. Kolašinski sistem rada, 20 radnika a deset učenika. I onda je tu bilo dosta slobodnog vremena, pa je Jovanka od kuće donosila ponešto da ona hekla, i meni se to sviđalo i bilo mi je zanimljivo. I onda sam od sledeće plate kupila konac i heklicu i kad mi je ona pokazala kako, brzo sam naučila. Sad bih možda mogla da heklam nešto što bi moglo da bude suvenir za turiste… Smisliću.

Ono što mi je dalo novu snagu od skora jeste ovaj kamp za izviđače koji smo počeli da pravimo. Ovo je već treće ljeto da imamo goste, uglavnom mlade skaute iz Belgije. Đeca su imala tu ideju, a neka novčana podrška je stigla nakon seminara o preduzetništvu za žene koji je bio organizovan u Kolašinu. To je bio odličan program, ta predavanja na koja smo išle, i druženja, to je bilo baš lijepo. Osjetiš se kao da baš možeš da budeš korisna, da nešto doprineseš. Da stvoriš sama, da ne tražiš 10 eura od muža kad ti nešto treba. I sir koji se proda, to dosta pomogne. Nikako se ne može od jedne plate.

Muškarci i žene: dobro je, mijenja se to

Muškarci do sad uopšte nijesu imali razumijevanja za žene. Nego je bilo ono: žena je ta koja mora da sluša, da brine o đeci, o kući, da je ručak na vrijeme. Dok su đeca bila mala ja sam samo gledala da su oni zdravo i da im sve što mogu ljepše napravim. Dešavalo se da iskoristim svo posuđe što imam u kući i ostavim da perem kasnije, ili sjutra, jer nemam kad, sa četvoro malih, a niko nema da mi pomogne. A onda čujem ogorčene komšinice kako ne mogu da vjeruju da ja ne mogu oprati sudove. K’o da tu nije četvoro đece koju treba nahraniti, presvlačiti, zabavljati. Nikad mi nije bilo važno šta oni pričaju.

Sad kad đeca uglavnom nijesu tu, volim da čitam, da pravim neobične sokove i džemove, da obiđem kamp, da odem do grada. Imam još ideja kako da prostor za kamp obogatimo. Ne znam koliko ćemo još držati kravu, to je puno posla, i sad mi se više sviđa da se bavim i nekim drugim stvarima.

Đeca dovode goste strance kući od kad su krenuli na fakultete, od kad su počeli da putuju po svijetu. To mi je uvijek bilo mnogo drago, i voljela bih da imamo što više i gostiju i turista. Dobro je da je došlo vrijeme takvo, da su odrasli i da imaju ideje o tome kako da se bolje živi, i kako treba raditi, i kako da se muškarci nauče da imaju više razumijevanja. Mislim da će ova nova generacija biti bolja za svoje žene. Do sad je, ako ja umijem da đenem sijeno, reakcija svih bila ovakva: blago njoj, ona umije da đene, svaka joj čast, bravo! A ako bi slučajno vidjeli da je Janko uzeo da usisava ili širi veš, svašta bi mu rekli. To ne može tako, da ja treba da znam i to i da cijepam drva i da kopam krompir, a da je sramota ako on nešto po kući pomogne. No dobro je, mijenja se to.

Tags: , , ,

Category: Projekti

About the Author ()

Voli da briše članke...

Leave a Reply

Ženske hronike – Da budeš korisna, da nešto doprineseš

by admin time to read: 11 min
0