Ženske hronike – Uvijek bih voljela da učim

| September 25, 2014 | 0 Comments

3

Projekat “Ženske hronike” NVO Fenomeni realizuju uz podršku Koalicije KORAK.
KORAK je koalicija nevladinih organizacija iz Srbije, Crne Gore i Kosova, osnovana sa ciljem da se bori protiv diskriminacije na regionalnom nivou, a čine je Komitet pravnika za ljudska prava – YUCOM, Beogradski centar za ljudska prava, CHRIS Mreža i Gej strejt alijansa iz Srbije, Centar za građansko obrazovanje (CGO) i LGBT Forum Progres iz Crne Gore, Fond za humanitarno pravo Kosovo i Inicijativa mladih za ljudska prava sa Kosova.

Uvijek bih voljela da učim – Ljubinka Bakić

Opraštam, ali pamtim

Turizmom se bavim od završene osnovne škole. Završila sam srednju ugostiteljsku školu u Podgorici, a višu školu u Dubrovniku – 1972, 1973. godine. U Dubrovniku sam provela najljepše godine – stanovali smo u hotelu Lero, imali praksu u hotelu Libertas…

Počela sam da radim a da nijesam bila punoljetna – radila sam u Trgoturistu, direktor je bio Danilo Rakočević, on je bio dobar direktor, baš je htio da unapređuje kadar, slao je mlade učenike u škole…Da je bilo još takvih direktora Kolašin bi sigurno više napredovao.

Dvije sezone sam radila u restoranu na Biogradskom jezeru, a zatim, sa 19 godina postala šefica kuhinje u motelu na Crkvini. Tako sam počela. Radila sam na mnogim mjestima – Trgoturist, Veletrgovina, Hotel Bjelasica. Radila sam malo u Planinaru, na motelu na Babljaku bila šefica kuhinje. Na Crkvini sam radila 14 godina. Do 1986. godine sam radila u Veletrgovini. Tada smo se preselili sa Crkvine u Kolašin i tada sam postala šefica kuhinje u restoranu društvene ishrane ŠIK Tara. Tu su se hranili radnici iz svih OUR-a ŠIK Tare – Šumsko preduzeće Kolašin, Transport, pilana, Eskport drvo i Impregnacija drveta. Restoran je pripadao Impregnaciji…Pripremali smo dnevno oko 500 obroka.

Do stečaja sam radila a onda sam, prije negdje sedam godina, stekla uslove za penziju. Ipak, ima malo i gorkog iskustva – godinu dana prije penzije sam kao invalid rada proglašena tehnološkim viškom. Opraštam, ali pamtim.

“One” godine

Kada su došle one godine, devedesete, počela sam da izdajem smještaj prvo kao zamjenu za ljetovanje. Nema se novca, napravili smo kuću, djeca mala, imaju prehlade, hoću da ih povedem na more. I napišem oglas i objavim u novinama – ljetovanje za zimovanje! Jave se ljudi, oni dođu ovamo zimi, mi na more idemo ljeti, stvore se prijateljstva, dolaze na skijanje, mi odlazimo na more, ne gleda se koliko će se ostati, dvadeset dana, nekad i mjesec. To bi se i danas moglo raditi – zamjena – planina za more. To je dobra stvar.

Onda se negdje tokom devedestih godina u Kolašinu otvorila privatna auto-škola koja je imala neke povoljne uslove, tako da su iz cijele bivše Jugoslavije dolazili u Kolašin da polažu vozački ispit. Potrebno je smjestiti te ljude, a ja sam imala registovan smještaj – to je prvi registrovani privatni smještaj u Kolašinu. Tako da je u kući bila Jugoslavija u malom – jednom su u četvorokrevetnoj sobi zajedno živjeli ljudi iz četiri republike – Slovenija, Hrvatska, Bosna, Srbija! Eto, nekada smo mislili da je Jugoslavija čvrsta i da se nikada ne može desiti raspad.

Radili smo dosta, imali smo posla, i u tim godinama inflacije, mi je nijesmo osjetili. Nijesmo mogli nešto sad da uštedimo, ali smo imali dovoljno, djeca su se školovala na tri kraja – Kotor, Podgorica i Beograd, bilo je potrebno sve to podmiriti, ali smo uspijevali. Kada su plate bile po 10 maraka, mi smo uvijek imali neke goste, ili zimovanje, ili polaganje u auto-školi. Bila sam zadovoljna. Kažem, nijesmo uštedjeli ali smo ulagali u sobe, izgradnju kupatila, uveli centralno grijanje.

