Projekti

Ženske hronike – Mi se ne predajemo

 

7

Projekat “Ženske hronike” NVO Fenomeni realizuju uz podršku Koalicije KORAK.
KORAK je koalicija nevladinih organizacija iz Srbije, Crne Gore i Kosova, osnovana sa ciljem da se bori protiv diskriminacije na regionalnom nivou, a čine je Komitet pravnika za ljudska prava – YUCOM, Beogradski centar za ljudska prava, CHRIS Mreža i Gej strejt alijansa iz Srbije, Centar za građansko obrazovanje (CGO) i LGBT Forum Progres iz Crne Gore, Fond za humanitarno pravo Kosovo i Inicijativa mladih za ljudska prava sa Kosova.

Mi se ne predajemo –Behija Šćepanović

U najgore vrijeme smo krenuli sa otvaranjem restorana Savardak… 1991. godine – vrijeme sankcija, ratova…I nakon toliko godina rada i zalaganja, postali smo brend – ne samo kod nas nego i šire.

Rodom sam iz Murine, radila sam ovdje četiri-pet godina u Titeksu, onda sam se udala i od tada, evo već 28 godina se bavim ugostiteljstvom.

U Titeksu dok sam radila – nije bilo loše, bila je društvena firma, solidne plate, ali eto, završila sam u ugostiteljstvu iako nikada prije Savardaka nijesam radila te stvari. Ali, polako, ja i suprug, radili smo, poslije su došla djeca. Moralo se raditi. ..

Nekada je Savardak bio jedini objekat u ovom dijelu, a evo sada se cijelo naselje izgradilo. Sve zahvaljujući nama. A to niko ne cijeni. I rasvjetu smo morali mi da radimo, imali smo mnogo, mnogo problema, a i sada ih imamo – na primjer opština proda plac, koji je prilaz restoranu. Nijesmo imali prilaz. Ali eto, borimo se. Mi ne odustajemo. Ali mogu da kažem, više nas cijene ljudi iz svijeta i regiona nego naši ljudi.

Ne može preko noći

Na početku je hranu u Savardaku spremao Zoran, suprug, onda smo počeli da angažujemo radnike, ali i danas sve on nadgleda. Mora se praksa izučiti, jedno godinu dana, možda se čini lako spremanje hrane, ali nije. Imali smo i dobrih i manje dobrih radnika. Nekom to ide, nekom ne ide, može neko da se trudi koliko hoće ali ako mu ne ide, ne može. Svaka žena u Kolašinu zna kačamak i gotovac da spremi, ali znaju za ukućane, potpuno je drugo spremanje hrane u restoranu. Kući možeš da staviš i manje i više, ovdje postoji standard koji poštujemo. Koji moramo da poštujemo.

Deset prvih godina smo tapkali u mjestu. Ne može biznis da se radi preko noći, mora da prođe vrijeme, da bi stekao pare moraš prvo da stekneš kvalitet, popularnost.

Mi nijednu reklamu nijesmo objavljivali po medijima, sami gosti su nas reklamirali i uvijek kažemo – svaki naš gost je naša reklama, jer će doći opet, dovesti prijatelje, reći drugima da dođu.

Ipak, od kada se otvorio put preko Žabljaka osjetan je pad prometa. Gosti iz Srbije i Bosne u prolazu često su svraćali u Savardak, sada više idu tim putem preko Žabljaka i zaobilaze Kolašin. Ranije je ponekad bila takva gužva da nijesmo stizali da spremimo. Sada više nije tako.

I nijesam zadovoljna kako se Kolašin reklamira. Mnogi ljudi ne znaju za Kolašin. Pozdravljam što je ovog ljeta napravljena manifestacija u gradu, to je i za nas dobro, jer kad je gradu dobro, kada je hotelima dobro, onda je i nama dobro. Potrebno je još nekih sadržaja. Ljudi dođu u Kolašin i već drugog dana im je dosadno.

Nikada nijesmo mislili da nešto proširujemo restoran. Imamo apartmane koji sada dosta slabo rade.

Gosta moraš na vratima da sačekaš

Vjeruj mi, kada nijesam tu, gostima nešto fali, vjeruj mi, tačno se osjeti. Navikla sam sa tim gostima, ljubaznost, gostoprimstvo, u svakom pogledu – gostima mora sva pažnja da se posveti.