Preporuka je najbolja reklama

Tada naravno nije bilo interneta pa smo se oglašavali u novinama. Ipak, smatram da je najbolja reklama preporuka samih gostiju. Kao i saradnja sa turističkim organizacijama i agencijama. Odmah na početku sam uradila vizit karte i krenula na sajmove, u Budvu, Beograd, po gostima sam slala vizit karte u sve gradove, i ja kada sam u nekom gradu odem do Turist biroa, ostavim vizit kartu. Ono što je tada bio Turist biro, sada su turističke organizacije.

Nikada se nijesam pokajala. Po mojoj preporuci mnogi su u Kolašinu počeli da izdaju smještaj. Ja sam imala samo 10-11 ležaja, i danas ih imam toliko – nikada nijesam proširila kapacitete, i to mi je žao. Radila sam u Impregnaciji zajedno sa Čilem Bulatovićem, sada vlasnikom hotela Čile. Tada sam samo vjerovala u društveno i čak i njega ubjeđivala da ne napušta Impregnaciju, a on mi je tada rekao – bolje bi bilo da i ti to uradiš. Trebalo je da ga poslušam.

Za ove moje ideje na samom početku nijesam imala podršku od supruga – čak je to osporavao, nije volio da se zadužuje, ali se moralo. Nekada sam imala više kredita nego što mi je bila plata. Ali tu je bio turizam, gosti, pa se moglo. I sada se ulaže u turizam, kreditima. Da nemamo gostiju ne bi mogli kredit da podignemo. Solidno živimo. Normalno.

Kako se stiže?

Danas se pitam, kako se sve stizalo? Valjda, kada si mlad, imaš djecu, ništa ti nije teško. Mnogo više se radi. Kada sam se udala sa 22 godine, nijesam znala mnogo toga. Ali onda posao, djeca, ništa ti nije muka, nauči se.

Danas mi muž pomaže u svemu, a onda je bilo drugačije, on je bio šumar, ode rano ujutru, vrati se uveče kasno, nije se ni očekivalo da nešto pomaže u tim kućnim poslovima.

Ja bih stvarno voljela ravnopravnost, da se pomaže, da se zajedno radi, naravno ne sve, ne bih dozvolila mužu u kuhinji nešto da radi, jer kada bi radio, svi bi ostali bez ručka, ali da pomogne, da.

Kao šefica bila sam odgovorna za sve: organizovala sam posao ali i stalno pomagala kuvarima. Uvijek prva krenem – ne mogu da tražim od nekoga da radi, ako ja ne radim. Radila sam dosta, ali sam rad i zahtijevala od drugih.

Nema Jugoslavije

Kada je sve počelo devedesetih da propada, to je bio pravi šok. Ja ni danas ne mogu da vjerujem da nema društvenog i da nema Jugoslavije. Sada kada mi dođu gosti iz bivše Jugoslavije, kažem, evo ih moji su došli, Jugosloveni. Još uvijek ponekad pogriješim pa gosta iz bivše Jugoslavije upišem kao domaćeg gosta.

Nadala sam se da će ovaj posao moja djeca da prošire, jer imamo kuću i na Crkvini, koja je pogodna za turizam, a dvorište za kampovanje, ali danas – niti se nadam niti želim. Sve sam govorila Kolašin će biti za sjever Crne Gore kao Budva za primorje, nadala se da će biti bolje. Sada sam razočarana i nemam povjerenja. Ne bih željela da mi se djeca vrate u Kolašin.

Vježbam izgovor

Naravno u cijelom poslu internet je postao nezaobilazan. Reklamiramo se preko više sajtova i to dobro ide. Kada sam otišla u penziju krenula sam na kurs interneta – tri mjeseca, tako da se snalazim. Znam osnovno, da pošaljem mejl, ponešto da prevedem na gugl prevodiocu. Išla sam i na kurs engleskog jezika. Gosti mi kažu da nijesam loša, sporazumijevam se. Ako baš zaglavim zovem ćerku ili sina, ali samo kada gosti traže da im se predloži šta da vide, gdje da idu. Vježbam izgovor – preko interneta slušam lekcije, pa ponavljam.

Dajte Kolašinu opet neke kurseve, jezika, kompjutera. Bilo je toga u Kolašinu, dosta, sada mi se čini da je manje. Nemam vremena, ali bih voljela da učim.

Tags: , , , ,

Category: Projekti

About the Author ()

Voli da briše članke...

Leave a Reply

Ženske hronike – Uvijek bih voljela da učim

by admin time to read: 5 min
0