Tako, zavoljela sam ovaj posao, goste, i za sve ove godine nijedan problem nijesam sa gostima imala…da mi gost nešto kaže… imali smo mogućnost da platimo radnike, ali mnogi su neuslužni, neljubazni, samo ih zanima plata, i staž…

Kada smo otvorili restoran, te godine je otvoren i Ski centar Bjelasica. Mi smo sa namjerom napravili restoran na putu za ski centar. Zoran je došao na tu ideju. Sad da zatvorimo restoran, mogao bi da postane muzej. I da, Zoran, suprug je napravio savardak, svojim rukama, zapamtio je kako se pravi, još dok je bio dijete, a i jedan stariji čovjek mu je pomogao.

Svi sada kažu – lako je njima, ali nije lako bilo – trebalo je raditi 24 sata, razmišljati o poslu, o radnicima, o svemu.

Imam dva sina, uskoro će i unuci, mlađi sin će vjerovatno da nastavi da se bavi ugostiteljstvom, stariji ne. Ali ja ne napuštam posao dok ne odem u penziju.

Posao je težak i odgovoran – Zoran vodi sve ostale poslove, a ja radim taj uslužni dio. Ne bih to ja mogla sama. Ako oboje nijesmo tu teško se funkcioniše, i jedno kada ostane samo, puno je teže. Ali i djeca pomažu, polako se to mijenja. Ali meni neće biti lakše u narednom periodu nego sve teže.

Moraš da paziš, da stekneš osjećaj koji imaš prema gostu. Gost hoće da mu se ugodi. Mlađe generacije nemaju taj osjećaj, možda mogu da postignu vremenom, radom. Uvijek nam je bilo svejedno ko je gost, kako mu je ime i prezime, važno je kako da ga uslužiš i kako će da izađe zadovoljan.

Ja malo izgledam strožija. Volim rad, preciznost i ne volim da me niko laže. Osjetljiva sam na laž, na prevaru. Više volim da mi neko kaže ne mogu, neću, ne sviđa mi se, nego…Radnicima sam uvijek govorila, tu sam što god vam treba, ali vidim da imaju neku bojaznost, možda imaju neko loše iskustvo sa prethodnim poslodavcima. Kod nas su radnici isto kao porodica. Tu smo stalno zajedno.

Život je prilagođavanje

Za 23 godine smo izmijenjali 50 žena u kuhinji. Ali od njih 50, 5 odsto zna fenomenalno da kuva i voli to, a ono 95% radi radi rada, i kad im dosadi gleda da ode, da nešto ne uradi…imali smo problema.

U Kolašinu imamo srednju školu i smjer za kuvare i konobare. Samo jedna generacija je za 23 godine bila kod nas na praksi. Ne znam zašto je to tako.

Inače, ja sam završila mašinsko-tehničku školu, suprug hemijsku školu. Jesmo malo promašili profesiju i završili u ugostiteljstvu. Ali to je život, prilagođavanje.

Opština mora više da radi na reklamiranju Kolašina i njegovih potencijala. Za Kolašin se vrlo malo zna. Nama su gosti govorili – da nije Savardaka ne bi znali za Kolašin. Nema reklame. Nema ponude. Posebno za zimsku sezonu. Mala je ponuda, za 500 gostiju. Prije 40 godina postojao je u Kolašinu Turist biro i nijedan gost nije mogao da prođe da se tu ne registruje, svi su bili registrovani…

Zadovoljni smo. Sada se posao smanjio. ali sam zadovoljna, stekne se rutina, zadovoljstvo.

Odgovoran ali lijep posao

Stekli smo nešto, neko ime, nekad ti znači kada gost iz Francuske kaže – mene je prijatelj poslao da dođem kod vas. Ili Rus iz Moskve dođe sa papirom na kome piše kačamak. To ti je dovoljno. Njega je poslao prijatelj ili kum. Nema većeg zadovoljstva.

Nije sve u finansijama. One dolaze vremenom. Nikada nijesmo ganjali novac, niti smo se nečim isticali. Normalna porodica smo uvijek bili. Jesmo stekli, i obezbijedili i nas i sinove. Ali uz mukotrpan rad. Ljudi misle da se ovdje okreću neke velike pare, a mi imamo pet stolova! Pet stolova, ali dovoljno za porodicu.

Ove godine je loša bila zimska sezona, pa i ljetnja, treba to nadoknaditi, ali se ne predajemo. Mi se ne predajemo. Uvijek idemo dalje. Poslije 15 godina suprug opet radi jednu smjenu, nema sredstava za tu drugu platu. Najlakše je biti gazda. Ali ne može tako.

Lijep je posao, odgovoran, ali nekad ti je muka od svega. Upoznaješ ljude, koliko si napet nervozan, dođe neka porodica sa kojom pričaš sat vremena i onda sve zaboraviš, raspoloženje se vrati, stekneš prijatelje…

 

Ostavite komentar:

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.